Život jedne domaćice sam uvijek zamišljala kao produžen odmor, ali…
Život jedne domaćice sam uvijek zamišljala kao produžen odmor. Sa obzirom da domaćica ne žuri na posao, niti ima šefa nad glavom, niti rokove za razne poslovne projekte, niti nekorektne i naporne radne kolege, niti još hiljadu stvari …i bavi se SAMO djecom i kućom…nisam očekivala da će moju dugogodišnju viziju išta prodrmati.
Dan jedne domaćice sam zamišljala onako, poprilično opušteno. Kućni poslovi i kuhanje se obavljaju bez žurbe, dok se dječica igraju, naravno – šta će drugo djeca raditi?!
Poslije završenog posla, dok se djeca i dalje samostalno igraju, domaćica uzme i odmori se uz čitanje. Djeca blago priđu mami, poljube je, ona im uzvrati poljupcem i oni se nastave igrati. Svi sretni, nasmijani…niko ne plače. Kuća miriše na domaći hljeb i sarmu…
Onda se domaćica djeci posveti. Igranje, čitanje…Pa malo u šetnju. Malo na igralište…itd. Kako bi život jedne domaćice uopšte mogao biti stresan?! Čuj to…
Istina, djeca se znaju zaigrati…najčešće kada negdje trebate krenuti. Ili pred spavanje naravno. Onda je sve i jedna igračka koja ih po danu nije interesovala najinteresantniji izum na svijetu.
Djeca se također prije spavanja međusobno odlično slažu, iako su se po čitav dan gurkali i otimali za jednu igračku…Pred spavanje se tako lijepo zajedno igraju da je prosto grehota prekinuti njihovo idilično druženje.
A kada negdje baš žurite…onda im se nikako ne izlazi iz kuće (iako inače jedva čekaju da izađu…).
Naravno, čim ih obučete – u zimskom periodu to podrazumjeva čizme, jaknu, kapu, šal, rukavice…neko mora na tutu. Ili se onaj mlađi ukakio…
Dok starijeg odvedete na tutu, ili mlađeg presvučete (ili oboje) …onaj drugi sve sa sebe skine, uključujući pantolone i čarape, i stoji onako sa najslađim osmijehom koje jedno dijete moze da ima polu gol kod izlaza.
Upitate se da li ćete danas uopšte stići do auta…
Nekako stignete…i borba stavljanja djece u sjedišta počinje. Čovjek bi pomislio da ih stavljate u nedo Bog vrelo sjedište koliko se protive…
Tek je 8 ujutru.
– Od sada ovaj dan može samo krenuti na bolje – pomislite dok sjedate u auto i brišete znoj sa čela. Odmah se trznete, jer znate da to nikada, nikada ne smijete pomisliti…
Nikada!!
Sa obzirom da su sa onolikim intenzitetom htjeli ostati kući prije nego što ste krenuli, nadate se da ćete kasnije moći večeru spremiti na miru. Ha! Samo se vi nadajte…
Sve one igračke koje nisu htjeli ostaviti…za kojim su plakali, sada ih i ne vide. Vide samo vas…kako pokušavate nešto na brzinu za večeru spremiti, i kako njima ne dajete punu pažnju. U krajnjoj nuždi upalite crtić, ama jok…i to ih ne interesuje! Mama, mama, samo mama!!!
– Jednog dana će mi ovo sve nedostajati – škripite zubima podsjećajući se dok usisavate rižu sa poda…
Kuhati, ili bilo šta drugo sa malom djecom kada nisu korporativni je kao borba uz brdo…u sred oluje.
Konačno ste večeru stavili u rernu, kuhinju nalik na ratno polje iza sebe ostavili… i sjednete kod djece da bi im posvetili svoju punu pažnju…da se zajedno igrate, čitate, kad ono niko neće ni da vas pogleda…Od jednom se zaigrali i niko vas i ne primjećuje.
Na vrhovima prstiju se polahko povučete, pazljivo da nedo Bog ne stanete na koji lego…uzmete knjigu koju već dva mjeseca pokušavate završiti i počnete čitati…kod treće rečenice vas neko lupi. Punom snagom. Šta je ovo?! Ko je ovo?! Zvijezde vam pred očima…
Mali se zatrčao da vas zagrli…duša slatka mamina.
Jezikom pređete preko prednjih zuba, dobro je, svi su još tu…
Pogledate u knjigu – Hajd, i ovu ću završiti kada krenu u školu…
Mali je skontao da je i njega zabolilo i počne plakati… I onaj drugi počne plakati, nešto se očigledno dešava.
Obojica plaču, a više i ne znaju zašto…kuća miriše na….nešto je zagorilo!!!
Konačno dođe i vrijeme spavanja, da se ono pravo kao insan odmorite.
Taman počnete tonuti u san…kad osjetite da se neko penje preko vas. Male slatke nogice po vašem licu, koljeno koje pričepi kosu…
Sva djeca vole da spavaju između roditelja…male nogice konjske snage upru u leđa jednog roditelja, a glava u leđa drugog. Mene inače nogice strefe.
Djeca također vole spavati sa plišanim medićima, zekama, kengurima…moja ne. Moj Jakub se ne odvaja od željeznog školskog autobusa solidne veličine, koji inače završi negdje kod mog jastuka.
Pažljivo odstranite autobus i nekako se namjestite, slatki san konačno počne da vas obuzima, kad se onaj stariji stvori kraj kreveta…
– Mama, tuta!!
Eh da nisu ovako slatki…
Malo sam pretjerala (ili ublažila situaciju…) u određenim dijelovima. Puno toga izostavila…
Uglavnom, kada vam neko kaže da domaćice (ili roditelji uopšte!) rade punim radnim vremenom, ne vjerujete…jer je puno radno vrijeme u prosjeku samo 8 sati, sa pauzom za ručak, i mogućnosti ne ograničenog posjećivanja wc-a na miru, bez da iko ispred vrata plače za vama i pokušava ih otvoriti (bar se nadam da je tako!)
Piše: Irma Dobrča
O autorici:
Irma Dobrča je novinarstvo završila u Australiji, trenutno živi u SAD.
Tekstove koje piše su pretežno lične prirode, kroz koje prenosi dublje značenje o ljudskom i društvenom iskustvu u neformalno kolumnističkom i često pjesničkom stilu. Obrađuje teme roditeljstva iz ličnog iskusva kroz odgajanje dvojice sinova.
Njen rad možete pratiti na službenoj Facebook stranici:
Irma Dobrača
Akos.ba
