Vrijeme je da se dozovemo: O čemu to raspravljaju Bošnjaci – narod koji je preživio genocid?

Odaje se utisak da kako vrijeme prolazi Bošnjaci sve više zaboravljaju na događaje iz posljednjeg rata, naročito generacije koje tek stasavaju, idu u osnovne i srednje škole, dok oni stariji pokušavaju da sačuvaju od zaborava svu golgotu i strahotu koju su preživjeli.

Ako nove generacije ne budu gradile kulturu sjećanja, vrlo lahko može doći do toga da se historija ponovi, jer pala je svojevremeno Kraljevina Bosna, palo je i Osmansko carstvo i Bosna s njim, otišla je i Austro-Ugarska, a došla je Jugoslavija, otišla je Jugoslavija, a ostala Bosna i Hercegovina.

Svakodnevne rasprave i problemi

Danas, dvadeset i tri godine nakon krvave agresije na Bosnu i Hercegovinu, među Bošnjacima vlada sve, samo ne harmonija i sklad, Bošnjaci su dopustili da se negativne vrijednosti pronađu u gotovo svim slojevima društva, pa i kada treba da krivimo jedni druge za probleme koje imamo i pronađemo rješenje, mi tražimo neprijatelja van našeg nacionalnog kolektiva.

Problemi u bosanskohercegovačkom društvu nisu pretjerano drukčiji u odnosu na regiju ili ostatak svijeta, penzioneri žive na ivici siromaštva, mladi nisu u stanju riješiti stambeno pitanje, visoke cijene životnih potrepština i niske plate, nedovoljno moderno školstvo i zdravstvo, uslovi studiranja, studentski domovi, internati, kvalitetniji gradski i državni prijevoz, jaz između siromašnih i bogatih, opstrukcije pojedinih političkih krugova i ideološko, ciljano, indoktrinirano odgajanje djece.

Ideja bosanstva se upravo treba graditi na primjeru svih pomenutih problema slijedeći čuvenu rečenicu rahmetli Alije Izetbegovića u posljednjem intervjuu koji je dao Senadu Hadžifejzoviću: ” Bitna je stvar da Bosna opstane, neka Srbi budu Srbi, Hrvati — Hrvati, Bošnjaci — Bošnjaci, ali da svi budu malo više Bosanci.”

Naglasak da svi budu malo više Bosanci, odnosno, da stave interese građana i potrebe države ispred svojih kojekakvih interesa. Nažalost, najviše, opstrukcijama iz Republike Srpske i Srbije i politike koju vodi Dragan Čović i susjedna Hrvatska, jednim dijelom i od strane samih Bošnjaka, Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti riješiti niz problema.

Poražavajuća je činjenica da se ideja bosanstva gradi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje naprimjer studenti na Filozofskom fakultetu na odsjeku za Književnost naroda BiH  i bosanski, hrvatski i srpski jezik imaju mogućnost izučavanja sve tri nacionalne književnosti i jezika, da se u osnovnim i srednjim školama uče i hrvatski i srpski pisci uz bošnjačke, što nije slučaj u Republici Srpskoj ili recimo u Mostaru, gdje ne samo da se ne može učiti bosanski jezik, već se i otvoreno negira.

Suočavajući se sa takvim gorućim problemima kao što je dovođenje jezika jednog naroda u pitanje, čak i neki Bošnjaci svjesno ili nesvjesno podržavaju isto, pa normu bosanskog jezika stavljaju u nenaučni naziv “BHS jezik”, odnosno “zajednički”, po uzoru na deklaraciju o zajedničkom jeziku, gdje se aludira na nekadašnji srpsko-hrvatski jezik.

Islamske rasprave i razilaženja

Na popisu stanovništva iz 2013. godine ustvrđeno je da Bošnjaka ima 50,11 %, dok muslimana ima 50, 7 %, analogno ovome, za pretpostaviti je da su se gotovo svi Bošnjaci izjasnili kao muslimani, a mali procenat njih vjerovatno kao ateisti, mada u obzir treba uzeti i one koji su se izjasnili kao Bosanci i Hercegovci, ili nekako drugačije, pri čemu su u religijskom pogledu muslimani. Uzimajući statističke podatke zaključuje se kako su Bošnjaci gotovo stoprocentno muslimanski narod, no koliko zapravo žive svoj islam?

U bošnjačko-muslimanskim krugovima, na najvišim intelektualnim nivoima pa naniže, nezaobilazne su teme razilaženja, podjela, shvaćanja i praktikovanja samog islama. Raspravlja se kako se klanja, gdje se vežu ruke u namazu, koliko se puta u toku namaza dižu ruke, koliko treba raširiti noge dok se stoji u safu, kako će se sjediti, prst na tešehudu pomjerati i na koji način predati selam, a kao šlag na tortu, nakon završenog namaza da li se treba učiti dova, podići ruke, zajednički zikriti i rukovati pri izlasku iz džamije. Ne, nije problem zdrave, argumentovane, naučne rasprave koja će imati korist za narod koji ne poznaje osnovna načela svoje vjere — islamske i imanske šarte!

Problem je taj što svako kome je dostupan internet ulazi u vjersku tematiku i problematiku, na osnovu kojekakvih članaka i video zapisa po internetu samostalno tumači vjeru shodno njegovom subjektivnom shvaćanju, zaboravljajući da je ulema, kako prijašnja, tako i sadašnja, život svoj posvetila izučavanju i najmanjih vjerskih problema.

Problem predstavlja što se ljudi koji dolaze u džamije raspravljaju, poprijeko gledaju, ogovaraju, a njihova braća i sestre po vjeri, ukućani, šira i uža rodbina ne osnovna načela vjere.

Problem je što se namaz od pet puta na dan sveo na džume, teravije i bajrame, a često se i taj petodnevni namaz sveo samo na farze, zanemaruju se sunneti, zikrovi i dove.

Tako, dok se u džamijama i po društvenim mrežama raspravlja o određivanju namaskog vremena, naša braća i sestre na vrijeme idu u kafane, na mjesta gdje su blud i alkohol najnormalnija pojava, dolaze kućama kada se mnogi od nas abdeste za sabah-namaz.

Dok naše sestre i braća po vjeri obilježavaju Novu godinu i provodeći taj kršćanski praznik umotan u sekularni događaj, mi se raspravljamo na koji način ibadetiti tu “najluđu noć”, umjesto da lijepim savjetom ukažemo kako to nije dio bošnjačke niti islamske tradicije.

Mi raspravljamo o dužini brade i odjevnih predmeta, o bojama mahrama, a šetajući gradovima širom Bosne i Hercegovine, naročito ljeti, čovjek bi trebao hodati pognute glave radi oskudno odjevenih muškaraca i žena, a često i one pokrivene djevojke i mladići koji odlaze u džamiju i poprijeko gledaju “neklanjače”, ne oblače se u skladu sa šerijatskim propisima. Islamska zajednica kao i brojna islamska udruženja ulažu velike napore preko predavanja i drugih različitih sadržaja kako bi prvenstveno omladinu usmjerili onim ispravnim moralnim vrijednostima.

Uništeni narodi iz Kur’ana kao opomena Bošnjacima

Baš kao što je Poslanik Muhammed s.a.v.s. poslan cijelome čovječanstvu, prethodni poslanici i vjerovjesnici su bili dar od Allaha njihovim narodima ne bi li povjerovali u Njega i sačuvali se zablude u kojoj su bili vjerujući u kipove i ostale oblike božanstava.

Ne ulazeći u teološku analizu kao ni u tumačenje ajeta koje treba prepustiti tefsirskim ekspertima i ljudima koji posjeduju šerijatsko znanje, dovoljno je pomenuti narode koji se spominju u suri Hud, gdje je Allah detaljno opisao stradanje drevnih naroda zbog njihovih različitih grijeha koje su činili:

— Nuhov narod je uništen obilnom kišom

—  Hudov narod Ad ledenim vjetrom

— Salihov narod Semud strašnim glasom

—  Lutov narod grumenjem od skamenjene gline

—  Šuajbov narod (stanovnici Medjena ili stanovnici Ejke) strašnim glasom

— Musaov i Allahov otvoreni neprijatelj Faraon je bio uništen zajedno sa svojim sljedbenicima kada ih je more progutalo.

Bošnjaci ne trebaju zaboraviti da su kroz svoju tisućljetnu tradiciju bivali tlačeni i ubijani, da su teškom mukom preživjeli sve nedaće koje su ih snašle, pa danas, više nego ikada trebaju čuvati svoju vjeru i nacionalnost.

Žalosna je činjenica da veliki broj Bošnjaka slavi Novu godinu, da pretjeruju u čestitanju sugrađanima koji obilježavaju svoje praznike ( u ovom slučaju katolički Božić) pa umjesto pismene ili usmene čestitke, idu na ponoćke i mise, ispijaju vino, vesele se i pjevaju.

Isto tako, poražavajuća je činjenica da iz naroda koji je preživio genocid ljudi odlaze na takmičenje u jedenju čvaraka pa još i pobjede i šale se sa ljudima čijem religijskom i nacionalnom identitetu ne pripadaju, a isto tako odlaze i u ugostiteljske objekte gdje do kasno u noć ispijaju alkohol.

 Bošnjaci koji su doživjeli duhovnu ekspanziju vraćajući se vjeri nakon decenija pod ateističko-komunističkom vlasti ne smiju sebi dozvoliti da izazovu gnjev kao drevni narodi iz Kur’ana i budu uništeni.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza