Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Trinaest Mladomuslimanskih šehida: Asaf Serdarević

Trinaest Mladomuslimanskih šehida: Asaf Serdarević

Porijeklo

Asaf  Serdarević je rođen 1920. godine u Ljubinju. Sin je Mustafe, zvanog Mujaga, i Zibe rođ. Hadžiselimović. Imao je tri brata i dvije sestre. To su: Asifa zvana Seka (1923), Ismet zvani Imo (1925), Azijada zvana Zija (1928), Izet zvani Izo (1930) i Nijaz zvani Nijo (1932).

Serdarevići spadaju u jednu od najstarijih porodica u Hercegovini. Jedan ogranak ove porodice, iz kojeg potiče Asaf, jako je polagao pažnju na obrazovanje. Školovali su se najviše u Istanbulu, pa su ili ostali Serdarevići interno nazivali Softići. Od nekih dvadeset kadija Serdarevića, najviše je Softića.

Pradjed Asafove majke je bio u tursko doba ajan, tj. prva ličnost u Mostaru, a njegovi sinovi najpoznatiji veleposjednici koji su bili i društveno i politički aktivni.

 

Porodični običaji i sklonosti

Zbog srpskog okruženja, u cilju samoodržanja, Mujaga je forsirao da se u kući što više čitaju muslimanske junačke pjesme, a Asaf je, kao široko obrazovan činio veliko zadovoljstvo svojoj braći i sestrama ne samo vrlo interesantnim pričama i prepričavanjima romana, nego je i na pristupačan način objašnjavao pojave iz oblasti astronomije, čime se dolazi do saznanja o postojanju Svemogućeg Stvoritelja svega što postoji. Od oca su i on i njegova braća naslijedili izuzetnu sklonost i sposobnost za likovnu umjetnost. Vrlo impresivni su bik Asafovi crteži, naročito kada je kao student crtao zbirke raznih insekata-činilo se kao da ih žive vidimo i samo što nisu poletjeli s lista. Njegova braća su, pak, imali hobi da crtaju stripove, a Ismet je s puno smisla crtao zgode u toku boravka u robijašnici Zenice. Asaf je crtao i za neke listove i časopise, što mu je osiguravalo i izvjestan džeparac. Asaf je imao i vrlo lijep i milozvučan glas, pa je rado pjevušio ili pjevao solo, ali je također bio i učesnik školskih i drugih horova, čak i onih za međunarodnu reprezentaciju. Uz sve Asaf je bio veliki ljubitelj knjige i nenadmašan u intenzivnom učenju, studiju i opštem obrazovanju.

 

Školovaje

Kao odličan učenik Osnovnu školu je završio u Ljubinju, a Prvu mušku realnu gimnaziju u Sarajevu. Prve dvije godine u Sarajevu proveo je u Gajretovom konviktu, a sljedeće dvije u kući s ocem. Kad je završio malu maturu, 1935. godine, tada cijela porodica preseljava u Sarajevo.

Stanovali su prvo na Abdesthani, a 1939. su preselili u ulicu Zildžić Avdage. Tu je bio Asafov dom do njegove smrti.

Asaf upisuje Agronomiju 1938/39. školske godine u Beogradu. Tamo je bio smješten u Gajretovom konviktu.

U gimnaziji je bio u razredu, za koji je direktor Kondić tvrdio da je najbolji u školi. Asaf je bio među najtalentovanijim odlikašima. Njih nekoliko su osnivači mladomuslimanskog pokreta. To su, pored njega: Esad Karađozović, Emin Granov i Husref Bašagić. Oni su se našli skupa i na studiju u Beogradu, gdje im se pridružio i nešto mlađi Murtez Dervišević.

Aprila 1941., kada su njemački avioni bez najave rata bombardovali Beograd, Asaf je uspio da se posljednjim vozom uskotračne pruge prebaci iz Beograda u Sarajevo. Iste godine nastavlja studije u Zagrebu. Nije mobilisan, jer mu je tada data prilika da završi studij. Njegovi prijatelji nisu imali tu sreću, pa su mobilisani u domobrane.

Kao student, on odlazi na praksu u Austriju na neko poljoprivredno dobro. Već tada on kani i počinje da se priprema da po diplomiranju radi doktorsku disertaciju. Tema bi se odnosila na primjenu patuljastih voćki, kojim je želio da oplemeni Ljubinsko polje kod svog rodnog Ljubinja. Svome bratu Izetu je preporučio da studira šumarstvo u istom cilju. Izet je zaista kasnije studirao i s velikim uspjehom završio Šumarski fakultet u Sarajevu. Ali, sticajem niza nepogodnih okolnosti i pogibije Asafa, ta njihova želja nije ostvarena.

Po svršetku studija vratio se u Sarajevo, gdje se krije od racije, a zatim upisuje VTST i aktivira se kako kao mladomuslimanski ideolog, tako i u akcijama MDD «Merhamet» te u posljednjoj toj akciji postaje šehid.

 

Ideološka aktivnost

Uporedo sa učenjem u toku školovanja, kada se najviše družio sa Esadom Karađozovićem i Husrefom Bašagićem, Asaf se permanentno ideološki izgrađivao i skupa sa ostalim Mladim Muslimanima pozitivno djelovao na okolinu. Početna sastajanja su imali u Muslimanskom društvu “Trezvenost”. Ideološka izgradnja je još više dolazila do izražaja u toku studija, a propagiranje islama po njegovom povratku u Sarajevo.

U podlistku časopisa ilmije “El-Hidaje”, koji je predviđen za napise Mladih Muslimana, on piše vrlo seriozno pripremljene i poučne članke. Osim toga, on drži vatrena predavanja u prostorijama “El-Hidaje”, u sali MDD “Merhamet”, u velikoj sali Društva zanatlija “Hurijet”, kao i u prostorijama MM u školi na Bendbaši. Također je bio aktivan i za vrijeme zabavnih programa, uz prigodna predavanja, na kućnim okupljanjima, najčešće u velikom halvatu kuće Nedžiba Saćirbegovića u Ulici Sumbul česma br. 2. Tada se i sviralo i recitovalo šaljive stihove, zvane “Vrabac”, koji su se kritički osvrtali na propuste nekih od prisutnih.

Koliko je Asaf bio uvjerljiv u svojim diskusijama i kako je bio primjerenog vladanja, to je najbolje došlo do izražaja kroz njegov uticaj na braću i sestre. Svi su se oni aktivirali  kao pripadnici pokreta MM. Njegova braća, izuzev Nijaza, koji je bio suviše mlad, te i njegova sestra Azijada, kasnije su zbog svojih aktivnosti u doba komunističke vladavine, tj. kada njega više nije bilo među živima, bili, kao zatočenici savjesti, na višegodišnjim robijanjima. Tako je Ismet osuđen na 43, što je po Zakonu svedeno na maksimalnih 20 godina, na poznatom sudskom Sarajevskom procesu 1949. godine, kao petooptuženi, iza četvorice na smrt osuđenih. Azijada i Izet su, pak, dobili maksimalne kazne tzv. DKR-a (“Društveno-korisnog rada”), dok je sestra Asifa bila već udata i van njihove kuće, pa nije dopala zatvora.

 

Vojni odbrambeni angažman

Pred kraj II svjetskog rata, kad se već naslućivao pad fašizma i kad se naziralo da u našim krajevima po svršetku rata mogu dobiti vlast komunisti, a i zbog toga što su partizani počeli da primaju u svoje redove kolebljive četnike, dok su se četnički ekstemisti još više okomili na muslimanski živalj, koji partizani nisu štitili, to se ukazala potreba odlaska u šumu onih koji će svesrdno štititi muslimanska sela od zlokobnih najezdi četnika. Tako se hafiz Muhamed ef. Pandža, kao aktivista MDD “Merhamet”, odlučio da sa nesebičnim i pobornim pripadnicima mladomuslimanskog pokreta ode u šumu.

Među omladincima koji su sa hafizom Pandžom krenuli u Trnovo, najstariji i najobrazovaniji je bio upravo Asaf Serdarević. Uz njega se još posebno isticao Vahid Kozarić, kao izuzetno odvažan, principijelan i poduzetan. O tom pohodu postoje pribilješke Ešrefa Čampare, koji je također bio u toj grupi omladinaca.

U to vrijeme bilo je još po selima tzv. Zelenog kadra. Hafiz je sa svojim pristalicama naišao u planinskim selima na još dvije grupe Muslimana, koji su imali iste ciljeve, ali su bih spremni i na odmazde prema četnicima i srpskom življu, što je u suprotnosti sa moralnim načelima Muslimana-vjernika. To su bili sljedbenici nekog Kahre i Čebe, pa su se i nazivali Kahrovci i Čebovci.

Na veliko iznenađenje hafizove plemenite družine, četnici su predlagali da se sa njima ujedine u borbi protiv partizana. To je za naše borce bilo potpuno neprihvatljivo. Nasuprot tome, donesena je odluka da se sa partizanima sklopi ugovor o međusobnom nenapadanju. U tom cilju, hafiz Pandža je oformio pregovaračku ekipu, na čijem čelu je bio Asaf Serdarević. Ova ekipa je uspjela da dođe u vezu sa partizanima i da pregovara. Međutim, još veće iznenađenje je prestavljao stav partizana, po kojem: “Ili ćete biti s nama, u našim redovima i pod našom komandom, ili ćemo vas smatrati našim neprijateljima?!» Ovakav stav je, naravno, bio neprihvaljiv za hafizove pregovarače. Uslijedilo je još niz nepovoljnih okolnosti za hafiza i njegove sljedbenike, prije nego se omasovio njihov pokret, pa su se postepeno povlačili prvo mladići, a zatim i hafiz Pandža, i vratili su se u Sarajevo.

Neki od ovih nadobudnih mladića, koji su željeli da se dokažu i na bojnom polju, s oružjem u ruci, nikako nisu mogli da se odvoje od oružja. Tako je, recimo Nedžib Saćirbegović došao u Sarajevo noću s automatom u ruci i redenicima oko vrata. Pandža i Asaf su bili zatvarani od ustaške vlasti, ali su na intervenciju rukovodstva llmije pušteni.

Svima iz ove grupe, koji su dočekali komunističku vladavinu, iako se nisu ničim ogriješili, ovaj poduhvat je upisan u težak grijeh, pa su zbog toga oštrije suđeni na kasnijim montiranim sudskim procesima, naročito 1949. godine, a hfz. Pandža je, isključivo zbog toga, odmah osuđen na vi-šegodišnju robiju, pa je u robijašnici u Zenici dočekao da mu se pridruže i neki mladići iz njegove čete. Među njima nije bio Asaf, jer su ga puno prije pogubili.

Interesantno je spomenuti da je jedan od starijih MM, hodža iz sela Šerići kod Zenice, uspio da se sporazumi s partizanima o međusobnom nenapadanju. Tada je i sam maršal Tito našao zaštitu i smještaj u kući ovog pregovarača Himze Čelenke. Međutim, on i njegovi sljedbenici su kasnije suđeni i po desetak godina provodili u robijašnici zvanoj KPD “Zenica”.

Neka je Allahov dž. š. rahmet na sve njih, koji više nisu među živima!

 

Preuzeto iz knjige: “Trinaest Mladomuslimanskih šehida”, autora Ismeta Kasumagića

 

Akos.bA

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top