Trijumf islama nad siromaštvom: Da li se svijetla historija može ponoviti?

Ono što se čini čudnim jeste da je Allahov Poslanik, a.s., govorio ljudima o tom blagostanju i sigurnosti prije nego što se ono zaista i ostvarilo. Zahvaljujući objavi od Allaha, dž.š, Allahov Poslanik, a.s., je poznavao sistem i izvanredne rezultate koje taj sistem može donijeti ukoliko ga ljudi pravilno primijene te je u tom smislu obavještavao ljude o obilnom bogatstvu, sigurnosti, sreći i blagostanju (tako da više ne bi bilo ljudi koji bi primali i imali pravo na zekat (sadaku) kojima će rezultirati prihvatanje islama (u cijelosti) i učvršćivanje njegovih temelja).

El-Buhari prenosi u svojoj zbirci  “Sahih” daje Adi bin Hatim et-Ta’i bio kod Allahovog Poslanika, a.s., kada mu je došao jedan čovjek žaleći se na siromaštvo, a nakon njega i drugi koji se žalio na drumsko razbojništvo. (Adi je bio došao da primi islam, pa se Allahov Poslanik, a.s., pobojao da ga ne obeshrabri i ne odbije slabost i siromaštvo muslimana koje je tom prilikom vidio te postojanje drumskog razbojništva na području kojim su vladali muslimani u to doba, te mu je izložio gore spomenute radosne vijesti kako bi ga učvrstio u namjeri da primi islam)

Allahov Poslanik, a.s., reče: “O Adi, jesi li bio u Hiri?”^[1] Adi odgovori: “Ne, nisam bio, ali sam čuo o njoj.” Allahov Poslanik, a.s., nastavi: “Ako poživiš, sigurno ćeš vidjeti kako žena putuje iz Hire da obavi tavaf oko Kabe (hadž), ne bojeći se nikoga izuzev Allaha.”

U drugom rivajetu stoji: “Neće mnogo proći, a karavana će ići u Mekku bez čuvara i straže.”

Adi veli: “Pomislio sam: a šta je sa razbojnicima Tajj’a, koji šire nered po zemlji?” (Dakle, on je smatrao nevjerovatnim da će se u toj mjeri zavesti sigurnost u njegovo doba, budući da je poznavao razbojnike svoga plemena koji su plašili ljude i širili nered po zemlji)

Allahov Poslanik, je nastavio: “Ako poživiš, bit ćeš jedan od onih koji će osvojiti Kisraove (perzijski vladar) riznice.” Adi upita: “Riznice Kisra bin Hurmuza?” Allahov Poslanik, a.s., odgovori: “Da, riznice Kisra bin Hurmuza. A ako poživiš, vidjet ćeš čovjeka koji pruža ruku punu zlata i srebra tražeći nekoga ko će to primiti, ali neće moći nikoga naći.” Adi je primio islam i lično doživio ono o čemu ga je Allahov Poslanik, obavijestio. O tome Adi veli: “Vidio sam kako žena putuje iz Hire da obavi tavaf oko Kabe, bojeći se samo Allaha. Bio sam jedan od onih koji su osvojili Kisraove riznice, a ako vi poživite, vidjet ćete ono o čemu je govorio Allahov Poslanik, u vezi sa čovjekom koji će pružati ruku punu zlata i srebra, odnosno doživjet ćete da se bogatstvo širi u izobilju, a da siromaštvo nestaje.”

Poslanikove, a.s., riječi upućene Adiju: “Ako poživiš, vidjet ćeš čovjeka kako pruža ruku punu zlata i srebra…”, ukazuju na to da će se ta radosna vijest ostvariti uskoro, tako da će tome biti svjedoci i ashabi koji požive. To se desilo u periodu vladavine halife Omera bin Abdulaziza, o čemu ćemo poslije nešto više reći.

Mnogobrojni su Poslanikovi, a.s., hadisi koji govore o bogat­stvu kojim će islamsko društvo obilovati u toj mjeri da će ne­stati onih koji imaju pravo na zekat (sadaku). Nema sumnje da su ove riječi Allahovog Poslanik, a.s., koji ne govori po hiru svome, predstavljale uputu i inspiraciju, te da su imale snažan utjecaj na planu podsticanja muslimana da se bore protiv siromaštva u nadi da će ga suzbiti i iskorijeniti, za razliku od Tevrata, u kome stoji da je siromaštvo vječno te da ne zemlji nikada neće nestati siromaha.

Navest ćemo neke Poslanikove, hadise koji podstiču na suzbijanje siromaštva u islamskom društvu:

El-Buhari i neki drugi muhaddisi prenose od Harisa bin Vehba el-Huzaija da je Allahov Poslanik, rekao: “Dijelite sadaku, jer će zaista doći vrijeme kada će čovjek nositi milostinju, ali neće naći nikoga ko bi je primio i bit će mu rečeno: ’Da si je donio jučer, primio bih je, ali danas mi ona više ne treba.’”

Dalje prenose od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, a.s., rekao i sljedeće: “Neće doći Sudnji dan dok ne budete imali imetka u izobilju, tako da će čovjek brinuti o tome ko će pri­miti sadaku od njega, a ljudi će je odbijati tvrdeći da nemaju potrebe za njom.”

Od Ebu Musaa el-Eš arija prenose daje Allahov Poslanik, a.s.,rekao: “I sigurno će doći vrijeme kada će čovjek kružiti oko drugih ljudi, noseći zekat (sadaku) u zlatu, ali neće naći nikoga ko će ga uzeti.” Ubrzo su muslimani dočekali taj period. U njihovoj zajednici nije bilo nikoga ko je tražio zekat (sadaku). To je bilo vrijeme kada su se muslimani učvrstili i kada su na svome čelu imali pravednu vlast te mudrog i ra­zboritog halifu Omera bin Abdulaziza.

El-Bejheki prenosi od Omera bin Esida daje rekao: “Omer bin Abdulaziz je vladao 30 mjeseci i, tako mi Allaha, nije umro dok nam nije poslao čovjeka sa ogromnim sredstvima naredivši mu da ta sredstva daje siromasima koje nađe. Nije prošlo mnogo, a on se vrati sa istim sredstvima, pokušavajući da se sjeti nekoga kome je nešto dao, pa se ne sjeti nikoga. Omer bin Abdulaziz je učinio ljude imućnim i neovisnim.” El-Bejheki nakon ove predaje veli: “Ovo je potvrda onoga što smo preni­jeli od Adija bin Hatima.”

Jahja bin Se’id veli: “Poslao me Omer bin Abdulaziz da ubirem i dijelim zekat u Africi. Otišao sam, ubrao zekat i tražio siromahe da im podijelim zekat, ali nisam našao nijednog siromaha niti bilo koga drugog ko bi ga uzeo od mene, jer je Omer bin Abdulaziz učinio ljude bogatim i neovisnim. Onda sam za ta sredstva otkupio nekoliko robova i oslobodio ih.”

To nije bio slučaj samo sa Afrikom nego su sve islamske pokrajine uživale u izobilju i blagostanju.

Ebu Ubejd prenosi da je Omer bin Abdulaziz pisao Abdulhamidu bin Abdurahmanu, koji je bio u Iraku da da ljudima ono što ih povremeno sljeduje, pa mu je Abdulhamid odgovo­rio pismom: “Podijelio sam ljudima ono što si naredio, ali je u državnoj blagajni opet ostalo sredstava (višak državne blaga­jne).” Omer bin Abdulaziz mu je ponovo naredio: “Vrati dug svih onih koji su se umjereno i bez pretjerivanja zadužili.” Abdulhamid je odgovorio: “Platio sam njihove dugove, ali je opet preostalo sredstava u državnoj blagajni.” Omer bin Abdulaziz sada naredi sljedeće: “Svakog neženju koji nema sredstva, a želi da se oženi, ti oženi i plati mehr umjesto njega.” Abdulhamid odgovori: “Oženio sam sve one koje sam pronašao i opet je ostalo sredstava u državnoj blagajni.” Omer bin Abdulaziz sada naredi: “Potraži one koji su dužni da plaćaju džizju (ili harač), a nisu u stanju da obrađuju zemlju, te im daj u zajam ono što će im omogućiti da obavljaju taj posao i ne traži im da ti izmire svoje obaveze godinu dana ili dvije.”

Tako su bogatstvo i blagostanje u islamskoj državi dostigli nivo koji je omogućavao svakome da ostvari svoja prava u državnoj blagajni bez ikakvih žalbi, prigovora ili zahtjeva. Svaki dužnik mogao je iz državne blagajne dobiti sredstva koja su podmirivala njegove dugove, čime je umirivao svoju savjest. Svaki neženja mogao je dobiti sredstva koja su mu omogućavala da se oženi te da zasnuje svoju porodicu.

Nakon svega toga Omer bin Abdulaziz upućuje svoga namjesnika da sredstva državne blagajne ulaže u proizvodnju kroz pomoć sitnim poljoprivrednicima na planu obrađivanja i melioracije zemljišta u vidu zajmova koji bi ih podstakli na taj posao. Sve to odvijalo se stotinama godina prije nego je svijet imao pojma o bankama za kreditiranje poljoprivrede. Vladar pravovjernih objasnio je da pravilno iskorištavanje i eksploati- sanje zemljišta nije korisno samo za njih (poljoprivrednike) nego i za državu, te je kazao da je država koja insistira na izmirivanju poreza i nameta dužna da izvršava svoje obaveze u vidu pružanja pomoći i sredstava koja će omogućiti ljudima da svoje finansijske obaveze izvršavaju uredno i bez ikakvih poteškoća.

Koliki je obim bogatstva i blagodati kojima su raspolagali muslimani u tom periodu najbolje ilustruje pismo koje je namjesnik Basre uputio Omeru bin Abdulazizu, a u kome stoji: “Ljudi su stekli toliki imetak da se bojim da će se uobraziti i razuzdati.” Omer bin Abdulaziz mu je odgovorio: “Allah, kada uvodi džennetlije u Džennet, a džehennemlije u Džehennem, biva zadovoljan kada čuje da džennetlije kažu: Hvala Allahu, Koji je ispunio svoje obećanje prema nama. ’^[2], a i prije tebe su se ljudi zahvaljivali Allahu, dž.š.”

Neke pokrajine koje su imale sreće i uspostavile islamsku vlast u vrijeme hzr. Omera, doživjele su ovo blagostanje i prije Omera bin Abdulaziza.

Tako Mu’az bin Džebel, Poslanikov, a.s., izaslanik u Jemen, a koga su nakon Poslanika, na isto mjesto imenovali i hzr. Ebu Bekr i hzr. Omer, samo nekoliko godina nakon uspostavljanja islamske vlasti u Jemenu, nije mogao naći niko­ga ko bi primio zekat od njega, tako da je ta sredstva uputio hzr. Omeru u glavni grad islamske države Medinu.

Ovu vijest prenosi nam Ebu Ubejd i veli: “Mu’az bin Džebel je bio u Jemenu, gdje ga je poslao Allahov Poslanik, sve dok nije umro Poslanik, a.s., a nakon njega i hzr. Ebu Bekr. Onda je Mu’az došao kod hzr. Omera, koji gaje imenovao na isto mjesto (i poslao u Jemen).

Prve godine Mu’az je poslao hzr. Omeru u Medinu trećinu zekata, što se nije svidjelo hzr. Omeru, koji je tom prilikom rekao: “Nisam te poslao da prikupljaš džizju, nego da uzimaš zekat od imućnih ljudi te da ga dijeliš siromasima.” Mu’az je odgovorio: “Ne bih ti poslao ništa da sam našao nekoga ko bi to primio od mene.”

Kada je došla druga godina, Mu’az je poslao hzr. Omeru polovinu zekata, pa se ponovio onaj isti razgovor.”

Treće godine Mu’az mu je poslao sva sredstva ubrana zekatom te mu je hzr. Omer prigovorio isto ono što je prigovo­rio i prethodnih godina, na što je Mu’az odgovorio: “Nisam našao nikoga ko bi bilo šta primio od mene.”

Kako je divan i veličanstven ovaj slučaj preko koga mi olahko prelazimo i kome mi ne pridajemo nikakav značaj.

Da li je svijet zapamtio sistem koji je poput islama u tako kratkom roku ostvario tako izvanredne rezultate?

Da li svijet poznaje vladara koji poput hzr. Omera prigovara svome namjesniku zato što mu ovaj šalje ogromna sredstva iz pokrajine i koji podsjeća svoga namjesnika da nije poslan da ubire poreze i namete poput kraljeva i imperatora, nego da je njegova zadaća da ubire zekat od imućnih ljudi te pokrajine, te da ga odmah dodjeljuje siromasima? Mu’az bin Džebel uvjerava hzr. Omera daje stanovništvo njegove pokrajine osigu­rano te da mu ne bi ništa poslao da je našao makar jednog čovjeka koji bi uzeo zekat od njega. A kako i bi kada mu je to isto naredio i Allahov Poslanik, a.s., kada ga je poslao u Jemen.

Muslimani svih pokrajina predstavljaju jednu zajednicu. Tako kada stanovništvo jednog mjesta postane imućno i ne bude imalo potrebe za sredstvima zekata, dužni su da tim sredstvima pomognu stanovnike drugog područja, ili da ih centralna vlast utroši na ono od čega će imati koristi i zajednica i vjera.

Ovo su neki od rezultata i plodova koje je donio islam kada se u određenom periodu i na određenom prostoru u potpunosti primjenjivao.

Danas je islamska zajednica u velikoj mjeri lišena tih blagodati samo zato što je njome ovladala tmina i zabluda, što su se imovine i bogatstva muslimana dograbili bestidnici i razvratnici te što je vjera narušena neznanjem i novotarijama.

Iz ovih primjera da se zaključiti da nisu u pravu oni koji siromaštvo smatraju bolešću kojoj nema lijeka i predodređenom sudbinom od koje nema spasa te da nisu u pravu oni koji instituciju zekata smatraju zvaničnim priznanjem neizbježnosti postojanja siromaštva u islamskom društvu.

Ne, siromaštvo nije neizbježno u islamskom društvu. Ono je privremeno i prolazno. Javlja se, kako u islamskim, tako i u neislamskim društvima i zato je potrebno suprotstavljati se toj već postojećoj ili nadolazećoj nedaći svim raspoloživim sred­stvima, uputama, propisima, odredbama i savjetima.

I za očekivanje je da će doći vrijeme kada će nestati siro­maštva i kada će se pojaviti izvori bogatstva i izobilja, kada će ljudi uživati u mirnom i sigurnom životu i kada će im opskrba obilno pritjecati sa svih strana, kada će nestati razloga za žalbe i prigovore zbog siromaštva, gladi i straha, zahvaljujući poveća­nju proizvodnje i pravednoj raspodjeli dobara u slobodnoj i pravdom obilježenoj islamskoj državi, tako da neće biti nijednog siromaha koji će tražiti i polagati pravo na zekat.

U tom slučaju sredstva ubrana zekatom usmjeravaju se na druge predviđene kategorije ljudi kao što su oni čija srca treba pridobiti, robovi, prezaduženi, borci na Allahovom, dž.š., putu i   putnici-namjemici.