Piše: Safet Pozder, glavni imam MIZ Prozor Lobiranje kao pojam već odavno nam nije nikakva nepoznanica. Potražimo li neko stručnije objašnjanje ovog pojma vidjet ćemo da dolazi od engleske riječi ”lobbying” i da se uglavnom vezuje za politiku, vlast, sindikate ili nevladine organizacije. Svi oni, vele definicije, kroz različite kontakte vrše utjecaj na javno mnijenje. U tom smislu postoje i vrhunski osposobljeni pojedinci i grupe koji se ovim zanimanjem bave profesionalno. To su takozvani lobisti. Njihov posao je lobiranje, a lobiranje je, u najkraćem rečeno, umijeće uvjeravanja
No, da oficijelne definicije pojedinih pojmova i pojava uveliko odstupaju od stvarne prakse i dotiču je tek paušalno, više je nego očito. Dovoljno se zadržati na već spomenutom lobiranju. Ono je danas nezaobilazan faktor naše svakodnevnice. Želite li pokrenuti bilo kakvu inicijativu, akciju, pisati knjigu, tražiti posao, otvoriti granap, praviti kuću, upisati fakultet, liječiti se… suočit ćete se, u manjoj ili većoj mjeri, sa ovom pojavom, odnosno, morat ćete uvjeriti nekoga kako je vaš granap potreban, knjiga svrsishodna, studij prosperitetan, inicijativa općekorisna itd. Dakle, lobirate kod izdavača, građevinskog ili poreznog inspektora, ministra obrazovanja, dekana ili nekog profesora, ljekara. Da li će vaš naum i uspijeti, češće ovisi o tome kako ste jak i sposoban lobista nego li o istinskom kvalitetu i vrijednosti onoga za što lobirate, mada je i u ovom slučaju izuzetaka napretek. Pojednostavimo li stvari do kraja, uspješan lobista je onaj ko silom argumenata (a o pojmu ”argumenata” bi se moglo nadugo i naširoko) uspije prodrijeti u lobanju onoga koga vrbuje i uvjeriti ga da baš njegova ideja, zamisao ili projekat zavrijeđuju pažnju i podršku. Lobiranje može biti različitog karaktera, od onog posve opravdanog i, rekli bismo nužnog, do onog posve bizarnog. Ovom prilikom ću o onom drugom – bizarnom.
Istina, proteklih godina bi nabasala poneka tv ekipa i više turistički napravila pokoju sitnu zabilješku, o čemu bi naknadno lakonski informisala bh javnost, i to je sve.
Već godinama Bošnjaci Prozora (a siguran sam da Prozora ima mnogo) obilježavaju godišnjice stradanja svojih sugrađana koji su živote gubili po prvim linijama, živim štitovima, raznim logorima, pa i na kućnim pragovima. Bilo je brutalnih ubistava, spaljivanja u kućama a Haris Pilav imao je svega sedam mjeseci kada je zajedno sa svojom majkom ubijen na kućnom pragu. U znak sjećanja na sve njih Bošnjaci Prozora se krajem jula okupljaju, zijarete šehidsko mezarje, prouče Ja’sin i dovu te mevlud pod nazivom ”Šehidima dova – živima opomena”. Pored boli koju tom prilikom porodice stradalih iznova prolaze, dodatnu patnju pričinjava i činjenica da ova okupljanja, po običaju prolaze ili bolje reći nailaze na medijsku ignoranciju, pri čemu prvenstveno mislim na elektronske medije. Tako je, bezbeli, bilo i ove godine. Bošnjaci Prozora te oni koje je rat otjerao u druge gradove ili zemlje okupili su se kako bi još jednom od zaborava otrgli svoju bol i patnju koja ih je zadesila tih ratnih godina. I sve je bilo po starom; rodbina neutješna, prijatelji tužni, veliki broj prisutnih a medijima ni traga ni glasa. Surova klasika koja se uporno ponavlja i to samo onda kada su u pitanju stradanja Bošnjaka i obilježavanja godišnjica u Prozoru, Šćipama, Gornjem Vakufu ili Bokševici kod Jablanice. Nije to da tv kuće ne znaju adresu, jer kako bi inače stigle na prozorski Uzdol, konjičku Trusinu ili u Grabovicu. Tamo će zasigurno doći i o spomenutim obljetnicama nas uredno informirati kroz informativne emisije, u čemu nema ničega spornog. Sporno je to što tu nema spomena bošnjačke žrtve. Istina, proteklih godina bi nabasala poneka tv ekipa i više turistički napravila pokoju sitnu zabilješku, o čemu bi naknadno lakonski informisala bh javnost, i to je sve. Treba biti pošten pa reći i to da se vijest o godišnjici stradanja Bošnjaka Prozora mogla pročitati i na teletextu FTV-a i BHT1-a i to u formi koja se sem rednog broja godišnjice uglavnom postavi svake godine, ovaj put rame uz rame sa spektakularnim Čolinim koncertom i Freemanovom posjetom SFF-u.
Jesu li tv kuće bile obaviještene? Da, uredno smo obavijestili i pozvali državnu tv kuću te još nekoliko elektronskih medija, ali, badava. Znajući da puko obavještenje i poziv uglavnom ne piju vode u ovakvim situacijama, pribjegli smo (kad kažem ”mi” mislim na Organizacioni odbor) alternativi – lobiranju. Dakle, pokušali smo preko posrednika uvjeriti naše tv kuće da je okupljanje Bošnjaka u Prozoru nešto što bi trebalo biti vrijedno pažnje i zauzeti svoje mjesto u njihovim programskim šemama. Tako nas je jedan prijatelj Organizacionog odbora, inače visokopozicionirana osoba, uvjerio kako on ima izvrsnu saradnju sa pojedinim tv stanicama te kako je dovoljno da se pismeno obratimo njemu. To je i učinjeno. Dotični nam je potom proslijedio kopije svojih zamolbi ”njegovim tv prijateljima”. Naravno, tv kuće smo kontaktirali i još nekim kanalima te smo imali poprilično razloga da vjerujemo kako ovogodišnji Šehidski mevlud u Prozoru neće proći kroz medijski mrak. Naše nade su se opet izjalovile. Tako smo u miru i tišini svog bola odbolovali i ovaj 31.juli, daleko od očiju javnosti. Učili smo skrušene dove i sjećali se kako su, između ostalog, baš tog datuma, prije 17 godina na živom štitu živote izgubili: Agić (Bajre) Džafer, Berić (Huse) Ismet, Grcić (Hame) Zijad, Hadžibegović (Safeta) Fahrija, Hadžić (Đulage) Samir, Letica (Mustafe) Rasim, Munikoza (Mustafe) Ibro, Osmić (Derve) Enver, Pilav (Ibre) Ismet, Pilav (Alije) Husein, Pilav (Idriza) Omer, Pilav (Ibre) Hazim, Pračić (Osmana) Muharem, Purgić (Ibre) Selim, Trtić (Ahmeta) Abdulah, Šabić (Alije) Edin, Ugarak (Juse) Zajko, Agić (Ismeta) Mehmed, Kmetaš (Zlatifa) Bećir, Šabić (Derve) Mujo, Šabić (Avde) Emir, Zajmović (Fahrudina) Armin i Letica (Ibre) Ramiz.
Sjećali smo se i najmlađe žrtve – sedmomjesečnog Harisa i najstarije žrtve – 84-godišnje Fate Malanović i svih drugih. Željeli smo da naš bol i patnju vide i drugi, kao da bi nam nekako bilo lakše. Umjesto toga, uvjerili smo se da smo medijima nebitni i da ćemo se poprilično načekati vremena kada ćemo naša okupljanja gledati u Dnevnicima ili Vijestima. Još jednom smo se uvjerili da se u ovoj zemlji sve, pa i žrtve, mjere minimalno dvostrukim aršinima pa su jedne, medijski bitne a jedne posve nebitne. Uvjerili smo se, dakako, da i lobiranje zna biti uzaludno. Lobirali jesmo ali nam naum nije doživjeo uspjeh. E, da li smo onda nesposobni lobisti ili je ono za što smo lobirali bilo nezanimljivo? Možda bošnjačka žrtva zaista više nije zanimljiva!? Možda se treba ugledati u pojedince i od nje bježati!? A kako dio Bošnjaka bježi od svoje žrtve, i famozni Usain Bolt bi imao razloga da im pozavidi ili da se u najmanju ruku zabrine za svoj rekord na 100 metara.
No, bježati i kriti se od svoje žrtve znači bježati od sebe. Pitanje je samo: Kuda?
Safet Pozder
