Hfz. Sadžida Skejić – Džihić rođena je 08.01.1977. u Doboju.  Dijete je imamske porodice koja se okitila mnoštvom hafiza. Hifz je položila 2013. godine. Direktorica je UG “Bistri izvor” i majka petoro djece.

Moj put ka vjeri, prvi koraci i prva saznanja

Rođena sam u vjerskoj porodici, te u skladu sa tim vrijednostima i odgojena. Takva sredina je djeci omogućavala da od malena, uz roditelje, namaz i Kur´an postanu dio njihove svakodnevnice. Od sedme godine počela sam praktikovati namaz, a redovno odlazeći u mekteb – naučila sufaru, koju sam kasnije kući vježbala, i prvi put se ozbiljnije susrela sa Kur´anom.

Prvi su počeci, naravno, bili izazovni i teški, ali vremenom je, uz redovnu rutinu vježbanja došlo je i olakšanje; učenje je postalo lakše i tečnije. U imamskim porodicama, iz kakve i ja dolazim, četvrtkom i ponedjeljkom svako za sebe bi učio suru Jasin, pa mi je i to olakšalo da bolje savladam sufaru i tedžvid, a u mektebu sam sve to dodatno učvrstila.

Babo bi pratio moje učenje, pazio na pravilnost moga izgovora i ishodišta, ali što je bilo tipično za te godine – tedžvid kod nas nije bio naročito istican.

Babo davne 1989. godine odlazi na Hadž i donosi kao poklon sa svog hodočašća komplet kaseta: Kur´an koji je proučio šejh Huzejfi, imam Harema. Njegovo me učenje, naprosto, fasciniralo! To sam svakodnevno slušala, naučila neka ašereta po njemu, i to mi je dosta dosta pomoglo u poboljšanju izgovora i tedžvida.

Ovdje ne mogu a ne naglasiti bitnost slušanja kvalitetnih učača, što je neophodno za čist i jasan izgovor. Slušanje je izuzetno bitno, neizmjerno pomaže, posebno u ispravljanju grešaka, a naročito je dragocjeno kada imamo u vidu da se tedžvid uči „sa usta“.

Ko su bili Vaši muhaffizi, i kakvu su ulogu imali za Vas?

Kada govorim o presudnim faktorima na putu hifza, uvijek ističem odlučnost. Čvrsta odluka da se počne sa hifzom i tome podredi svakodnevnica je jako bitna, gotovo najvažnija, ali jednako bitan je muhafiz(a), njegovo iskustvo, njegov podstrek, njegove smijernice. Muhaffiz je već prošao te korake, najbolje razumije u čemu je kandidat, i kako ga dovesti do cilja.

Ja sam 1991. godine upisala sarajevsku medresu. Oko Sarajeva su već krenule straže, a samo što sam prvi razred privela kraju i vratila se u rodni kraj – počela je agresija.  Putevi su se zatvorili, započelo je ratno stanje. Ja onako usput učim kraće sure, ašereta, i sa babom redovno odlazim na ramazanske mukabele.

Godine 1993. počinjem intenzivno hifzati, po krugovima. Moj prvi muhaffiz tada je bio hfz. Senaid Zaimović. On mi je davao puno podstrijeka, bodrio me, nije mu bilo teško preslušavati me naveče, ili ujutro; bila kiša ili snijeg – dolazio bi našoj kući da me presluša. To je bilo suprotno našoj praksi, nesvakidašnje, i to me dodatno motivisalo da ne dopustim biti nespremna, posebno jer je muhaffiz dolazio na biciklu da bi me preslušao. Babo bi nam pravio društvo i učestvovao u preslušavanju. Zalaganje hfz. Senaida mi je bilo veliki podsticaj, nisam nalazila izlike i opravdanja da „ne mogu“. Tada nismo imali struje, već kandilo i svijeće, ali ja to nisam doživaljavala kao opravdanje za neučenje. Ustajala bih prije sabaha, još bi bio mrak, palila bih kandilo i preslušavala se. Upravo to žrtvovanje, odvajanje od sna, vremena i snage – danas me posebno dojmi; danas kada je sve, pa i hifz – olakšano, ljudi su ipak nemarni, nalaze brojne izgovore da ne mogu stići ovo ili ono, a ustvari – može se, jer odlučan čovjek – bez obzira na uslove – nađe način!

Nakon naučenih 8 krugova (10 krugova = pola Kur´ana) putevi su postali prohodniji, i moj je muhaffiz otišao u Jordan. Ja sam nastavila učiti pred babom, započela sam 9. krug, ali se iz dana u dan moja navika gubila, dok nisam stala sa hifzom. Dalje školovanje sam nastavila u visočkoj medresi, uz često majčino protivljenje i molbu da se vratim u Tešanj, jer je zbog cjelokupne ratne situacije stalno bila u strahu i zebnji za mene.

Pred kraj 1994. godine se udajem, a 1996. godine odlazimo u Jordan. Tamo smo bili 9 mjeseci dok nije stigla obavijest da je moj muž primljen na studij u Medinu, na fakultet islamskih nauka. Odlaskom u Medinu počinje novo poglavlje našeg života. Ja sam od djetinjstva maštala da budem hafiza jer je moj brat već bio završio hifz i ugledala sam se na njega. U Medini upisujem tahfiz Kur´ana. Međutim, okolnosti su se promijenile: ja nisam više toliko slobodna, imam bebe, obaveze se gomilaju. Moja nova muhaffiza u Medini bila je hfz. Džeklin iz Egipta, koja me je puno toga naučila. Uzvišeni Allah rijetke odlikuje time da budu muhaffizi, za tu ulogu nije dovoljno samo da se položi hifz, muhaffiza treba da prate maniri i karakterne osobine. Ova muhaffiza je znala biti stroga, kod nje nije bilo izvlačenja. Odlično se sjećam jedne situacije kada nam je zadala za zadaću da spremimo 5 džuzeva koje će nas ona na času ispitati „na preskok“; ja se nisam baš naročito bila pripremila, što se, naravno, pri odgovaranju primjetilo; učila sam sa blokadama, šta god me pitala ja nisam znala tečno da nastavim, i to me još dodatno „utuklo“; a ona me beskompromisno pitala „zar se nismo dogovorili da spremiš!?“, ja sam počela da se izvlačim da imam puno obaveza, da nisam slobodna kao (neudate) djevojke, imam djecu, itd… Međutim, ona me naprosto sasjekla svojom strogoćom. Osjećala sam se tako povrijeđeno, plakala sam do kuće, međutim kada sam sjela kući i vratila film, shvatila sam da je ona 100% u pravu, ona ustvari želi iz mene izvući ono najbolje, a moja je greška što nisam odvojila dovoljno vremena. Ta ambicioznost moje muhaffize prenijela se i na njene učenice, naučila nas je da težimo maksimumu, ali je i vjerovala u nas. Medinu sam napustila sa naučenih 10 džuzeva, i 2005. godine vraćamo se u BiH.

Nastanjujemo se u Sarajevu, a ja se priključujem ženskom udruženju građana „Bistri Izvor“, među čijim aktivnostima su bili i podučavanje sufare i hifza. Tada sam, samostalno učeći, naučila slijedećih 5 džuzeva, a potom (do tada naučenih) 15 džuzeva objedinila pred hfz. Ramić Amelom. Nastavila sam dalje memorisanje, prema 20 džuzeva, i u tom periodu preslušavala me hfz. Sabiha Hasković. Ubrzo rađam i posljednju kćerkicu, što postaje nova distrakcija, uz sve već prisutne obaveze oko porodice i doma. Međutim, govorila sam sebi da koliko god naučim – dobro je, bitna je ustrajnost, i da ne smijem klonuti duhom.

Tada počinje i najveći izazov – putovanje sa posljednjih 10 džuzeva, kroz koje me vodila hfz. Benisa Rašitović-Avdić. Tada se učenje intenziviralo. Hfz. Benisa mi je puno pomogla, bila mi je motivator i podrška, uvijek je bila otvorena, pristupačna, fleksibilna, imala je razumijevanja za moje porodične obaveze, obzirom da i sama slično prolazi; bila je odgovorna i davala mi smijernice. Svi se hafizi slažu da je najlakše učiti nove stranice, a najteže (o)čuvati stare. Hfz. Benisa mi je odmah na početku napravila program ponavljanja, po kome se staro mora objediniti i sedmično kompletno ponoviti. Npr. ako znam 20 džuzeva, moje dnevno ponavljanje mora biti 3,5 džuza. A poslije toga – učim novo koliko imam snage i prostora. Takvo intenzivno i često ponavljanje jako dobro učvrsti staro gradivo; ne mogu reći da se zna kao „Fatiha“, ali već nakon mjesec ili par mjeseci takvih „krugova“ ponavljanja – nemoguće je da se ne ureže duboko u sjećanje. Tako sam sa njom već kroz 2/3 kruga staro utvrdila i prilično ustabilila. Po njenom programu ponavljanja i danas radim.

Zadnjih 5 džuzeva učila sam samo novo, jer sam bila sigurna da mi je ostalo jako dobro utvrđeno, i onda sam se baš bila fokusirala na novo. Kada sam finalizirala memorisanje cijelog Kur´ana, čitav Kur´an sam proučila opet pred hfz. Benisom, po sistemu kako se uči i pred Rijasetom, a potom sam u maju izašla pred Komisiju.

Moje iskustvo sa pripremama za polaganje?

Priprema za polaganje pred Komisijom Rijaseta je veoma žestok i težak period. Tada šejtan najjače čovjeka pokušava slomiti, tada dolaze iskušenja u porodici, zdravlju, mnoge situacije koje ometaju taj proces. Ja sam se pred polaganje pred svojom muhaffizom (probni ispit) baš razboljela, tijelo mi je doživjelo kolaps, što zbog neredovnog jela, što zbog nespavanja, obzirom da sam dnevno ponavljala po 10 džuzeva. Kada bih spavala, sanjala bih da ponavljam i u snu učim, i to su divna sjećanja. Danas kada se osvrnem, tako utrošeno vrijeme – vrijeme intenzivnog hifza zadnjih 10 džuzeva – najbolje je utrošeno vrijeme, svaku slobodnu minutu sam koristila za Kur´an, spavala bih 10-tak minuta, abdestila se da se brzo probudim, i učila dalje. Shvatila sam da mi je bitno da se rasteretim od viška informacija, nepotrebnih vijesti koje opterećuju i pune moj mozak, pa sam se bila isključila sa svih online grupa, naročito onih gdje se dijeli puno slika (koje pune moždanu memoriju). Mozak ima svoj kapacitet, a distanca od tih sadržaja mi se pokazala kao jako dobra.

Kako sam se osjećala na polaganju hifza?

Od najupečatljivijih osjećanja svakako je oduševljenje Komisijom za hifz, koja ima zavidan pristup kandidatu – pristup empatije i olakšavanja. A kako i ne bi, kada su njeni ispitivači od ehlul Kur´an, posebnih ljudi kod Allaha, koji – iako su svi su različitih priroda i karaktera –  zajednički im je put koji su prošli – put hifza i polaganja hifza, pa i sami znaju izazovnost toga.

Pored toga – svi oni se svakodnevno druže sa Kur´anom i trude se živjeti ga u svakodnevnici.

Ne mogu sakriti da sam imala i strahove i predrasude, posebno jer nosim nikab. Međutim, nadmašili su moja očekivanja, pa bih svakome preporučila polaganje pred Komisijom.

Posebno sam zahvalna što su imali poštovanja prema mojim željama i odabirima kada je u pitanju hafiska dova. Naime, običaj na našim prostorima je da hafiza, u džamiji, neposredno pred uručenje diplome – uči dijelove Kur´ana, a ja sam odabrala da članovi moje porodice to urade umjesto mene, što je Komisija – bez pritiska – prihvatila i ispoštovala.

Na tragu toga bih iskoristila priliku da podcrtam važnost odupiranja uticaju onih koji siju razdor među muslimanima, koristeći se pritome razlikama u njihovom izgledu, praktikovanju vjere, i sl. Nužno je oduprijeti se takvim propagandama, ma iz kojih struktura oni dolazili: medija, vjerskih redova, i sl. Fabriciranje razdora je igra na koju nijedna ozbiljan musliman ne bi trebao pristati!  A upravo i ovakvi lijepi događaji dokazuju da je u našem vjerskom životu moguć suživot, da su naši vjerski odabiri i različitosti koje oni sa sobom nose – neznatni; puno je više stvari koje nas spajaju i vežu!

Posebno sam zahvalna hfz. Spahić ef. Ismetu koji je svojim posvećenim govorom uljepšao taj dan, afirmišući žene da uče hifz. Smatrao je da primjer mene – kao majke petoro djece – nije svakidašnji primjer i da bi mnogim porodičnim ženama mogao biti alarm i podstrijek da se liše opravdanja, poput godina i porodičnih obaveza, te da se uz jaku volju – sve može!

Sámá hafizska dova bila je dojmljiviji trenutak za moju porodicu i prijatelje nego za mene, koja sam to doživljavala samo formalnošću. Veći trag na mene je ostavilo polaganje posljednje memorisane stranice, to su minute koje ne zaboravljam, duboko su mi se urezale u sjećanje. Posljednja stranica koju sam memorisala je bila zadnja strana sure Tewbe, i nije bilo problema sa pamćenjem, ponavljanjem i prisjećanjem, učenje nije išlo tečno, suze su ga neprestano prekidale, nevjerica da je Uzvišeni Allah dao baš meni priliku da u svojim prsima čuvam Njegovu Riječ!

Da sada tek učim – šta bih drugačije uradila ?

Putovanje hifza je najljepši period u mom životu! Da sada krećem ispočetka – natjerala bih se na kontinuitet i bila bih strožija u pogledu opravdanja koje sam nalazila sama sebi. Ne bih okrivljavala druge za izmaklo vrijeme: muža, goste, svrekrvu, mamu, djecu, itd… Gledala bih svoj cilj, i fokusirala bih se na njegovo ostvarenje.

Savjetujem mladima da im lični hairli ciljevi budu prioritet, ciljevi prije svega spram Allahovih pravila, a potom i spram sebe i Kur´ana. Takvo postavljanje ciljeva i prioriteta daje rezultate čak i onima oko tebe – i mužu, i djeci, i široj porodici, i komšijama. Tako je jer osoba koja sebe zapostavi – ne može biti na usluzi ni onima oko sebe. Ovo se naročito odnosi na žene, jer se po svojoj prirodi puno vole posvetiti drugima i njihovim potrebama; to je priroda žene, ali gubeći kompas – ona se neracionalno “daje” na svakom polju – i u porodici, i na poslu, a sebe u svemu tome – zaboravi.

Potreba svakog čovjeka je da prvo nahrani sebe, edukuje se, nahrani svoju dušu i relaksira se. Tek kao takav – kvalitetan i ispunjen pojedinac – može biti od koristi svojoj porodici, ali i koristan član društva. A tek uz Kur´an, koji donosi bereket u vremenu – rezultati se umnožavaju; ko se posveti Kur´anu – svoje brige nek prepusti Allahu, a On Uzvišeni riješit´ će i olakšati njegove tegobe i dileme.

Obzirom da ste i sami mektebsko dijete, šta mislite o uticaju mekteba na djecu, njihove vjerske temelje i vezanost za Kur´an?

Najbolji savjet mogu dati iz ličnog iskustva: obojica mojih sinova naučila su Amme džuz prije kretanje u školu, tada smo živjeli u Medini, i redovno smo ih vodili na halke, oni su imali svoj program, a ja bih ih kući samo preslušavala i ispravljala greške. Tada sam vidjela koliko je bitno djecu voditi i slati negdje; kasnije sam pokušavala sama sa njima u kući učiti, da ih ne moramo voditi, međutim uvjerila sam se da na duge staze to je teško izvodljivo. Krenemo 10-15 dana, nešto se neplanski desi, poremeti naše planove, izgubi se lako kontinuitet, i ništa nismo postigli. Dok onda kada djeca imaju svoj redovan program ili termin, kada idu kod nekoga da ih uči i preslušava – rezultati ne mogu izostati.

Mislim da svi roditelji trebaju o tome voditi računa: gdje god ima prilika – bilo koja džamija, halka, udruženje gdje se može učiti – treba maskimalno iskoristiti, to je velika blagodat. Idealno bi bilo da djeca iskoriste vrijeme prije braka, radi obaveza koje sa brakom dolaze, mada nije ništa nenadoknadivo i nakon toga. Presudna je želja i organizacija vremena.

Kojim savjetima biste pomogli one koji već uče hifz?

Velika greška mnogih je što žele sve drugo „potaman“ srediti, pa onda početi hifzati. Kur´an kod koga dođe „usputno“ – nikada ni ne dođe, on hoće da je prioritet, pa onda sve ostalo.  Naravno, za porodičnu ženu za to je neophodna podrška i razumijevanje porodice. Ona mora imati slobodu da ima vrijeme za Kur´an. Moji sinovi su već bili veliki kada sam ja polagala hifz, oba sina su mi bila u medresi, razumjeli su šta prolazim, i rasporedili su kućanske poslove međusobno, tako da ja ne moram brinuti o tome. Niko me nije teretio, imala sam svoje vrijeme, i zaista sam ga makasimalno koristila za učenje. Muž je naročito imao razumijevanja, i ne mogu im dovoljno zahvaliti što su mi omogućili da budem psihički rasterećena znajući da su zadovoljni i da neće prigovarati.

Prostor u kome se hifza treba biti sa što manje stvari koje skreću pažnju. Ja sam hifzala u jednoj maloj gostinjskoj sobi, sjela bih ispred prozora, a ostatak sobe ostavila iza leđa kako ne bih gledala. To mi je držalo koncentraciju, i omogućilo da se skroz posvetim memorisanju.

Najviše mi je za hifz odgovarao večernji termin: naveče bih učila novo, ono bi prenoćilo, i ujutru bih ga lahko ponovila. Pokušavala sam da hifzam i ujutru, međutim nije mi odgovaralo, dnevne termine koristila bih za ponavljanje starog.

Mada je na našim prostorima često učenje po krugovima, meni je bilo lakše učiti redom, suru po suru, što mi je kasnije bilo i lakše za ponavljati (kao cjeline).

Bitno je učiti i memorisati sa razumijevanjem. Meni je poznavanje arapskog uveliko olakšalo hifz, i to bih svakome preporučila. Arapski vrijedi (na)učiti radi Kur´ana. Mi imamo divan prijevod, ali je on ipak – u poređenju sa puninom arapskog značenja – suhoparan, siromašan i štur. Na arapskom se mogu dokučiti dublja značenja, a i svi veznici, prijedlozi, sve gramatičke forme – nisu uzaludne, sve nose svoju dubinu i imaju posebnost i specifično značenje.

Ono sto mi je kurra hfz. Dževad Šošić savjetovao kada sam završila hifz je da u prvoj godini (nakon polaganja) dnevno ponavljam po 3 džuza, pa sam tako i radila. Nekad sam imala vremena pa bih ponovila i 5 džuzeva dnevno, a nekada samo 1 zbog obaveza, mada se trudim da mi ne prođu 2 dana da ne ponavljam. Na tragu ovog savjeta, a i mog iskustva, u UG „Bistri Izvor“ imamo grupu za hafize koja služi očuvanju i održavanju hifza, sastajemo se jednom sedmično i učimo redom dok ne završimo hatmu. Posebno nam je važno da afirmišemo hifz među ženama, jer su one stub porodice, a žena koja se odgoji na Kur´anu nosi dobro sa sobom gdje god ide, i širi dobro Objave svugdje oko sebe. Kur´an nije nedostižna apstrakcija, ko god ima razum i usta može naučiti Kur´an napamet, međutim očuvati ga u pravom smislu – sprovodeći ga u život(u), daleko je bitnije.

Još u Medini sam naučila da je za dobar hifz jako bitno ponavljanje sa zatvorenim mushafom, mnoge zavara što krajičkom oka vire u mushaf, a onda pred muhaffizom imaju problem.

I ja sam, kao i dosta ljudi, strahovala od hadisa o 3 vrste ljudi kojima će se potpaliti Vatra na Sudnjem Danu – ali to mnoge ljude udalji od hifza, što ne bi trebalo. Borba sa našim dušama svakako nam je dužnost, ali kad god se sjetimo prijetnje iz tog hadisa, neka nam podstrijek bude, pored sevapa (10x) i deredža (kako je došlo u hadisu „Uči i penji se…“) – zauzimanje Kur´ana za svoga učača. Kur´an će biti šefaadžija za ljude, prepreka između njih i kazne (za grijehe). Na kraju krajeva, i u svim drugim djelima čovjek se bori sa samim sobom, bori se sa svojom namjerom.

 Savjet vjernicama koje žele početi hifzati?

 Najbitnija i svakako na prvom mjestu je – iskrenost. Kome je bitno da ima titulu hafiza – on će završiti hifz, položiti pred Komisijom, ali i tu završiti. A molim Allaha da nas sačuva tih stanja! Za njih je Allah rekao onaj hadis o trojici (kojima će biti potpaljena Džehennemska Vatra). Ima onih koji odu drugim putem, a ima i onih koji zaborave (sve) osim kratke sure.

Poslije iskrenosti najvažniji je potpuni oslonac na Allaha, azze ve džel, i lijepo mišljenje o svom Gospodaru, uvjerenje da će olakšati i pomoći na tom putu. Ne smije se posumnjati “nema od mene ništa” već se naoružati općenito lijepim mišljenjem: ako se odlučiš na neko dobro i hajr – Allah će ti, sigurno, dati uspjeh!

Za Akos.ba razgovarala: Ema Dervović