Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Kutak za ženu > Svjetiljka naše mahale: hfz. Nermina Čakić

Svjetiljka naše mahale: hfz. Nermina Čakić

Svršenica je Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, a trenutno je angažirana u radu Gazi-husrev begove biblioteke.

Prva je vijećnica u Općinskom vijeću Novog Travnika koja nosi najljepšu krunu jedne žene – hidžab.

Prva je općinska vijećnica koja se okitila titulom hifza.

Razgovarala: Ema Dervović

Hafiza Nermina, da li biste podijelili sa nama Vaša prva iskustva i korake na putu vjere, kada i kako je počeo taj put?

Uz roditeljsko usmjeravanje, još od najranijeg perioda moga života – mekteb i džamija postali su središte gdje se, uz rad sa Ređom ef. Sarajelićem, imamom moga džemata – razvijala i jačala moja ljubav prema islamu, Kur´anu i namazu. Za svaki susret u mektebskoj učionici priželjkivala sam da traje što duže, bila sretna i fascinirana svakim novim saznanjem o našoj vjeri, toliko da sam, još tada, u tom dobu, kao dijete – počela sa samostalnim čitanjem islamske literature, te slušanjem, čitanjem i učenjem Kur'ana.

To je bio moj posebni svijet kojem sam vrlo rado pribjegavala i davala prednost nad neizbježnom dječijom igrom i zabavom.

I tako je sve počelo.

Dakle, upravo je mekteb bio polazna tačka za prva vjerska saznanja i prve spoznaje. Jeste li tu naučili i prve harfove?

Mekteb je bio prva nit u čvrstoj vezi sa islamom, i odlučujući faktor za kasniju duboku posvećenost Kur´anu. Prvi naučeni harfovi, prve naučene sure, prve proučene stranice i džuzevi su rezultat rada i djelovanja mekteba i moga efendije; a naravno, sve potkovano roditeljskom uputom i instistiranju na kročenju pravim stazama.

Znajući kako i koliko je na mene mekteb uticao, danas vrlo rado ponovo ulazim u mektebsku učionicu, ali sada sa namjerom da ja nekoj drugoj djeci, nekim drugim mališanima otvorim prve spoznaje o našoj vjeri i prenesem im ljubav prema znanju, islamskoj nauci, arapskom pismu i Kur´anu.

Mekteb je postao, rekla bih, neodvojivi život našeg bića i identiteta.

Da li, tim tokom, u mektebskom ambijentu donosite i odluku za hifz?

Memorisanje Kur´ana sam vrlo rano počela, fokusirana, u početku – samo na pojedine dijelove Kur ana.

Vrlo brzo sam primjetila izraženu memoriju i lahkoću pri učenju napamet, ali nisam razmišljala u početku o učenju cijelog Kur´ana napamet i posvećivanju hifzu, sve dok nisam počela sa pohađanjem Elči Ibrahim pašine medrese u Travniku, i dok se nisam susrela sa hfz. Fadilom Bektašem, profesorom kiraeta u medresi, koji će ubrzo postatiti i moj muhaffiz.

U samom tom početku, nisam u potpunosti bila ni svjesna šta znači biti hafiz Kur´ana i šta znači krenuti u proces učenja hifza, ali sam znala najvažnije – da su hafizi od Boga izabrani za čuvanje Njegovih riječi, i neko koga Uzvišeni Bog voli posebnom ljubavlju.

To, kao i činjenica da sam žudila za što više naučenih stranica Kur´ana, neopisiva radost i sreća koju sam osjećala sa svakim novim naučenim ajetom – bili su dovoljan razlog da počnem sa učenjem hifza.

Motiv je bio jednostavan – željela sam biti od onih koje Bog voli zbog druženja sa Njegovom knjigom, da budem od osoba koje će preuzeti odgovornost njenog čuvanja.

Sa učenjem sam počela u drugom razredu medrese, stim da sam na raspustu poslije prvog razreda naučila početna dva kruga (60 stranica), što je bio i preduvjet da počnem učenje pred muhaffizom, hfz. Bektašem.

Taj početak je bio težak, iz razloga što sam tražila adekvatan način učenja, adekvatno vrijeme, raspored aktivnosti, uklapanje u medresanski i internatski život, te usklađivanje sa nastavnim i vannastavnim aktivnostima.

Uprkos tome, moja želja i odluka da postanem čuvar Božje riječi su bile i više nego čvrste, a ja svjesna da svaki uspjeh zahtjeva rad, trud, žrtvovanje, dosljednost i principijelnost.

Sa tim uvjerenjima i pouzdanjem u pomoć Uzvišenog Allaha sam kročila na put hifza, kojeg ću i završiti tokom pohađanja medrese, istovremeno uspjevši da i sve ostale aktivnosti obavljam revnosno, te školovanje u medresi završim potpuno odličnim uspjehom.

Zamolila bih Vas da samnom, ali i čitateljstvom – podijelite Vaša tadašnji doživljaj Kur´ana ?

Iako sam na samom početku bila nesvjesna veličine i značaja hifza – Kur´an je bio moja oaza mira, a življenje na njegovim principima – olakšica, prednost i predanost koja mi je davala motiv i elan za sve drugo što sam činila i radila.

Ko Vam je bio najveći motivator tokom hifza?

Najveći motivator i uzor u procesu hifza bio je moj muhafiz, hfz. Bektaš.

Mislim da je za svakog kandidata uloga i podrška porodice, prijatelja i bliskih ljudi iz okoline – bitna, ali je podrška i uloga muhaffiza – ključna.

Muhafiz je taj koji je direktno uključen u proces učenja, i njegova uloga se ne svodi samo na tehničko preslušavanje naučenih stranica; on je kandidatu učitelj, profesor, savjetnik, psiholog i drugi roditelj.

Sve to je meni bio hfz. Bektaš koji uistinu mnogo toga žrtvuje i daje u namjeri da pomogne svima onima koji uče hifz i žele biti hafizi Kur´ana.

U mom slučaju, njegov fokus nije bio samo na hifzu, nego i na svim drugim okolnostima koje bi, eventualno, mogle uticati na sâm proces učenja, na način da bi zahtjevale mnogo vremena i posvećenosti.

Kao muhaffiz, nastupao je prijateljski, ali u isto vrijeme i strogo, temperamentno, mnogo toga dajući, ali i mnogo toga očekujući.

Njegove metode i načini rada su mi u potpunosti odgovarali, i njima sam se prilagođavala, mada je bilo stvari u kojima sam i mimo muhafizovih pravila nastupala, što je sasvim normalno.

Naposljetku mislim da je kandidat tâj koji sâm sebi najviše može pomoći: biti karakteran i principijelan u održavanju kontitnuiteta učenja, biti spreman žrtvovati svoje vrijeme i mnogo štošta zarad Kur´ana –  neophodne su osobine za uspjeh u hifzu.

Postići takvo što, i biti na nivou da svoj cijeli život podrediš Kur´anu se postiže voljom, snagom, i karakternošću, jer je upravo i jedan od ciljeva – pokazati Uzvišenom Allahu da volimo Njegovu knjigu, i da nam je apsolutni vodič na životnom putu.

Samo onaj ko je dovoljno jak da zanemari nebitno oko sebe, odrekne se sitnih zadovoljstava, i u centar svog života stavi Kur´an – takav će na ovom putu uspjeti.

Muhafiz je taj koji usmjerava ka tom postignuću, hrabri bodri i daje konkretne savjete, a naročito je bitno pored sebe imati nekoga ko je prošao iskustvo učenja hifza, i  ko istinski želi pružiti pomoć.

Hafiz Bektaš je za mene oličenje prave ličnosti muhaffiza, u prilog čemu govori i broj hafiza koje je izveo, a koji premašuje brojku 30, što je, bez sumnje – veliki uspjeh.

Pored muhaffiza, put hifza je jako težak bez podrške porodice. Da li je Vaša porodica bila sretna zbog Vaše odluke o hifzu?

Porodica je još jedan stub, pored muhaffiza, koji pomaže gradnju hifza, kao što je bio slučaj i kod mene.

Moji roditelji, moji prijatelj i bližnji nisu bili direktno uključeni u proces učenja, jer je takvu ulogu samo muhaffiz imao, ali podrška koju sam dobivala od svih njih, a naročito tokom samog završetka – bila je ogromna, na čemu sam im itekako zahvalna. Svakodnevno molim Uzvišenog Allaha da moji roditelji budu od onih koji će na Sudnjem danu dobiti nagrade koje Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, spominje u svojim hadisima za roditelje hafiza i onih koji uče Kur´an te u praksi provode njegove postavke.

Put hifza nemoguć je bez potekoća, a često i prekida. Kakvo je Vaše iskustvo?

Kročiti putem hifza nije lahko, to će posvjedočiti svaki hafiz; poteškoće su sastavni dio procesa učenja, ali nikada nisam dozvolila da utiču na moju odlučnost i želju za učenjem i pamćenjem Kur´ana.

Nikada nisam došla u situaciju da sam u potpunosti odustala i predala se.

Bilo je perioda kada sam usljed iscrpljenosti, izmorenosti, i neprespavanih noći znala se muhaffizu požaliti i reći „ja ovo više ne mogu, isuviše je teško“, ali su to bile samo riječi, i ništa drugo. Znala sam da je to samo prolazna faza, i u tim poteškoćama sam tražila podstrek za dalje.

Svaka naučena stranica, sura, i džuz su bili motiv za daljnje učenje.

Vaš proces hifza je vrlo harmonično i brzo protekao, za svega dvije godine. Dali biste podijelili sa nama Vašu metodologiju, odabrani sistem učenja, vrijeme učenje, i sl.?

Ja sam učila metodom krugova koja podrazumijeva da se prvo nauči posljednja stranica prvog džuza, potom posljednja stranica drugog džuza, i tako do kraja. Krug je kompletiran kada se nauči posljednja stranica svakog džuza, što znači da jedan krug podrazumijeva 30 naučenih stranica.

Prilikom učenja narednog kruga, ponavljaju se naučene stranice prethodnih krugova. Nakon svih kompletiranih krugova počinje se, kao što sam i ja učinila – sa ponavljanjem naučenog.

Nekoliko puta sam proučila cijeli Kur´an pred muhaffizom, kako bih utvrdila naučeno, i da bismo bili sigurni da je sve u potpunosti kompletirano.

Muhaffiz je već nakon proučene prve ili druge hatme smatrao da sam dovoljno spremna da polažem hifz pred Komisijom, ali sam ja insistirala na daljnjem učenju i utvrđivanju, što se i desilo, i što mi je istovremeno poslužilo kao svojevrsna psihološka priprema za polaganje hifza pred Komisijom.

Svi smo mi različiti i zahtjevamo različit pristup kako od strane muhaffiza, tako i pri odabiru metoda učenja – nekome učenje po krugovima ne odgovara i prije će se odlučiti za učenje po surama ili neki drugi metod, što je u potpunosti ispravno. Metode i nisu toliko važne koliko je važna ustrajnost na kojoj najviše potenciram pri razgovoru sa kandidatima koji uče hifz, a potom strpljivost, i ljubav prema Uzvišenom Allahu.

Konstantno upućivanje dove za pomoć pri učenju također je veoma bitno u hifzu. Dova je tâ koja je meni pružala optimizam, nadu i elan za daljim učenjem.

Kada su u pitanju radne i životne navike tokom procesa učenja – bila sam, kao što su i svi drugi koji hifz uče tokom pohađanja medrese i borave u internatu – u specifičnoj situaciji jer sam morala svoje obaveze, navike i raspored učenja uskladiti shodno zahtjevima internatskog života (koji ima određena kućna pravila koja se moraju poštovati).

Bila sam i u specifičnoj situaciji jer sam bila ograničena i prostorno – dok sam pohađala medresu, u tom periodu – travnička medresa je raspolagala vrlo malim prostorom za ženski internet, gdje nije bilo mogućnosti za zasebne prostorije koje bi služile onima koji uče hifz.

Vrlo često sam znala voditi borbu za svoj kutak gdje bih mogla imati mir i neometano učiti. Tokom dana to bi bila neka od učionica, ali sam najviše voljela učiti kada sam imala potpuni mir i smiraj, i kada sam se učenju mogla bez ometanja posvetiti.

U nedostatku adekvatnog prostora učenje tokom noći se znalo vrlo često odvijati pod svjetlom mobitela, ili u različitim drugim prostorijama poput fiskulturne sale, internet kluba, i sl.

Nekog posebnog režima ishrane nisam imala, a što se spavanja tiče – odmor poslije nastave, poslije podne – je bio obavezan, u trajanju od sat, sat i po vremena; potom je uslijedilo učenje do akšama kada sam pravila kraću pauzu; učenje se nastavljalo naveče – tokom tzv. druge korepeticije u medresi, no period koji sam najviše koristila za učenje je zadnja trećina noći.

Bitno je da svako ko uči hifz pronađe sebi odgovarajuće vrijeme, tempo, i svakodnevnicu koju će održavati; a naravno da se tó, ovisno od osobe do osobe – razlikuje. To svako, uz pomoć muhaffiza treba pronaći, i uspostaviti ustaljenu rutinu, metod i vrijeme.

Adekvatna organizacija pri svemu tome je vrlo bitna.

Danas kada se osvrnete, kako Vam izgleda taj put i kakva osjećanja budi?

Danas kada se prisjetim puta koji sam savladala, sve teškoće vrlo brzo nadvlada osjećaj kojim sam bila vođena – ljubav prema Bogu, Njegovoj knjizi i riječima, a naročita motivacija su nagrade i obećanja Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, alejhi selam.

Svi ovi motivi i vodilje nadvladaju osjećaj teškoće jer je jednostavno to dvoje neuporedivo; hifz je počast i velika odgovornost koja se ne može mjeriti ni sa jednom drugom na ovom svijetu.

Kako danas posmatrate na odgojni aspekt Kur´ana, uticaj na formiranje ličnosti?

Hifz nije samo puko učenje napamet Kur´anskih ajeta i sura, ovaj dugi proces čini da Kur´an onome ko ga uči postane odgajatelj i najbolji prijatelj.

Sam proces učenja me poučio ustrajnosti, stprljivosti, požrtvovanju, disciplini, trudu i radu,  učinio moju ljubav prema Kur´anu neizmjernom, a ljubav prema Gospodaru svjetova jačom, čvršćom i iskrenijom.

Dopustite nam da zaplovimo sa Vama kroz period polaganja hifza, i sjećanja koja iz tih dana nosite?

Polaganje za hifz pred Komisijom sam počela 13. aprila 2009., tada sam bila učenica četvrtog razreda medrese.

Polaganje je trajalo 15 dana, svaki dan sam učila po 2 džuza, i krunisala sam svoj hifz 27. aprila. 2009. godine.

Obzirom da Komisiju sačinjavaju eminentni hafizi i stručnjaci iz oblasti kiraeta, mnogim kandidatima to bude razlogom treme, ushićenja, ili straha, ali moj muhafiz je – hrabreći me – često ponavljao da su članovi Komisije naši prijatelji, hafizi koji se raduju svakom novom hafizu, i koji su tu da nam pomognu u našem okončanju procesa učenja.

I tako je zaista i bilo; i polaganje upravo tako treba i doživjeti.

Meni je to iskustvo bilo pomalo iscrpljujuće, ali definitivno divno iskustvo bez opterećenja i treme, jer sam polaganju pristupila kada smo muhaffiz i ja bili sigurni da sam sve upotpunosti kompletirala i naučila napamet.

Kakva je osjećanja probudila hafiska dova, po čemu pamtite taj dan?

Hafiska dova je održana 3.maja 2009. u Travniku, meni i kolegi, hafizu Halilović Hamzi;  tek tada sam postala svjesna postignutog uspjeha i sretna zbog istog.

Sreću su na taj dan samnom podijelili kako oní koji su me bodrili tokom procesa učenja, tako i mnogí neznani ljudi koji vole Kur´an i raduju se svakom novom njegovom čuvaru.

Danas kada se osvrnete – kako vidite to vrijeme provedeno u hifzu?

Cijeli put hifza je najznačajnije i najproduktivnije razdoblje mog života, razdoblje u kom sam u potpunosti Kur´an prihvatila za životnog vodiča, dunjalučkog i onosvjetskog prijatelja.

Cijeli mukotrpni proces učenja me odgajao, davao nove dimenzije mome sazrijevanju, i oformljenju moje ličnosti. To je sve Božija blagodat meni.

Danas se radujem svakoj novoj hafizi i hafizu, dijelim sa njima radost i sreću, i sa svakim osjećam posebnu vezu.

Kada god imam priliku – svakom novom kandidatu pokušavam prenijeti svoje iskustvo i dati koristan savjet, jer znam koliko su isti meni pomogli, i koliko su mi značili tokom učenja hifza.

Već sam bila muhaffiza jednoj kandidatkinji, hfz. Harisi Brkić, i nadam se da ću kroz budućnost i dalje biti u lancu hajra i podučavanja.

Članica sam i Fondacije za hifz.

Da sada iznova učite, da li biste nešto promijenili?

Ništa ne bih drugačije uradila, za hifz ne postoji prečica ili „čarobni štapić“, to je put žrtve, odricanja i sabura, neminovnost kroz koju svaki hafiz mora proći. Spremnost na prihvatanje toga sâmo je po sebi uspjeh, a ostalo sve dolazi uz Božiju pomoć, pouzdanjem u Njega i dovom Njemu.

Hafiza Nermina, još jedan od Vaših uspjeha je i činjenica da ste vijećnica u Općinskom vijeću Novog Travnika – prva žena sa hidžabom u tom Vijeću, te prva hafiza ikada u vijeću jedne općine. Otkud ideja za takav angažman?

Nakon posljednjih lokalnih izbora počela sam sa radom u Opcinskom vijeću Novi Travnik. To je moj prvi politički angažman koji je, rekla bih, logičan slijed mog prethodnog društvenog angažmana putem kog sam nastojala dati svoj doprinos zajednici i okolini u kojoj živim.

Iako su mnogi po tom pitanju skeptični – smatram da je ovaj politički angažman pravi put i način da nastavim svoje djelovanje u tom pravcu, i da sve svoje kapacitete iskoristim zarad dobra zajednice; da dam svoj doprinos u poboljšanju svakodnevnice svoga grada.

Za kraj bih Vas zamolila da našem čitateljstvu, a naročito muslimankama, podijelite skromni savjet u odnosu na druženje sa Kur´anom?

Dovoljan poticaj za učenje hifza i polazak na taj put su nagrade koji Uzvišeni Allah obećava čuvarima Svoje Knjige na Sudnjem danu i Budućem svijetu.

To je počast i slatka odgovornost koja se ne može mjeriti ni sa jednom drugom na ovome svijetu.

Da bismo dostigli takvo što moramo Uzvišenom pokazati da volimo Njegovu Knjigu i da nam je apsolutni vodič na životnom putu, stoga neka svi oni koji su na putu hifza ili razmišljaju o tome, uvijek imaju na umu sve ovo kao poticaj u teškim trenucima.

Buduće hafize i hafizi, svi vi kloji ste na putu hifza – budite uporni i ne odustajte.

Stavite Kur´an na prvo mjesto, bez obzira na sve druge obaveze i okolnosti; na tom putu ne žalite vrijeme i druga neznatna zadovoljstva.

Uzvišeni Allah će vam to nadoknaditi i zasigurno vas obradovati više od žrtve koju podnesete.

A zar ima veće počasti od nošenja Njegovih riječi u grudima!?

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top