Vi ste ovdje
Home > Naše aktivnosti > Kultura i obrazovanje > Svjetiljke naših mahala: hfz. Ehlimana Godinjak

Svjetiljke naših mahala: hfz. Ehlimana Godinjak

Ehlimana Godinjak (rođ. Bilalagić) rođena je 27.05.1988. godine u Sarajevu.
Hifz je položila 2002. godine, u 13-toj godini, postavši najmađa hafiza u to vrijeme u BiH.
Hifz je učila pred hfz. Selimom Hošijem i hfz. Muhamedom Čajlakovićem.
Po završetku Prve bošnjačke gimnazije, upisuje Arapski jezik i književnost i turski jezik i književnost na Odsjeku za orijentalnu filologiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a potom i master studij. Radi kao prevoditeljica za arapski jezik na Al-Jazeeri Balkans od 2011. godine.
Ova majka dvoje djece uspješna je i na profesionalnom planu, ali se njen angažman na polju Kur´ana naročito ističe. Jedna je od 10 hafiza koje na ženskoj mukabeli u Hadžijskoj džamiji u Sarajevu tokom Ramazana kompletiraju čitav Kur´an.

Razgovarala: Ema Dervović

Hafiza Ehlimana, kako počinje Vaš vjerski put, kako se rađaju prve spoznaje, kakvi su bili prvi koraci na tom putu?
Stasala sam u porodičnom ambijentu koji je bio vjerski obojen, u porodici u kojoj vjera nije bila strana i neželjena. Dapače, praktikovanje islama je bila naša svakodnevnica – babin otac učio je hatme, svakodnevno se družio sa Kur´anom, a i maminom ocu je bilo čast da meni bude podrška na mom putu. On je nekada bio imam, a dedina uloga za mene je bila bitna. Pored podrške i iskazivanja ponosa, vodio me na preslušavanja i bio direktni sudionik moje borbe i mog uspjeha.
Svakome od nas ovakvi primjeri su podsjetnik da nikada ne znamo čija nas dova prati – možda su baš naše dede, u vremenima kada je praktikovati islam bilo i privilegija i poteškoća, sklapajući hatme i družeći se sa Kur´anom – uputili dovu za nas. Jer, koliko je god za hifz presudan samostalni trud, rad, vježba i angažman, jednako je važna dova drugoga koja te prati u tome i olakša taj put.

Moji prvi harfovi naučeni su u mektebu sa hfz. Selimom Hošijem, mujezinom Careve džamije, ne bih znala precizirati kada, ali sigurno prije polaska u osnovnu školu. Međutim, prvi zapamćeni ajeti urezani su i prije toga – slušajući kasete i tada dostupna učenja poznatih karija.
To nije bila slučajnost, već neprestani podsticaj moje majke, koja je prepoznala moj talent za pamćenje još dok sam bila djevojčica i najviše se trudila i izdvajala vrijeme da mi pomogne u tome. Tako da upravo nju smatram najzaslužnijom za svoj hifz.
Provodeći ratne dane u igri, čak i u najranijem djetinjstvu, majka bi mi u pozadini puštala snimke učenja nekadašnjeg imama Bajazitove džamije u Istanbulu, poznatog učača rahmetli hfz. Ismaila Bićera. Na taj način sam, još kao djevojčica, čak i prije naučenog arapskog pisma, pamtila ajete, a onda ih usavršavala i ponavljala.

Kada je taj talenat za hifz i naučeno putem slušanja počelo dobivati svoj okvir, i kako i kada počinju prvi odlasci muhaffizu?
U to vrijeme, hfz. Selim, koji je bio i porodični prijatelj, dolazio bi našoj kući i preslušavao me, potom i korigovao. Ponavljala bih za njim dok me ispravlja. To su bile ratne okolnosti, kada sam najveći dio radila sama, učeći, učeći i učeći. Uloga muhaffiza uglavnom je bila fokusirana na provjeru i odobravanje za dalje.

Polaskom u mekteb, najveća motivacija bila su dječija takmičenja, odnosno nagrade koje su obećavane uspješnim.
Da Allah nagradi efendije koje su i u ratnom ambijentu itekako imali istančan sluh za podsticaj djece na dolazak u mekteb, a naročito za vezivanje njihovih misli, srca i ambicija za Kur´an.
Upravo takvo jedno mektebsko takmičenje bilo je presudno za moj put hifza, kada sam, potaknuta takmičarskim duhom i nagradama spram kojih nijedno dijete ne ostaje ravnodušno, položila 10 džuzeva.
Paketi slatkiša u vremenima oskudice svakom djetetu mamili su osmijeh i uzdah, istovremeno ga tjerajući da se za to bori.

Koju ste metodologiju učenja koristili i kako je izgledao tipični dan na putu hifza? Jeste li imali neku posebnu dnevnu rutinu?
Moj aktivniji hifz počeo je kada sam naučila zadnjih 10 džuzeva, 1998. godine. Tada sam, zapravo, i donijela odluku da hifz postavim kao svoj cilj. Počela sam od početka Mushafa, dok nisam naučila i prvih 20 džuzeva te ih spojila sa posljednjih 10.
Prvobitno sam ponavljala džuz dnevno pa sam potom praktikovala ponavljati po dva džuza dnevno tokom cijelog perioda priprema za polaganje pred Komisijom za polaganje hifza.
Općenito, uživala sam ponavljati dok hodam. Imala sam običaj da stavim slušalice i šetam ili, eventualno dok radim bilo kakvu aktivnost, zadaću ili nešto drugo, pustim Kur´an na kaseti. To mi je puno značilo i dosta olakšalo hifz jer nisam naprezala mozak, već bi mi čak i igrajući se i ne razmišljajući Kur´an ulazio u uho i bio moj stalni pratilac.
Navika učenja u hodu ostala mi je i do danas. I dalje u tome uživam, samo što mi sada društvo pravi i moj muž sa kojim često, u šetnji, ponavljam.
Obzirom da sam bila vrlo mlada, ne mogu govoriti o nekim posebnim radnim navikama, osim što je majka u naš dnevni režim, pored dnevnih školskih obaveza i nužne dječije igre i oduška, nastojala ubaciti i period za učenje Kur’ana. To bi obično bilo tako da prvo sjednem i saslušam dio za taj dan, potom proučim, to isto ponovim i opet napamet proučim pred mamom. Bio je to jedan vid ispitivanja i provjere, nakon čega bih otišla muhaffizu.

Da li je na Vašem putu bilo nekih prekida ili teškoća? Šta savjetujete onima koji se demotivišu i izgube volju?
Toga uvijek ima, svima to uvijek govorim. Nemojte misliti da to ide lahko. Često pomisliš da možda nikada nećeš završiti i da jednostavno ne možeš, ali treba malo stati, odmoriti se i vidjeti kako nastaviti dalje.
Šta god da učiš, dođu momenti kada pomisliš da nećeš uspjeti. S učenjem hifza je to izraženije, jer cijeli taj proces traje godinama i nije jednostavno doći do kraja.
A onda poslije toga dođe olakšanje i posloži se – ipak je Kur´an jedina Knjiga koja se tako pamti i data je za memorisanje!

Možete li podijeliti sa nama vaša osjećanja i lično stanje pred samo polaganje hifza? Čime ste se služili tokom pripreme za polaganje i kako je sve proteklo?
Kao i svaki kandidat koji hifz privodi kraju, imala sam jasnu želju da me pred samo polaganje još jednom neko presluša i potvrdi da sam uspješno kompletirala Kur´an.
Obzirom da sam zahtjev za polaganje hifza pred komisijom Komisiju predala pred Ramazan, odlučila sam posljednje mjesece maksimalno posvetiti ponavljanju. Željela sam, pored uobičajenog samostalnog ponavljanja, ponavljati i nekim drugim metodama.
Upravo zbog takve odluke taj Ramazan mi je bio posebno značajna priprema, jer vrijeme ni snagu nisam štedila. Svoju sam svakodnevnicu potpuno podredila željenom cilju.
Pored praćenja nekoliko mukabela dnevno, u različitim džamijama, išla sam i na teraviju u Čaršijsku džamiju, gdje hfz. Čajlaković tradicionalno prouči cijeli Kur´an, učeći po jedan džuz svake noći.
To mi je, svakako, pomoglo i bez puno muke doprinijelo dodatnoj spremosti za polaganje hifza pred Komisijom.
Pored toga sam tih mjeseci, kad god sam mogla, išla i slušala kandidate koji su polagali hifz pred Komisijom i time procjenjivala svoje znanje i testirala vlastitu spremnost za izlazak pred Komisiju.

Kako se vrijeme polaganja približavalo, rasle su i brige i zabrinutost. Koliko god su posljednji mjeseci doprinijeli poboljšanju pamćenja i učvršćivanju gradiva, crv sumnje i straha je uvijek prisutan.
Teravije i ramazanske mukabele mnogo su u tome pomogle, a naročito za sticanje rutine i brzine, što mi je bilo presudno da Kur´an proučim pred Komisijom za hifz za 15 dana i svoj put, učeći posljednje sure, uspješno okončam 21. januara 2001. godine.

Ubrzo nakon toga održana je i Vaša hafiska dova. Možete li nam prenijeti utiske o tome? Da, hafiska dova je proučena 2. februara 2002. godine.
Taj datum nije slučajan. Zajedno s roditeljima gledala sam kalendar, razmišljajući koji datum odabrati. Babo je predložio taj dan, kao upečatljiv i simboličan (02.02.´02.).
Te februarske subote, nakon podne-namaza u Begovoj džamiji je proučena moja hafiska dova. Ambijent je bio divan i nije bio samo porodičan, jer je javnosti bilo iznimno interesantno što je jedna djevojčica položila hifz. U tom periodu bila sam najmlađa hafiza u BiH, pa je i to utjecalo da džamija bude puna.
Osjećaj sreće i zadovoljstva miješao se sa neizmjernom tremom.
Hfz. Ismet Spahić održao je simboličan govor, proučio dovu i uručio mi diplomu.
Ovime je moj cilj bio ostvaren, a san ispunjen.

Hafiza Ehlimana, da se sada možete vratiti na svoje početke, i da tek krećete putem hifza – šta biste promijenili i čime biste se vodili?
Mislim da bih se iznova i iznova podsjećala da ništa u životu, a naročito bitne i drage stvari, ne treba forsirati i pokušavati preko noći postići. Kontraefekat je najčešći rezultat toga.
To je posebno izraženo kod djece, jer se ljubav prema Kur´an ne može prenijeti nasilu, pored drugih metoda – treba ih podsticati nagradama i priznanjima, a nikako ih tjerati. Neprestano ih trebamo motivisati i podsjećati da Uzvišeni Allah „nagrađuje dobru djecu“, a posebno onu koja se trude i rade ono (dobró) što druga djeca ne rade.
Na um mi uvijek pada moja majka, kao ključna karika u odgoju, koja je uvijek mene i sestru motivisala barbikama i drugim – u to vrijeme – nama značajnim poklonima. Ona nije mogla krenuti putem hifza, ali je učinila ono što je njen najveći emanet – izvela djecu na put Islama. Tu je i moja poruka i podsticaj ženama da, znajući kolike su obaveze savremene žene i kolika očekivanja nameće društvo – ako ne mogu učiti hifz – neka bar svoju djecu ka tome usmjere.
Ja lično sam za motivaciju djece i angažman roditelja u tom smjeru, međutim ako osjete da djeca ne mogu – mislim da ih treba pustiti da se odmore i dati im prostora.
Ipak je ključno naučiti djecu da uče sa ljubavlju, da vole druženje s Kur´anom, a takav pristup rezultira i olakšanjem od Allaha.

Za kraj, zamolila bih Vas da naše čitateljice koje se zanimaju za hifz i druženje sa Kur´anom počastite sa par svojih poruka?
Žena je stub porodice, majka koja odgaja djecu i glavna podrška suprugu. Njen je život prepun značajnih i teških uloga.
Ne mogu reći da svaka žena mora učiti hifz, ali mislim da je divno da odgaja djecu uz poruke Allahove Knjige, koja će stasavati gledajući nju kako se druži sa Kur´anom. Ipak će ta djeca uzimati nju za uzora i mjerilo kroz dalji život.
Upravo sam i ja tako gledala svoju majku kako uči Kur´an i tome pridavala pažnju. Zapravo, sve kreće od žene.
Mislim da svako ko gaji ljubav prema Kur'anu i želi postati hafiz – treba to pokušati ostvariti, a posebno pokušati svojoj djeci usaditi ljubav prema Kur´anu. Uz Allahovu pomoć – to se može ostvariti.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top