Svjetiljka naše mahale: hfz. Adela Kazija

Hfz. Adela (Jusmani) Kazija, rođena je 01. septembra 1979. godine u Foči.

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook351Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Svršenica je islamske akademije Zarka u Jordanu, a hifz je položila 2007. godine u Sarajevu.

Pored krune hifza, hfz. Adela javnosti je poznata i po svom obilatom društvenom angažmanu. Rijetko je hidžabom ukrašeno lice koje ste početkom 2017.godine mogli vidjeti na prijemu kod njemačkog predsjednika, kao dobitnicu počasnog priznanja.

Bosanskohercegovačka dijaspora u Njemačkoj poznaje je kao neumornu radnicu na polju afirmacije islamskih, te očuvanja tradicionalnih vrijednosti.

Njemačka je javnost poznaje kao pažnje vrijedan primjer doprinosa, tolerancije, saradnje  i otvorenosti u društvu u kome muslimani nisu većina, te borbe protiv getoizacije i deintegracije. Njena se oštroumnost vidi kroz prepoznavanje prilika u društvu koje ohrabruje multikulturalnost, i primjer je kako se zdravim dijalogom mogu prevazići brojne barijere i stereotipi.

Marljiva je radnica za očuvanje reputacije i prihvaćenosti Bošnjaka u njemačkom društvu, uprkos trenutnim, političko-ideološkim tendencijama Zapada i sve češćim mjerama homogenizacije i unifikacije evropskog društva.

Primjer je unaprjeđenja društvene zajednice, čak i onda kada su sve glasnije poruke potiskivanja svíh oníh koji ne baštine zapadnoevropska – nacionalna, religijska i moralna – gledišta.

Hafiza i njen suprug Ramiz ef. Kazija, koji je imam u bošnjačkom džematu u gradu Gaggenau, zajednički rade i djeluju u ovom džematu, u kome se ona najviše angažuje na polju edukacije žena i omladine. Bavi se i podučavanjem i preslušavanjem Kur´ana.

Takođe je aktivna na polju međureligijskog i interkulturalnog dijaloga, a radi i kao regionalna koordinatorica za rad sa izbjeglicama pri Islamskoj zajednici Bošnjaka u Njemačkoj.

Majka je dvoje djece i jedina Bošnjakinja u Njemačkoj sa titulom hifza.

 Razgovarala: Ema Dervović, koordinator projekta i dopisnica Akos.ba

Hafiza Adela, zahvaljujući Vam se na odvojenom vremenu i mogućnosti da savladamo

barijeru udaljenosti vašeg mjesta boravka od BiH – zamolila bih Vas da nas upoznate sa vašim vjerskim počecima, prvim koracima i vjerskim saznanjima?

Prvi moj dodir sa vjerom počinje u lokalnom mektebu, u blizini moje škole na Tjentištu. Tu sam naučila osnove o islamu i postavila prve temelje. Kada sam imala 11 godina počela je agresija na našu domovinu i morali smo napustiti porodično ognište.

Kao izbjeglice, došli smo u Zenicu. Tu sam prvi put krenula u pravi, ozbiljniji mekteb, i to je, bez sumnje, iskustvo koje je ostavilo traga na moj kasniji život; saznanja iz tog perioda najviše su me preusmjerila za dalje. Moja ljubav prema vjeri je u tom peridu doživjela svoj procvat, tu sam naučila prvi put sufaru – 1993. u Sejmenskoj džamiji; tu sam prvi put otpočela učenje Kur´ana.

Imala sam sreću da su divni vjeroučitelji bili uz mene, mualima Naisa i Ibrahim efendija Babić, a potom i nastavnik vjeronauke prof. Ejub ef. Dautović, znali su kako pitomom dječijem srcu predstaviti vjeru jednostavnom i pitkom. Još kao dijete voljela sam učiti razne sure napamet, razumjevati ih, istraživati i nastojati dokučiti mudrosti svakog naučenog ajeta. Nisam ni pretpostavljala da će jednog dana pretežit dio mog života biti potkovan mektebskim iskustvima i da će to, na neki način, utjecati da vjera postane glavna okosnica mog odrastanja i kompas za život.

Kako se, u takvom ambijentu, rađa odluka za kretanje putem hifza? Kakvi su bili prvi počeci?

Spomenula sam vam iskustva iz mekteba i značaj toga u mom životu. Vremenom sam shvatila da sam prilično dosta sura zapamtila, i već sa 14 – 15 godina, u meni se budi takmičarski duh, želja da se takmičim u dobru. U to vrijeme bilo je dosta omladinskih takmičenja u učenju Kur'ana napamet i ja sam postizala zapažene rezultate. Tim slijedom, shvatila sam da sve više i više Kur'ana pamtim i iz dana u dan – rađala se želja da to povećam i popravim. Uvidjela sam da znam dosta sura, ali bez neke posebne poveznice, i željela sam to sve kompletirati i usavršiti. U četrnaestoj godini sam takođe odlučila i da se pokrijem.

Udala sam se veoma mlada i već godinu dana nakon toga, sa suprugom, odlučila otići u Jordan. Namjera nam je bila naučiti arapski i vratiti se u BiH, međutim oboje smo dobili stipendije za školovanje, pa je to bio povod da ostanemo neko vrijeme u Jordanu.

To je za mene bilo prilično zahtjevno vrijeme, privikavanje na novi život, porodične i školske obaveze. Ubrzo sam dobila i blizance, tako da te 2-3 godine nakon učenja arapskog uglavnom su protekle u izazovima svakodnevnice, onemogućivši mi da se posvetim hifzu.

Nakon završetka studija bili smo prinuđeni da se vratimo u BiH, da bi već nakon 6 mjeseci moj muž odlučio da upiše postdiplomski u Jordanu, i tada se u meni iskristalisala želja da predstojeće vrijeme u Jordanu iskoristim za hifz.

Stigavši u Jordan, 2005., priključila sam se školi Kur´ana. Učili smo po hizbovima, redom. S obzirom na to da su i moja muhafiza i sve druge učenice bile Arapkinje – u početku je bilo malo neobično, ali sam se vremenom adaptirala.

Iako sam tada već znala prilično dosta, ovo je bila odlična prilika da već poznato uvežem i posložim, da popunim praznine i kompletiram memorisanje.

Kako je vrijeme odmicalo, meni je sa dvoje djece bivalo sve teže, međutim trudila sam se da ne odustanem svog cilja. Sada kada se osvrnem na to vrijeme, mislim da me je jedino ljubav prema Kur'anu održala na tom putu, sačuvala od odustajanja, iako su privatne obaveze bile brojne, a hifz iziskivao kontinuirano učenje. Svakako da to ne bih mogla bez podrške muža koji me je motivisao i pomagao mi. Zahvalna sam mu jer je njegova podrška na putu ostvarenja mog cilja bila apsolutna.

Svi imaju sebi specifičan odabir učenja i usvojenu metodologiju pamćenja. Kako ste Vi pamtili, i kako ste uskladili porodični život i obaveze sa hifzom?

Kada djeca zaspu, uzimala bih moj Mushaf i posvećivala se učenju. Na času bih pisala sitne zabilješke u Mushafu koje bi me podsjećale na nešto značajno. U njemu mi je muhafiza olovkom zapisivala greške, i čak i danas – nakon toliko vremena – iz njega učim i vraćam mu se.

Zbog toga, svima koji kreću ili već idu putem hifza – preporučujem da imaju (samo) svoj Mushaf – iz koga uče i ponavljaju, u kome bilježe greške.

S obzirom na to da život žene, neminovno, nosi brojne obaveze, svakodnevne dužnosti koje neprimjetno kradu vrijeme i crpe snagu, kada zbog obaveza nisam stizala učiti – dok radim po kući puštala bih audio snimke i vrtila, nebrojeno puta, sve dok ne bih – konstantnim slušanjem – pretežit dio sure memorisala.

Tada sam manje spavala, učila bih noću jer mi je tada bilo lakše memorisati i jela bih puno čokolade za koncentraciju.

Je li Vam u svemu tome bila neophodna pomoć mentora? Kakva je u Vašem procesu hifza bila uloga muhafiza?

Ispočetka sam bila iznimno motivisana, ali je bilo i perioda kada sam pomišljala da prekinem. Vjerovatno se to dešavalo većini onih koji krenu ovim putem. Međutim, tada sam u svoj svojoj punini osjetila značaj uloge muhafize i važnost njenog rada.

Moja muhafiza je bila posebna, pažljiva i nježna, ali u isto vrijeme autoritet; motivisala nas na takmičenje i progres, potcrtavala važnost učenja, podsjećala nas zašto smo tu, u halki hifza.

Tako da je bez sumnje za mene najveći motivator u mom procesu hifza bila škola Kur´ana u Jordanu; njihov rad na buđenju i osnaživanju takmičarskog duha kod učenica i podsjećanje da Uzvišeni Allah posebno nagrađuje za učenje Kur´ana, te prisjećanje na to kakvu počast ima hafiz – bilo je najveća motivacija.

Upravo zbog takvog predanog i sistematskog pristupa hifzu, nikada nisam hifz shvatala kao puko memorisanje i pamćenje određenog broja stranica. Apsolutni sam protivnik toga, jer kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Najbolji ljudi su oni koji nauče Kur´an, pa (zatim) druge njemu podučavaju.“

Dakle, hifz nije sam po sebi svrha (iako i za to ima nagrada), već njegovo prenošenje, implementacija ajeta u svoj život, rad u skladu sa principima Kur´ana, neprestano razmišljanje o Kur´anu, adaptacija života kur´anskim vrijednostima i vraćanje Kur´anu u svim etapama života.

Uistinu, ovaj Kur'an upućuje onom šta je najispravnije, i donosi radosne vijesti vjernicima koji čine dobra djela, da će oni imati nagradu veliku.” (El-Isra, 9)

U Jordanu sam hifz privela kraju, međutim tamo sam odlučila uzeti samo idžazu za tedžvid, a hifz polagati u Bosni. Velika želja mi je bila polagati hifz pred Rijasetovom komisijom u BiH i dobiti tu diplomu. Kada je muž priveo magistarski kraju i kada smo se vratili u domovinu – odlučila sam da me za izlazak pred Komisiju priprema i preslušava hfz. Ibrahim ef. Bektaš, imam Hadži Ali-begove džamije u Travniku, tako da je on moj drugi muhafiz.

Kako je tekao proces polaganja i je li bilo poteškoća?

Kao i većina kandidata – polaganje pred Komisijom obilovalo je tremom, strahom, neizvjesnošću i brojnim dilemama. Prvi dan polaganja bio mi je iznimno težak, trema me je shrvala i kao plod toga imala sam i nekih grešaka.

Hfz. Malkić i hfz. Popara su me posebno ohrabrivali, uvidjevši količinu treme sa kojom sam došla, razgovarali su sa mnom i dali snage da nastavim dalje. S obzirom na to da su mi djeca tada još uvijek bila mala, to mi je bio poseban izazov, teško je bilo uskladiti sve obaveze, nisam mogla birati okolnosti i samo se prepustiti polaganju; razmišljanja bi me stalno odvlačila od isključive fokusiranosti na cilj.

Početak mi je, zaista, bio težak i izazovan, ali savladala sam i te prepreke, i upornošću – kroz 15 dana, uspjeli smo i taj proces privesti kraju, 22. novembra 2007. godine.

Hafiza Adela, kakva sjećanja nosite sa hafiske dove?

Tokom procesa polaganja, razmišljala sam kako bi bi lijepo da moja hafiska dova bude proučena u Aladža džamiji u Foči. Nažalost, znala sam da je to nemoguće, tako da je ta dova upriličena u Šarenoj dzamiji, u Travniku, gdje smo i živjeli neposredno nakon povratka u Bosnu. Muftijstvo Travničko mi je pružilo podršku u organizaciji hafiske dove, gdje je, pored tadašnjeg muftije mr. Nusret ef. Abdibegovića bilo prisutno još i 10 hafiza i nekoliko imama. Dovu je proučio i diplomu uručio izaslanik Reisu-l- Uleme mr. Muharem ef. Omerdić.

Dan je bio poseban, veliki broj ljudi koji me nisu ni poznavali – prilazili su i čestitali; osjećala sam da su svi ponosni na mene, a posebno moja porodica, roditelji i moja i muževa rodbina. To je ono sto je ostavilo na mene najveći utisak.

Mojoj djeci je tada sve to bilo čudno, ali istovremeno drago jer su bili u centru pažnje.

Vaša je priča bogatija zbog činjenice da danas živite i djelujete van domovine, i uspješno ste se uklopili u njemačko društvo. U posljednje vrijeme brojni mediji pratili su Vaš rad, i pisali o Vama, ali bi nam, i pored toga – bilo drago da sa nama podijelite kako je tekao proces odlaska u Njemačku i adaptacije na novi ambijent, te da li ste zadovoljni angažmanom danas?

Prvobitno mi se, iskrena da budem, ideja odlaska u Njemačku nije naročito dopala. Međutim, boravak tamo mi se ubrzo dopao, i adaptirati se nije bilo teško. Od prvih dana sam se trudila naučiti njemački, tako da sam pored odlaska na kurseve i rada u džematu, slobodno vrijeme uglavnom provodila družeći se sa Turkinjama i Njemicama, usaglasivši se da će jedan od naših ciljeva biti da motivišemo sve u našem gradu da nauče njemački. Bilo mi je drago da nismo imali potrebu podsticati Bošnjakinje da uče jezik, jer su one uglavnom odmah po dolasku to činile, većinom je to bio slučaj sa Turkinjama, Albankama, ženama koje dolaze iz nekih afričkih zemalja i sl.

S obzirom na to da postoje predrasude prema ženama koje nose hidžab, željela sam i to promovisati, razbiti ustaljeni stereotip da je muslimanka sa hidžabom neobrazovana, sjedi kući i kuha, i to je sve što zna u životu. Ja sam željela kroz svoj angažman pokazati da se može biti i pokrivena muslimanka, i uspješna, i da – i kao takva – mogu jako puno doprinijeti svojoj zajednici.

U rekordnom vremenu sam savladala novi jezik, u mjeri da sam brzo počela držati predavanja na njemačkom.

Pogled na ženu sa maramom se u mom gradu promijenio i danas, mnogi koji nas upoznaju kažu kako je nevjerovatno da su dopustili da „jedan komad platna na glavi“ bude razlog lošeg mišljenja i predrasuda. Nažalost, taj proces još uvijek traje, nadamo se da nas jednog dana neće drugačije gledati i da će se žene sa hidžabom, u svakom dijelu ove zemlje, doživljavati kao jednake članice društva.

I moja je priča u Njemačkoj otprilike tako počela.

Nakon dolaska izbjeglica u moj grad, pošto sam jedina znala i arapski, pored njemačkog, engleskog i naravno bosanskog, odmah sam se prijavila kao volonter – prevodilac. Morali smo proći određene seminare i obučavanja, i tada sam primjetila da su većina tih volontera ustvari bili penzionisani učitelji, ljekari, političari i sl. Mene su izuzetno lijepo prihvatili, bilo im je drago da se jedna mlada muslimanka takođe angažuje u pomoći izbjeglicama a posebno jer sam im bila velika pomoć pri prevođenju. Zaista smo se maksimalno angažovali, predano smo radili, preko 2 godine aktivno ih pokušavali uključiti u „normalan“ život; svim migrantima, bez obzira na dob, potrebna je naša pomoć: djeca za pristupanje školi trebaju posrednika i pomoć, odlasci doktoru, ukratko – svaki aspekt svakodnevnog života bilo je neophodno da „pokrijemo“ našim uslugama. Činjenica je da novca u budžetu za tu namjenu nije bilo, tako da smo svi radili volonterski, međutim, to nije nimalo umanjilo našu želju da pomognemo tim ljudima.

U okviru IZ Bošnjaka u Njemačkoj, kao plod volonterskog angažmana sa izbjeglicama i rada na međureligijskom i kulturološkom dijalogu – predložena sam da ispred moje pokrajine budem gošća predsjednika države. Bila je izuzetna čast biti jedina žena sa hidžabom, posebno Bošnjakinja, kojoj je ukazana takva prilika. Osjećala sam se ponosno i počašćeno, vidjela sam da se rezultati mog dugogodišnjeg rada prepoznaju i vrjednuju.

Bilo mi je drago radi same sebe, naravno, ali mi je veća čast bila predstavljati muslimanku iz Bosne i Hercegovine. Na tom skupu je bila prisutna sva politička elita ove zemlje, među kojima je bila i kancelarka Angela Merkel. Izuzetno mi je bilo drago što sam imala priliku razgovarati i sa njom. Trudila sam se da prenesem sve pozitivno o našoj vjeri, da predstavim svoj rad i ciljeve i mnogi na tom skupu su bili pozitivno iznenađeni.

Kakav je Vaš angažman na polju Kur´ana i djelovanje u bošnjačkom džematu danas? Da li bi nešto promijenili da opet učite hifz ispočetka?

Danas, u radu sa ženama vrlo mi je bitno da dožive ljepotu Kur´ana, blagodat hifza, da osvijeste veličinu nagrade za takav trud. U džamiji podučavam žene i djecu, i trudim se prenijeti im ljepotu druženja sa Kur´anom, a naročito počast hifza. Međutim, stalno naglašavam da je ispravno, pravilno učenje Kur´ana – prioritet, a tek onda hifz. Također, ne znači da svi moraju biti hafizi, ali je bitno da imamo visoke ambicije, da dajemo svoj maksimum, a rezultat će neminovno doći.

Rad sa njima i meni pomaže da stalnim preslušavanjem njih – vlastiti hifz učvrstim.

Da sada imam priliku raditi to iznova – ne bih puno promijenila, zadovoljna sam jer sam imala cilj i uspjela sam se uklopiti u vremensko razdoblje koje mi je bilo ponuđeno. Davala sam sve od sebe – nadajući se da ću uspjeti završiti prije nego muž okonča magistarski, i uspjela sam. Ponosna sam na sebe, što zbog svoje predanosti tom cilju, što zbog činjenice da sam to uspjela u tuđoj zemlji, bez porodice i u govornom području koje mi nije blisko.

Sve to daje još veću čar mojoj borbi.

Hfz. Adela, kakav još savjet možete uputiti vjernicama koje su u dilemi da li krenuti sa hifzom ili ne?

Moj savjet je da ne razmišljaju puno – što prije se odluče na taj korak – bolje za njih. Put hifza nije lahak. To je činjenica koju treba svaka osoba unaprijed znati, ali veoma je važno naći motivaciju, biti ustrajan i uporan, i uz Allahovu pomoć uspjeh je zagarantovan. Čak i ako se ne uspije naučiti cijeli Kur'an napamet, zar nije blagodat znati što više Allahovih ajeta?!

Vjerovjesnik, a.s., je rekao: Učaču Kur’ana će na Sudnjem danu biti rečeno: ‘Uči i penji se (džennetskim stepenicama – deredžama), uči lijepo i pravilno, kao što si i na dunjaluku učio, jer, tvoje mjesto (deredža u džennetu) je kod posljednjeg ajeta kojeg proučiš. (Ebu-Davud, Tirmizi, hasen, sahih)

Akos.ba

O projektu:  „Svjetiljke naših mahala“ je AKOS-ov projekat usmjeren na afirmaciju hifza. U njemu vam, po prvi put, donosimo životne priče žena iz BiH i njihova putovanja ka kruni hifza.

Pratite naš rad i novosti na zvaničnoj Facebook stranici: https://www.facebook.com/Svjetiljke-naših-mahala-BH-hafize-125511691332157/

Ocijenite sadržaj koji ste čitali, i ostavite nam vaše sugestije i prijedloge.

Cijenimo vaše mišljenje i radujemo se vašim osvrtima.

Budite sudionik u lancu dobra promocijom i dijeljenjem ovog sadržaja.

Više o projektu na:

https://akos.ba/najava-serijala-svjetiljke-nasih-mahala-bh-hafize/