Snobizam – kako prepoznati i odbraniti se od snoba?
Snobizam je u vrijeme kada pojam nastaje bio karakterističan za međuklasno kretanje, uspinjanje iz niže u višu klasu putem, prije svega, obrazovanja, a zatim i zasluga, manira, bogatstva. Otuda dolazi i sam korjen riječi snob – sine nobilitate, što u bukvalnom prijevodu sa latinskog znači: bez plemstva.
Ovaj prefiks, snob, pisan je ispred imena studenata elitnih britanskih univerziteta koji nisu dolazili iz plemićkih porodica.
Danas, kada ne možemo govoriti o međuklasnom kretanju u izvornom smislu riječi, iako to ne znači i da živimo u besklasnom društvu, snobizam se ogleda u nekoj vrsti plemenske podjele ljudi u odnosu na muziku koju slušaju, politička uvjerenja koja dijele, nivo obrazovanja, bogatstva, urbanosti. Materijalistički snobovi, religiozni snobovi, estetski snobovi; ako ste ih sve prozreli i srećni ste što niste nijedni od njih velika je vjerovatnoća da pripadate jednoj drugoj grupi, grupi intelektualnih snobova.
Kako se prepoznaje snob?
Snob koristi sve oko sebe kao svoje gedžete, svoje partnere, svoju decu, svoje pse. Razmeće se reprezentativnim poznanicima i rođacima kao i svojim porijeklom, ukoliko je i ono reprezentativno. Ukoliko nije, zaboravlja ga, kao i one nereprezentativne rođake, svoju nereprezentativnu provinciju, palanku, varošicu, zaselak, akcenat, srednje ime, prezime, ime, prvog komšiju, razliku između kokoške i prepelice, miris stajskog đubriva u vrelo ljetnje popodne.
Vrlo često snob napušta svoje mesto rođenja da bi se otisnuo putem uspjeha u svijet gdje će ga ljudi cjeniti po onome što on zaista jeste. Guši ga rodna gruda. Nažalost, prečesto se vraća nazad sa malim zavežljajem neispunjenih snova i pravom da do kraja svog snobovskog života sve oko sebe gleda sa visine.
Kada je u pitanju hrana kojom se snobizam zasićuje nema nikakvih ograničenja. Sve na šta možemo biti gordi jeste potencijalni razlog da se ponašamo u maniru snoba. To može biti politički uspjeh i mjesto u skupštini koliko i dobročinstvo koje smo učinili, moralno čistunstvo ortodoksnih vjernika, istrajnost u vegeterijanizmu, muzika koju slušamo, filmovi koje gledamo, kafići u koje ne zalazimo, niske pobude kojih nemamo, uzvišenost i jednostavnost kojoj težimo. Svaki trijumf nad jednom vrstom gordosti rađa novu gordost zbog samog trijumfa.
Koliko duboko čovek može utonuti u snobizam, a da toga nije ni svjestan, govori odnos prema djeci. Nema potrebe da se sada osvrćemo na odveć očigledne primjere skorojevića koji svoju djecu upisuju u najskuplje privatne škole, šalju na kurseve jezika i eventualno balet, iako im kod kuće usađuju u glavu sistem vrijednosti u kom škola i obrazovanje vrijede koliko i plemstvo u komunističkom uređenju.
A dok nema djece, dobro mogu da posluže i psi. Sa pedigreom, naravno.
Postoje oni koji misle da su bolji od drugih i postoje oni koji znaju da to jesu.
Čuli ste da se neka tikva pokondirila, došla do novca, društvenog statusa preko noći i umislila da je sada bolja od drugih. A zapravo nije. Vi znate da nije jer znate da ona ne može biti bolja od vas, znate to jer znate da se neke stvari ne mogu steći preko noći, stvari koje vi posjedujete i o kojima ta „tikva“ može samo da sanja. Znate da je ona samo snob i zato ste bolji od nje. Ali vas to ne čini snobom, zar ne?
Nove mogućnosti za moderne snobove
Današnje društvo jeste materijalističko i transparentno u smislu u kom je svakom omogućeno da pomoću društvenih mreža bar u krugu svojih prijatelja ima pet sekundi slave dok predstavlja svoju novu frizuru, dosjetku, djevojku. Društvene mreže učinile su da bez ikakvog obzira i srama namećemo svojim prijateljima informacije o tome gdje ispijamo kafu, koji film gledamo, sa kim smo otišli u šoping.
Mogućnosti za samopromociju i stvaranje bar iluzornog kulta sebe danas su dostupne svakome. A to što se ljudi ne libe da sve svedu na materijalistička preimućstva jeste rezultat improvizovanog stava da bogatstvo nije uzrok već plod i rezultat egzistencijalne superiornosti. Materijalno, tako, nije zamjena za prave vrijednosti već mjera svih vrijednosti. Ko se nije snašao, taj nije ni zaslužio da uspije.
Nije potrebno biti akademski stručnjak za društvene fenomene pa uvidjeti da snobizam uvijek ide ruku pod ruku sa diskriminacijom. Magazini se bave pitanjima šta je „in“ a šta „out“, kako se treba odjevati, koju muziku treba slušati, na koje manifestacije treba otići. Neko će sa visine gledati siromašnog komšiju jer nema novca za ljetovanje u Egiptu, neko svog druga iz razreda jer nikada nije čuo za Radiohead.
Suština je ista. Onima koji su po našem sistemu vrijednosti iznad nas se divimo i ka njima težimo, ostale diskriminišemo – stare, ružne, neobrazovane, siromašne, nesposobne. Borba koja je počela sa počecima demokratije, pokušaj neplemenitih da se obrazovanjem i stilom izjednače sa aristokratijom, došla je do stepena u kom se svako definiše prema onom što ga izdvaja i zahvaljujući čemu može reći da se nalazi u nekoj posebnoj eliti.
Nažalost, potrošački sistem podrazumjeva da već od malena od djece stvaramo konzumente koji svoj identitet definišu prema stvarima koje kupuju, mobitelu, marki rolera, cjenovniku škole stranih jezika, visini članarine u teniskom klubu, a u slučaju da materijalizam nije dovoljan, u slučaju da novac kao mjerilo prevaziđemo, pronaći ćemo drugo. Ali, sjetimo se reči Albera Kamija: „Vjerovati u sreću bez novca je jedna vrsta duhovnog snobizma.“ Duhovni, intelektualni ili materijalni, snobizam je lakše uočiti nego ga držati dalje od sebe.
Dakle, snobizam se javlja onda kada porjeklo prestaje da bude presudni faktor za društveni status. Pojedinci, u težnji da odrede svoju pripadnost željenoj grupi, grade svoje sisteme vrijednosti i na osnovu njih donose sud o drugima. Tako se prema njima i odnose, sa obožavanjem ili prezirom, vječno se nalazeći na nekoj sredini.
Sve je postalo moguće u našem demokratskom vjeku, pa i to da u apsolutnom relativizmu vrijednosti, iz samo sebi poznatih razloga, sve druge gledate sa visine. Međutim, postoji i realna opasnost da se u trenutku kada se vrijednosti sagledaju iz demokratske perspektive (dakle, svačiji ukus i svačije mišljenje je jednako vrijedno) neko bude optužen za snobizam samo zbog toga što je malo boljeg ukusa, malo istančanijeg mišljenja, malo probranijeg rječnika.
Da li se nalazimo u realnoj opasnosti da budemo proglašeni snobovima ako kič nazovemo kičom, demagogiju demagogijom, patetiku patetikom? U masi je toplo, ali smrdi, reče Krleža, a reći ljudima istinu u lice nije popularno. Tiranija većine podrazumjeva i poneku nepopularnu etiketu kada pokušate da ostanete svoji i zaobiđete lakši put. Manje-više, na kraju se pomirite sa tim da ste u očima ljudi tek jedan običan – snob!
Piše: Dušan Stojanović
