Sjećanje na 16. juni 1992. godine

Sjećanje na napad srpsko-crnogorskog agresora na Mostar

Sjećanja, smještena  u nekom uglu mog pamćenja, i kad god ih pozovem ona su tu, tu da posvjedoče

Da  posvjedoče surovost savremenog doba opterećenog nekorisnim znanjem,

Da  posvjedoče  okrutnost  današnjeg  čovjeka  neopterećenog  istinskom  vjerom.

I,  da  posvjedoči  kako mi bezbrižno djetinjstvo i sanjivi dani  rane mladosti, preko noći, bez smisla postaše. Pa umjesto da slušam pjev proljetnih ptica, ja osluškujem  odjeke  ubojitih  topovskih  plotuna.

I, umjesto  da udišem  miris raznobojnog   cvijeća  –  ja se kadim  zadahom otrovnog  baruta.

Sunce  je  i  tad  kao i sad, nesebično svoju   toplinu slalo,  ali meni se ledila krv u žilama,  zimska mi  odjeća nije suvišna  bila.

I  taj  dan se pokorno  smijenio  al’   sviknutog  smiraja nije bilo.

I,   noć je pala, al’ počinka  nema.

Još  prije me  bol  sa snom zavodila, uzalud mi ga je i noćas dozivati.

 Pokreti  u  okovima  bolesti nemilosrdne,  duša u ropstvu tijela  nemoćnog, a srce drhti k’o  uhvaćena ptica!

Ja  Rabbi,  ja noćas nemam oružja drugog, osim sabura, ako ga imam, i koliko ga  imam, i dove koje ti upućujem  ako je primiš.

Ja  Rabbi, prvi put otkad ovu bolest imam i više želja osim one jedne, da ozdravim  –  nemam.

Ja  Rabbi, ja tebe molim  da me sačuvaš od toga da vidim lice dušmansko, katilsko – da me sačuvaš od toga da gledam da mi sestre zlostavljaju.

        Ponavljah  molitvu, tiho i sporo, brzo i glasno, da skrenem tok  uzavrelim mislima,  da ne  čujem ono što je k’o  grom glasno, i da ne vidim ono  što je kao dan  jasno.

Sreća pa je noć  kratka i ne osjetih kad svoj veo diže. Al’ osjetih kad zora dahnu.  Sitan zveket gazijskog  oružja  kao  spasonosan šapat,   novo jutro najavi.

Pukoše  okovi  dušmanski  poput  slabe spletke  sotonske.

I  sloboda svanu i sunce granu kao nikad  do  tad.

Ja  Rabbi,   ja zasigurno znam i ubjedljivo znam iz ugla ovog, među  četiri zida, da  je ovo Tvoja volja Tvoje  htijenje,  Tvoj emar. Pa neka Si slavljen i hvaljen, kad god osvane i omrkne,   svakim damarom moga tijela, svakim treptajem moga oka. Neka   si slavljen,  i u podne i pred večer,  i kad tama noć obavije,   i kada  se u san zavedem  neka Ti zahvaljuje  moj dah,  i kada umrem –  moja duša  i moj prah.

Ali još  sam  tu  na poprištu dunjalučkog megdana da otrpim udarac sudbine, da osjetim bol  života.

Težak oblak nad dušu mi se nadvi, bistra kapljica  iz oka rohnu na cvijet  mladosti,

što u jeku proljeća pokošen bješe. I ovu slobodu smo mirisom miska platili

Ja Rabbi  Ja Rabbi  šehadet im prihvati…

Eh,  da mogu  odvezati uzdah, čini mi se  do neba bi doseg’o i da pustim suzu k’o da bi ovaj kamen pokrile.

Ali ne,  ne   plači  za  onima   koji  su  svoje  prolazne   živote  pogodili  za  vječno  uživanje.

I ne tuguj za onima koji bi se jedino, samo zato na dunjaluk  ponovo vratili  da svoje  živote  opet dadnu  za istu stvar.

„I ne recite za one koji sa na Allahovu putu poginuli „Mrtvi su!“  Ne, oni su živi, ali vi ne znate!

El – Bekare  154. – El –  Fatiha!

 Piše: Razija Maksumić

Akos.ba