Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Roditelji, pustite djecu da dišu!

Roditelji, pustite djecu da dišu!

Nisam pobornik krutih pedagoških metoda, koje sputavaju djecu i ne odgovaraju njihovom prirodnom razvoju. Nisam zagovornik ni tradicionalnog odgoja, koji se prenosi s koljena na koljeno, jer svako vrijeme nosi svoje promjene a time i nove odgovornosti i ocekivanja spram drustva u kojem zivimo. Ne smatram da je odgoj nasih roditelja bio pogresan,nego da je odgovarao vremenu u kojem smo se rodili i odrastali.  Međutim, ono sto svakodnevno viđam u ponasanju  roditelja prema djeci,  je nešto na što se mora reagovati, inače ćemo za 20 godina imati generaciju koja neće biti u stanju samostalno donositi odluke, niti izabrati njima svojstven zivotni put. Želim reci da u odgoju postoje određene univerzalne metode, vrijednosti, koje se trebaju i moraju gajiti, usađivati, ma u kakvom vremenu zivjeli i ma koliko ono bilo moderno.

S obzirom da zivimo u 21.vijeku, modernom dobu, koje je sa sobom donijelo jake turbulencije u svakom segmentu naseg zivota, to se itekako odrazilo i na roditeljstvo, a time potaknulo, nas pedagoge, i sve ostale koji rade sa djecom, da reagujemo na primjecene promjene.

Kada bih morala jednom rečenicom prenijeti svoja iskustva u radu sa djecom i roditeljima, napisala bih: „Pustite djecu da dišu, i ne pravite invalide od njih“.

Danas, nažalost, a pokušavam otkriti zbog čega, vlada jako prezaštićen odnos roditelja prema svojoj djeci. Navest ću vam  konkretan slučaj. Radila sam u jednoj privatnoj ustanovi sa djecom, te jedna od radnih obaveza je podrazumijevala  odvoditi i dovoditi djecu iz škole, koja je od produženog bila udaljena svega 4 minute (bukvalno). Dvije ulice koje su vodile do škole su bile jednosmjerne, tako da je koncentracija saobraćaja bila minimum. Ne bi bilo ništa čudno da sam vodila prvačiće, pod uslovom  sedmicu dana dok ne nauče put i ne upamte učiteljice, ali voditi djecu iz trećeg razreda, sa 8 godina, svaki dan, i vraćajući se po njih također, je bilo zaista suludo. Roditelji su tako zahtijevali.  I ne samo to. Često puta su nam slali poruke na viber, da provjere da li su svi stigli iz škole. Ukoliko naiđe auto na putu od produženog do škole, povisivala bih ton, i pokazivala da trebaju na trotoar. Da, djeci od 8 godina. Znali su da ne moraju oni paziti na to. Roditelji su platili da neko misli za njih.

Vjerujem da su na ove propuste kod roditelja, značajno doprinijeli i mediji, te svakodnevna crna hronika, kojom se usadili strah od dramatičnih situacija koje se dešavaju u svijetu i oko nas. Ali ko vam garantuje da je vaše dijete od 8 ili 9 godina sigurno u produženom boravku i da mu se ništa ne može desiti. Razumijem i roditelje koji ne mogu pustiti djecu da idu sama u školu, ukoliko ostala djeca iz razreda,  idu sa odgajateljicama, učiteljicama itd, ali zato i pišem ovaj članak kojim želim motivisati sve roditelje do kojih ona dođe, da dadnu prostora vlastitoj djeci, i pomognu im da se razviju u samostalne ličnosti.

Rado se onda prisjetim svog djetinjstva, kada su nam roditelji samo prvi dan pokazali put od kuće do škole,  a drugi dan smo već sami morali da se snalazimo. Naravno da smo znali i zalutati, ali snašli smo se, pitali, mislili,i pri tome učili putem iskustva. Nisu nas upisivali na treninge na kojima cemo razvijati maštu i kreativnost, nego smo imali dovoljno vremena da je razvijamo na putu od skole do kuce. Kakve li se ideje rode u tim malim dječijim glavicama, dok idu kući izmoreni i gladni, posmatrajući prirodu i dešavanja oko sebe. Evo jedan od razloga iz kojeg djeca nemaju apetita i vrlo su izbrljiva po pitanju hrane. Na putu od kuće do škole se dovoljno umore, ispričaju, pomalo zastanu, odmore, te na kraju ogladne.   Kakva se samo prijateljstva sklope i kakve se maštovite priče ispričaju.

Danas, plaćamo razne instrukcije da razvijamo inteligenciju kod djece, odnosno da je drugi razvijaju, a ne vidimo koliko je mi zapravo sprječavamo. Upisujemo djecu na razne kurseve, instrukcije, sekcije, treninge, radionice, želeći da im“nabildamo mozak“, i da dobijemo finu, kulturnu i pametnu djecu. Sa druge strane, oduzimamo im ono što im je zaista potrebno da bi bili to što želimo da budu, i to sto treba da budu . Oduzimamo im djetinjstvo. Pamtim riječi jednog roditelja, koji je iskreno izrazio brigu za današnji način odgoja. Kaže da djeci danas itekako fali „uličnog odgoja“, ili kako ja kažem „slobodnog razvoja“, bez odgajateljica, učiteljica, teta iz vrtića, instruktora isl.  Jer, vidite, majke koje su zaposlene, obicno vec sa djetetovih navrsenih godinu dana se vracaju na posao. Djeca polaze u jaslice, zatim prelaze u stariju grupu u vrticu, a poslije toga idu u produzeni boravak, skoro do 4.razreda. Kada se vrate kući iz tih ustanova, vrlo malo vremena imaju za igru sa ostalom djecom, i za učenje putem iskustva.  Jedna ružna navika kod djece s kojom sam radila je tzv. tužakanje. Ukoliko bi neko nekog ružno pogledao, malo grublje dotakao, ili nedaj Bože gurnuo, odmah bi zavikali iz sveg glasa „Učiteljiceeeeeeee“, i zahtijevali od mene ili kolegice da riješimo problem. U igri,na ulici, bez učiteljica, odgajateljica, to nije potrebno, jer oni se uči sami braniti i ne praviti „slona“ od svakog sukoba sa drugarima. Zar to nije doprinos inteligenciji i samostalnosti.

 S druge strane, imam osjecaj kao da se roditelji medjusobno takmiče putem vlastite djece, te ispunjavaju svoje neispunjene ambicije putem njih. Većina djece ni za vikend nije slobodna, te jadna trče po raznim treninzima, a sve to da bi se roditelji mogli pohvaliti njihovim stečenim sposobnostima… Misle ako imaju novac, da mogu kupiti i odgoj. E pa to bas i nije tako.  Da me ne shvatite pogresno, nemam ništa protiv ovih aktivnosti, treninga, kurseva itd, ali smatram da nije potrebno osmogodisnjaka opteretiti toliko da nema vremena za igru i druženje sa ostalom djecom, a pogotovo sa vama, jer u svojoj zelji da im omogucite sto kvalitetnije odrastanje, gubite se na tom putu i uskracujete im ono sto oni najvise trebaju, a to ste Vi.

Svi pokazatelji govore da je roditeljstvo krenulo u pogrešnom smjeru. Kako moderno vrijeme teče, tako i roditelji smatraju da i djecu treba odgajati na moderan način. Uredu, ali znate li koliko zapravo zatupljujete vlastitu djecu. Da, izrazit ću se baš ovako.

I ja sam se uplašila da ne krenem u korak sa današnjim načinom pristupa djeci. Zato vam i pišem ov o.  Ujedno neka ostane i zapis, svjedočenje, da sam u jednom trenutku svog života, svim srcem osudila način na koji se ophodite prema vlastitim evladima.

-Šestogodišnjaci se odlično služe mobitelom, a engleski perfektno pričaju, ali ne znaju se služiti priborom za jelom.

– Pohađaju treninge za razvoj mozga i razvoj matematiče inteligencije, ali ne znaju skakukati na jednoj nozi, ili izvesti korake unazad.

– učite ih plivati već sa 5 godina, ali svako jutro prije škole vi im obuvate obuću, vjerovatno sa čičkom,jer pertle su odavno izumrle.

Razmislite, da li vlastite ambicije ostvarujete kroz vašu djecu.

Za Akos.ba piše: Sedina Muhedin

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top