Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Stepeni duhovnog uzdizanja: Fatiha – sura vrhunskih ciljeva

Stepeni duhovnog uzdizanja: Fatiha – sura vrhunskih ciljeva

Zahvala (hamd) obuhvata tri značenja, a ta su: da je Allah dostojan hvale u Svojoj božanstvenosti, gospodarenju i milosti. Fatiha obuhvata i potvrdu onoga svijeta, nagrađivanja ili kažnjavanja robova shodno njihovim djelima, dobrim i lošim, potvrdu da će tada jedini sudija među ljudima biti Uzvišeni Gospodar te da će Njegov sud biti potpuno pravedan. Ovo je sadržano u riječima: Vladara Dana sudnjega. Fatiha obuhvata i potvrdu vjerovjesništva kroz cijelu epohu sa raznih aspekata.

Prvi je u činjenici da je Allah Gospodar svih svjetova, pa Mu kao Takvom ne dolikuje da ostavi Svoje robove zanemarenim i zaboravljenim i da ih ne upozna s onim što im koristi i šteti na ovom i budućem svijetu, jer bi to ostavljanje bilo suprotno gospodarenju, i time bi se Uzvišeni Gospodar doveo u vezu koja Mu ne dolikuje.

Drugi proizlazi iz imena Allah, tj. da je On božanstvo kome se robuje, a robovi nemaju načina da nauče način robovanja osim preko poslanika.

Treći, pak, proizlazi iz imena Er-Rahman jer Njegova milost sprječava da Njegovi robovi budu prepušteni sami sebi, da ne budu upoznati sa onim čime će postići krajnju potpunost. Ko razumije ime Er-Rahman sa onim što ono doista nosi, jasno mu je da ono očitije podrazumijeva slanje poslanika i objavljivanje knjiga nego slanje kiše i nicanje bilja. lziskivanje milosti onoga što oživljava srca i duše je veće od njenog iziskivanja onoga što oživljava tijela i likove. Oni koji su uskraćeni, koji su pod zastorom od njega, uzeli su od ovog imena samo udio stoke i životinja, dok razumom obdareni uviđaju mnogo više iznad toga.

Četvrti proizlazi iz riječi Dana sudnjega, jer je to dan u kome će Allah suditi Svojim robovima za njihova djela, pa će ih nagraditi za dobra djela, a kazniti za grijehe i prijestupe. A Allah nikoga ne kažnjava prije nego što mu dokaz ne pošalje. A dokaz je uspostavljen slanjem poslanika i objavljivanjem knjiga, pa će zbog njihovog slanja ljudi zaslužiti nagradu ili kaznu i zbog njih će ljudi na Sudnjem danu biti vođeni ili tjerani, dobri će biti uvedeni u uživanje, a loši u vatreno prženje.

Peti proističe iz riječi Samo Tebi ibadet činimo, jer robovanje, obožavanje, biva samo u onome što On voli i čime je zadovoljan. A ibadet, zahvala Allahu, ljubav prema Njemu i bojazan od Njega – to je ono što je prirodno i pojmljivo zdravim umovima. Međutim, način ibadeta i ono čime se on očituje nije moguće upoznati nikako drukčije osim preko poslanika i njihovih objašnjenja. Ovime je jasno da je slanje poslanika nešto što posvjedočuju svi umovi, nešto čega je nemoguće lišiti svijet, kao što je nemoguće da on bude bez Stvaraoca. Onaj ko zaniječe poslanika, on je zanijekao i Onoga koji je poslao poslanika. Zbog toga je Uzvišeni Allah učinio da je nevjerovanje u Njegove poslanike nevjerovanje i u Njega Samoga.

Šesti proizlazi iz riječi Uputi nas na Pravi put. Uputa (hidajet) je objašnjenje (bejan) i ukazivanje, a poslije toga dolazi usmjerenje (tevfik) i nadahnuće (ilham). A objašnjenja i ukazivanja nema bez poslanika. Pa kad postoji objašnjenje, ukazivanje i upoznavanje, to rezultira uputom usmjerenja (hidajetut-tevfik), a potom imanom u srcu. Zatim, Allah uljepša u srcu i omili iman čovjeku, učini da utiče na čovjeka, a njega učini zadovoljnim imanom i da mu želju za njime. Uputa objašnjenja i ukazivanja na dobro i uputa usmjerenja i nadahnuća su dvije zasebne, odvojene upute.

Spas se postiže samo kad se obje spoje. One u sebi sadrže upoznavanje sa Istinom koju nismo znali, općenito i detaljno, te nadahnuće da to postignemo. Zatim (Allah) učini da je želimo slijediti javno i tajno, stvori kod nas sposobnost da radimo u skladu s Uputom, riječima, djelom i čvrstom odlukom, te nas trajno učvrsti u tome sve do smrti. Otada čovjek zna zašto mora tražiti ovu uputu više nego bilo koju drugu potrebu i zašto je neispravan stav onih koji kažu: “Ako smo upućeni, zašto tražimo uputu?”

Ono što mi od istine ne znamo je višestruko u odnosu na ono što znamo. Ono što ne želimo provoditi zbog nemara i lijenosti, jednako je onome što želimo uraditi, ili je, pak, veće ili manje. Ono što ne znamo općenito i na šta nismo upućeni detaljno, ne može se izbrojati. A nama treba da budemo potpuno upućeni. Onaj, pak, ko je upotpunio sve ove dimenzije, njegovo traženje Upute ima značenje traženja stabilnosti i ustrajnosti u njoj. Uputa ima i drugi stepen – koji je i posljednji – a to je Uputa na Danu sudnjem na put do Dženneta.

Taj put je sirat koji vodi do Dženneta. Onaj ko je na ovom svijetu upućen na Allahov Pravi put, sa kojim je poslao Svoje poslanike i sa kojim je objavio Svoje Knjige, bit će i na onom svijetu upućen na Pravi put, na put koji vodi Džennetu, Kući nagrade.

Pa, koliko je čovjek postojan na ovom putu koji je Allah postavio Svojim robovima na ovom svijetu, toliko će biti postojan i na onom putu, sirat-ćupriji, koji je postavljen iznad Džehennema, na onom svijetu. Kakav mu je hod na ovome putu, takav će mu biti i na onome putu. Neko će preći preko sirat-ćuprije kao svjetlica, neko brzinom treptaja oka, neko kao vjetar, neko poput brzog konjanika, neko trčeći, neko hodajući, neko puzeći, neko će proći sa opekoti¬nama, a neko će biti strovaljen u Vatru.
Neka svako pogleda svoj hod, kakav mu je na ovom putu islama, jer će tako i tamo hoditi na sirat-ćupriji. To će biti prikladna nagrada, kao što to veli Uzvišeni:

«Danas se nikome neće nepravda učiniti i vi ćete, prema onome kako ste radili, nagrađeni biti>>, (Ja sin, 54.).

I neka svako pogleda svoje prohtjeve i sumnjive stvari koje ga ometaju na putovanju po ovom Pravom putu, jer su to kuke i kandže sa strana siratćuprije koje će se za njega kačiti i sprječavati ga da prođe, pa što su jače i što ih je više ovdje, na dunjaluku, to ih je više tamo, na Ahiretu:

«A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim», (Fussilet, 46.).

Traženje Upute obuhvata postizanje svakog dobra, a zaštitu od svakog zla.

Sedmi proizlazi iz samog poznavanja onoga što se traži, a to je Pravi put. Put nije sirat sve dok ne obuhvati sljedećih pet uvjeta: pravost, dosezanje do cilja, kratkoću, širinu za prolaznike i si^gurnost da je to put koji vodi do željenog. Očigledno je da sirat-i mustekim (Pravi put Moj) obuhvata svih ovih pet odrednica. Njegova pravost obuhvata i kratkoću, jer je linearna crta najkraća linija između dviju razdvojenih tačaka. A što god je crta krivudavija, ona je duža i cilj je dalji.

Njegova pravost sadrži i dosezanje do cilja, a to što je pripravljen za sve koji njime prolaze podrazumijeva i zahtijeva njegovu širinu. To što je Pravi put vezan za one kojima su darovane Allahove blagodati i to što je opisan oprečnim putu ljudi na kojima je srdžba i koji su u zabludi podrazumijeva sigurnost da je to Pravi put koji vodi do željenog cilja. Sirat se nekad pripadnošću vezuje za Allaha, jer ga je On odredio i postavio, kao što nam objašnjava Svojim riječima:

«Ti zaista upućuješ na Pravi put, na Put Allahov… », (Eš- Šura, 52.-53.). A nekad se sirat vezuje za robove, kao što je u Fatihi, jer ga oni slijede, radi njih je postavljen i zato što oni po njemu hode.

Osmi aspekt proističe iz spominjanja onih kojima su darovane Allahove blagodati i iz njihove odvojenosti i razlikovanja od dviju grupa, onih na koje se Allah rasrdio i onih koji su zalutali. Dakle, ljudi su, s obzirom na poznavanje Istine i rada prema njoj, podijeljeni u ove tri vrste. Jer, čovjek ili zna ili ne zna Istinu. Onaj, opet, koji zna Istinu, radi po njoj ili radi suprotno njoj. Ovako su podijeljeni šerijatski obveznici (mukellefun) i osim ovih nema drugih vrsta. Onaj ko zna Istinu i radi prema njoj je onaj koji je obasut Allahovim blagodatima. On je očistio svoju dušu (nefs) korisnim znanjem i dobrim djelom i on je onaj koji je uspio, kao što to veli Uzvišeni:

«Uspjet će samo onaj ko dušu očisti», (Eš-Šems, 9.).

Onaj ko zna Istinu a slijedi strasti je onaj na kome je srdžba (Allahova), dok je onaj ko ne zna Istinu – onaj koji je zalutao. Onaj na koga se srdžba izlila je zalutao od Upute provođenja Istine u praksu, dok se na onog koji je zalutao izlila srdžba zbog zalutalosti od znanja koje zahtijeva djela. Znači, obojica su zalutali i na njih se izlila srdžba. Međutim, onoga koji je ostavio djelovanje prema Istini nakon što ju je spoznao ipravnije je opisati kao onoga na kome su srdžba i gnjev. Otuda su jevreji najpreči da ponesu taj opis koji je veoma težak.
«Reci: O, sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno Istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli», (El-Maida, 77.).

Prvi ajet je naveden u kontekstu obraćanja jevrejima, a drugi u kontekstu obraćanja kršćanima.  Tirmizi i Ibn Hibban u svom Sahihu od Adijja ibn Hatima prenose da je Allahov poslanik, a.s, rekao: “Jevreji su oni na kojima je srdžba, a kršćani su zalutali. U spominjanju ovih triju kategorija – onih kojima je blagodat darovana, a to su oni koji su spoznali Istinu i slijede je; onih na koje se srdžba izlila, a oni su spoznali Istinu i slijede strasti; i onih koji su  zalutali, a oni ne znaju Istinu – nalazi se potvrda poslanstva i vjerovje- sništva. Jer, ove tri grupe su stvarno postojeće, a ova podjela je rezultat upravo slanja poslanika.

Blagodat (ni'met) je vezan za Njega, dok je srdžba spomenuta bez subjekta, u pasivu, iz nekoliko razloga:

Prvi: ni'met je hajr i dobrota, a srdžba je osveta i pravda. Njegova milost je nadvladala srdžbu, pa je Sebi pripisao ono što je bolje, “u čemu se ogleda Njegovo savršenstvo”, jače, ono što je prevladalo, “tj. milost”. Stil Kur'ana je takav da dobrotu i blagodati vezuje za Njega, dok se subjekt u slučaju onoga što je suprotno ovome dvome ne spominje, kao što imamo primjer u riječima džina vjernika:

 «l mi ne znamo da li se onima na Zemlji želi zlo ili im Gospodar njihov želi dobro», (El-Džinn, 1 0.).
U to spadaju i Hidrove riječi u vezi sa zidom i dvojicom jetima:

«A što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje», (El-Kehf, 82.);

O bušenju lađe je, pak, rekao:
«Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao», (El-Kehf,79.);

Nakon toga je rekao:
«To nisam uradio po nahođenju svome…», (El-Kehf, 82.).
«Od Allaha je svaka blagodat koju uživate…», (En-Nahl, 53.).

Tako je Njemu pridodano ono što jedino On može uraditi. A ako se to i veže za nekog mimo Njega, to je zato što je to put i način da se postignu ni'meti, a svaki ni'met dolazi samo od Njega. Allahova srdžba na Njegove neprijatelje, pak, nije specifična samo za Njega, jer se i meleki, poslanici i evlije srde zbog Njegove srdžbe. Sintagma magdubi alejhim (oni na koje se srdžba izlila)’ uz saglasnost Njegovih evlija u srdžbi, kazuje na to da samo On daje blagodati i da blagodat općenito dolazi samo od Njega, a s druge strane, na to ne bi ukazivala konstrukcija el-mun'am alejhim (oni kojima su blagodati podarene), u pasivu, dok en'amte alejhim (onih kojima si blagodati podario), u aktivu, na to ukazuje.

Treći razlog je u tome što je u izostavljanju subjekta vezanog za srdžbu ukaz na prezrenost, ništavnost i poniženje onih na kojima je srdžba i gnjev. Spominjanje subjekta koji se odnosi na davanje blagodati ukazuje na počast i dostojanstvo onih kojima su date blagodati. To ne bi bilo tako da je subjekt izostavljen.

Kad vidiš nekog koga je počastio vladar i ukazao mu poštovanje, pa kažeš: “Ovom je ukazao čast vladar, vladar ga je darovao i dao mu ono što je želio”, time se znatno izražajnije i jače iskazuje pohvala i veličanje nego da kažeš: “Ovaj je počašćen, darovan, odlikovan i dato muje”.
Pogledaj kako je, u najkonciznijim izrazima, divna tajna u spomenu nagrade i kazne za ove tri grupe!

Obdarivanje ljudi blagodatima (ni'metima) sadrži obdarivanje ni'metom Upute koja je korisno znanje i dobro djelo. Obdarivanje blagodatima sadrži i upotpunjenje blagodati time što će Allah dati najljepšu nagradu i sevap, a to je onda upotpunjena blagodat. Sintagma (en'amte alejhim) sadrži oboje.
Spominjanje Allahove srdžbe, tj. da se rasrdio na one “na koje se srdžba izlila”, također obuhvata dva elementa: kaznu srdžbom koja prouzrokuje krajnje poniženje i azab i uzrok zbog koga su zaslužili Allahovu srdžbu, jer je Allah milostiviji i blaži od toga da se srdi, osim zbog njihovog zločina i zablude. Srdžba koja je na njima zahtijeva njihovu zabludu, a to što su spomenuti oni koji su zalutali zahtijeva Njegovu srdžbu i kaznu, jer onaj ko je zalutao zaslužuje kaznu koja je posljedica zablude i zaslužuje Allahovu srdžbu.

Opis kojim su okarakterizirane sve tri kategorije najočitije je vezan za uzrok (nagrade i kazne) i za samu nagradu ili kaznu i najpotpunije ih iziskuje. One su opisane najkonciznije, najjasnije i najrječitije. Subjekt je spomenut u kontekstu onih koji su sretni (en'amte alejhim), izostavljen u slučaju onih koji su pod srdžbom (magdubi alejhim), dok je u slučaju onih koji su zalutali (dallin) vezan za uzrok zbog kojeg su zalutali.
Pogledaj suprotnost između upute i blagodati, s jedne strane, i srdžbe i zablude, s druge strane, pa ćeš vidjeti da su oni na kojima je gnjev i koji su zalutali spomenuti nasuprot onima koji su upućeni i kojima su date blagodati. Ovoga je u Kur'anu mnogo, pa se često zajedno spominju zabluda i nesreća, Uputa i spas. Za ovo drugo (spominjanje Upute i spasa) primjer su riječi Uzvišenog:

“Oni su na uputi od Gospodara svoga i oni su uspjeli” (El-Bekare, 5.)

«Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravom putu» (El- En‘am, 82.).

A za prvo, zabludu i nesreću, veli: “Griješnici će sigurno stradati i u ognju biti” (El-Kamer, 47.)

“Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njhovim je koprena; njih čeka patnja golema” (El-Bekare, 7.)

Sve četiri stvari su zajedno spomenute u riječima Uzvišenog: 

«Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti», (Taha, 123.).

Ovoje uputa i sreća. Zatim kaže:

«A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. ‘Gospodaru moj’ – reći će – ‘zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao?’ ‘Evo zašto’ – reći će On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen'», (Taha, 124.-126.),

Ovo je zabluda i nesreća. Tako su Uputa i sreća uvijek zajedno, a i zabluda i nesreća su uvijek zajedno.

Odlomak iz knjige: “Stepeni duhovnog uzdizanja” ibn Kajjim

Prijevod: Nedžad Ćeman, Rasim Brković, Senad Ćeman

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com