Rahima i Isak Džanić će 11. jula u Potočarima ukopati braću: Godine čekanja kako bi se pronašlo još posmrtnih ostataka
Rahima i Isak Džanić iz Budaka u Potočarima kod Srebrenice na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari ukopat će posmrtne ostatke braće koji su ubijeni u genocidu počinjenom nad Bošnjacima u ljeto 1995. godine u Srebrenici.
Nakon 28 godina, Esad Džanić i Bekir Musić napokon će naći svoj smiraj pored drugih članova njihovih porodica sa kojima su u ljeto 1995. godine pokušali preko šume doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja. Nisu uspjeli u tome. Ubijeni su. Godinama su porodice pokušavale doći do nekih informacijama o njihovim sudbinama. Nada da su možda preživjeli ugasila se onog trenutka kada su dobili poziv iz Tuzle da dođu na identifikaciju.
Supružnici Rahima i Isak su u ljeto 1995. godine morali napustiti svoje ognjište. Rahima je sa ženama iz Potočara došla do slobodne teritorije. Isak se sa ostalim muškarcima i dječacima uputio preko šume. Na sreću, preživio je “put smrti” kako ga preživjeli često nazivaju.
Međutim, njegov brat nije preživio.
Rahima i Isak su se u Budak vratili 2002. godine. Nadali su se boljem životu. Međutim, danas više nema nade u bolje sutra na području na kojem je 1995. godine počinjen genocid. Kako kaže Isak, teško je živjeti tu, nema onog sretnog života od prije rata.
Ekipa Anadolije posjetila ih je u porodičnoj kući iznad mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Spremaju se da nakon 28 godina ukopaju posmrtne ostatke braće koji su ubijeni sa hiljadam drugih muškaraca na brutalan i svirep način.
Prisjetio se tog jula 1995. godine.
Isak Džanić (FOTO: AA)
– Bio sam na međuliniji 11. jula 1995. godine. Došao je kurir i rekao mi da je pala Srebrenica. Otišao sam do jednog brijega i vidio kolonu ljudi koja se kretala prema Potočarima. Došao sam kući – prisjetio se Džanić.
Godinu prije pada Srebrenice ranjena mu je majka i snaha i one su izmještene iz grada.
– Ostali smo moja supruga, ja i brat. Kada sam 11. jula došao kući zatekao sam samo suprugu jer je brat bio na liniji, kao stražar. Rekao sam joj da ide sa civilima prema Potočarima, a ja ću sa kolonom. Rekao sam joj da ako pređem prvi, drugi dan prešao sam, a ako ne dođem tada da mi se ne nada. Ona je otišla, ja sam otišao na Buljim, postrojili smo se i krenuli. Sve vrijeme sam bio na začelju kolone – kaže Džanić.
Put zasjeda, jauka i smrti
Tokom proboja sve vrijeme je bilo teško, zasjede, ranjenici, glad…
– Bilo je svašta, svakakvih scena, ranjenih koji su ostavljani. Jedino sam htio da pronađem brata jer se nakon Buljima više nismo vidjeli – izjavio je Džanić.
Tokom prelaska Jadra upao je u vodu i bio je mokar. Neko mu je dao plavu majicu koju je obukao, a u kojoj se može vidjeti i na nekim snimcima koji su objavljeni u kasnijim godinama, a na kojima su Srebreničani tokom proboja do slobodne teritorije.
– Tada je naišao jedan čovjek iz Glogove. Pogledao je u mene uplašeno. Pitao me je da li sam ja. Rekao je da me vidio mrtva. Kada sam ga pitao je li vidio gdje mog brata Esada rekao je da jeste i da je i njemu rekao da sam mrtav. On se vratio. Vjerovatno se tada i predao – ispričao je Džanić.
Nakon toga su upali u još jednu zasjedu.
– Jauci, pozivi u pomoć… Bio mi je ranjen i jedan komšija koji me je molio da ga ne ostavljam i da budem uz njega. Ostao sam s njim cijelu noć. Nastavili smo put i u jednom trenutku sam htio malo da zaspim, nisam spavao dvije noći. Bio je sa mnom jedan moj rođak i amidžić. Možda sam spavao pet, deset ili 20 minuta. Kada sam se probudio amidžića nije bilo. Zvali su ga na čelo kolone – rekao je Džanić.
Na slobodnu teritoriju je prešao nakon pet noći i šest dana.
– Kada sam prešao na slobodnu teritoriju pao sam, nisam imao snage više ni da metar napravim. Žao mi je što nismo mogli spasiti još naših. To me pojede. Ali, opet mislim da je takva sudbina – prisjetio se Džanić.
Brat Esad je u trenutku smrti imao 27 godina. Od Isaka je bio mlađi šest godina.
– Bio je oženjen. Imao je dijete od 16 mjeseci koje je poginulo. Supruga mu je ranjena. Posmrtni ostaci brata su pronađeni u Kamenici. Prije deset godina pozvali su me iz Tuzle gdje su mi pokazali dvije, tri kosti mog brata i neku njegovu odjeću. DNK je potvrdio da je to on. Nakon toga mi je javljeno da je pronađeno još kostiju, oko polovina skeleta je pronađena. Odlučio sam da ga ukopam ove godine da znam gdje mu je mezar pa da i njegove kosti mogu naći smiraj, a i ja da imam gdje proučiti Fatihu – ispričao je Džanić.
Majka nije doživjela da ukopa sina. Preminula je 2010. godine.
– Uvijek se nadala, nisam joj rekao da je pronađeno nekoliko kostiju, da će se pojaviti odnekle, da je živ, da je negdje vani. Nisam joj mogao reći – rekao je Džanić.
Esada su, kako je kazao, svi voljeli.
– Bio je miran, povučen, blag. Mislim da se nikada nije posvađao s nekim. Da nikome nikada nije rekao ništa loše. Bio je duša od djeteta. To mi je još gore. Nije ni mrava zgazio, a zašto se moralo to desiti? Slušao me kao mlađi brat. Posljednji put smo se vidjeli na Buljimu, kada smo se postrojavali. To je bilo jako kratko. Rekao je samo: ‘Čuvaj se’. Imao sam 12 godina kada je preminuo otac, on je imao šest godina. Ja sam mu bio i stariji brat i podrška – navodi kroz suze Džanić.
Povratak u Potočare
I njegova supruga Rahima će 11. jula ukopati brata.
– Njen brat je Bekir Musić. To joj je najmlađi brat. Ukopala je još jednog brata – rekao je Džanić.
Isak se u Potočare vratio kako bi nastavio život kojeg je imao prije rata. Želio je da radi i da bude na svom. U naselju u kojem je prije rata bilo oko 200 domaćinstava danas ima oko deset.
Iako je prolazio kroz težak period nije odustajao. Ovaj skromni čovjek, život je posvetio sportu i djeci, koju trenira godinama potpuno besplatno.
Isak, trener Kung Fu Ving Tsun kluba “Srebrenica“ prvi je Bosanac i Hercegovac koji će krajem ovog mjeseca primiti nagradu za USA Martial Art Hall of Fame (američku “Kuću slavnih” u borilačkim vještinama).
Dobio je poziv da od 20. do 22. jula ove godine prisustvuje dodijeli priznanja u Sjedinjenim Američkim Državama.
– Mislio sam da će biti lijepo, da ću naći posao. Posao nikada nisam dobio. Od tada se snalazim, bavio sam se i građevinom. Klub je uvijek bio moja želja. I za vrijeme rata sam kod kuće imao po 30 djevojčica i dječaka. Tu smo vježbali. Kung fuom se bavim od 1981. godine. Otkako sam se vratio pokušavali smo osnovati klub, uspio sam tek 2017. godine. Danas ima više od 60 članova. Jedan dan sam dobio mail da sam predložen za nagradu, iznenadio sam se – naglašava Džanić.
Uz pomoć dobrih ljudi prikupljen je novac za njegovo putovanje. Ide 18., a vraća se 24. jula.
– Javili su mi da sam ušao u Kuću slavnih kao majstor godine 2023. za moj rad, više od 40 godina bavljenja borilačkim sportovima – dodao je Džanić.
