Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Putevima Bošnjaka soške fronte

Putevima Bošnjaka soške fronte

soski front

Putevima Soške fronte

    Putujući za mislima o nekoj budućoj sreći, nađoh odjeke rečenice: “Opet će Bosna zbrajati mrtve.” [1] “Rat žele oni koji ga ni omirisati neće.” [2]

Muči li i njih besmisao rata? Pod komandom tuđina, u borbi za tuđe, na tuđoj zemlji, tuđim oružjem, jedina svojina je vlastiti život. Rečeno je da zlo osvane kad se ne nadaš, i da je brže od dobre nakane.  U misli se upleo novi zvuk. Koraci. Teški su koraci koji napuštaju dom, a putevi bjegunaca obično su beskonačni. Godinama stvarano i ugrađivano, pogazit će ratna čizma i ašiklučke staze će zatraviti.

             Niko više ne mjeri vrijeme. Zna se da sreća traje, koliko dobar udah. Riječi o ratu nose bremen zla. Iste te riječi ne mogu pobiti dijelove historije koje su obilježili bosanski gorostasi. Na Soškom frontu ostavljaju dojam neustrašivih, upornih, nepopustljivih, izdržljivih boraca. Prisutan je tračak nade da će se negdje i nekada na prste propeti onaj ljudski dio neprijatelja. Čovjek sve više postaje neko ko ne želi biti. “A oružje ljudima – ako smo ljudi – ne treba.”  [3] Bilo je kao danas, a ostalo kao jučer. Isto kao i usporedba vojnika i poleglih otkosa, govoreći o mrtvilu koje ostavlja kosac. “Usta im razvučena u osmijeh, a ne znaju da se smiju.” [4] Muk gori od jauka. Grmljavina neprijateljskih topova spuštena niz padine kroz hladnu sivoprljavu zmiju. Suze brazdaju djevojačka lica zbog smjelosti odvođenja momačke ruke od njih. Ruke koja bi u streljačkim rovovima ubijala ljude, umjesto da njih vodi pred oltar. Srce se para majci što dade sina u mučeničke vojničke svatove. Jednoličnost pravde je dovedena u pitanje čuvši da u ratu ubijanje nije grijeh. U živoj stijeni usječene strme stepenice, vapi neko dobrostivo stvorenje, šumi bistra Soča. Jaka je želja za vjerovanjem da će ljudsko zlo ustuknuti pred tolikom Božijom ljepotom. Vapaj za žuborom poznatih riječi, za svojinom, za polumračnim kutkom, toplinom, gnijezdom. Naslućuje se samo novorođeni, tih i čist dan, čežnja za blaženim mirom. A ipak se noću vedro nebo razduži za dnevno maglovito sivilo. Nepojmljivo je šta čovjek može uraditi čovjeku. Šta ruka otrgne ruci. Nazirem kandže zarivene u srce, i nezarasle rane. Takvima se ne razvedrava. Vidim prostrtu majicu, isflekanu krvlju, kako je pokreću dodiri vjetra, i probušen šešir. Čula sam da je to sreća, pružena druga šansa. Povjerenje  u ljude mi je potreseno. Zabacujem breme obaveza preko ramena, i krećem u raskorak s vremenom neprohodnom kaldrmom. Ostaje i zvuk i jecaj, pucanj i treptaj, kroz maglu sjećanje na druga iz rata. Sjećanje na podijeljeni gutljaj vode i promrzle prste. I sve to za spasenje sadašnjosti i bolju budućnost. Nejasna mi je potreba i smisao. Gledam kako se crna rupa širi, tako što prvi povlači drugoga, i zamišljam survanje u bezdan zajedno sa žrtvama. Žrtve. Neka se i dio djece zapita ko su bili njihovi preci, naći će više od priče. Zamislit će sliku i doživiti Posočje, šum, smaragdnu bistrinu. Prožet će ih misli o patnji, solidarnosti, gubitku, odvažnosti. Zapitat će se o sudbini i istovremeno se staviti na ispit. Smrti više pripadamo nego vlastitom životu. “Ja više ne znam što je pravo stanje čovjeka. Ili ovaj paćenički život na zemlji, ili onaj drugi lijepi, vječni, koji nam obećavaju…”  [5]

soski front

Slika ovog rata prikazuje ruku nemuslimana na ramenu muslimana, odškrinutu dušu i ispletenu čvrstu potku prijateljstva. Jedan drugom žele pokazati da i s druge ogledala postoji slika. U bespuću visokogorja dolazi do vremena kada se neće znati šta je kamen, a šta kost. A u rupičastu kost će se nakupiti dosta hladnog zraka. Ledene ruže okitile krvave kamene padine Julijskih Alpa. Po bosanskom nebu su se, kao što ptice grabljivice šire krila, širile loše vijesti. Putevi Soške fronte ostali su utrti voljom Bošnjaka, odlučnošću, hrabrosti, i ne uzalud proljevenom krvlju. Uplitanje u ratnu omču mržnje ne nosi sa sobom ništa drugo do smrt. Prožimat će trnci bošnjačku djecu dok preživjeli budu pričali o priželjkivanju bosanske čete na položaju, imajući u vidu snažnu odbranu.

             Odigrana je krvava igra na visoravni, sa dva uloga – život i smrt. Ja sam u svemu ovome samo bespomoćni posmatrač. Rekoše mi da vrijeme ne liječi rane, ali pruža svojevrsni oklop i nadu za prisjećanje bez bola. Cijena sopstvenog života u ovakvom vremenu je ubistvo, smrt nepoznatog vojnika. Sunce pocijepa maglu na visoravni i titraj radosti na blijedom licu majke zaigra, kada joj se na pragu pomoli čeljade. Put se ne gradi iza leđa, već ispred sebe. Bošnjaci su upoznali lice rata i ono ih više ne može ustrašiti.

Piše: Bećar Amina

Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo

Fusnote:

[1] Skrinjar – Tvrz, Valerija, Bosna i Soča, Bosanci na Soškom frontu, 1915-1917, Oslobođenje, Sarajevo, 2001, str. 17.

[2] Skrinjar – Tvrz, Valerija, Bosna i Soča, Bosanci na Soškom frontu, 1915-1917, Oslobođenje, Sarajevo, 2001, str. 122.

[3] Skrinjar – Tvrz, Valerija, Bosna i Soča, Bosanci na Soškom frontu, 1915-1917, Oslobođenje, Sarajevo, 2001, str. 248.

[4] Skrinjar – Tvrz, Valerija, Bosna i Soča, Bosanci na Soškom frontu, 1915-1917, Oslobođenje, Sarajevo, 2001, str. 106.

[5] Skrinjar – Tvrz, Valerija, Bosna i Soča, Bosanci na Soškom frontu, 1915-1917, Oslobođenje, Sarajevo, 2001, str. 121.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top