Psiholog tvrdi: Djeca se odgajaju dobrotom, strpljenjem i ličnim primjerom, evo i kako

Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Ali autoritet se ne dobiva rođenjem. Samo ličnim primjerom se osvaja! Krajnji roditeljski cilj je da osposobimo djecu da žive bez nas, govori prof. dr. Vlajko Panović, klinički psihijatar za Atma.hr.

– Ja polazim prvo od braka jer odatle sve počinje. Savremeni brak je ugrožen sebičnošću, gordošću, nespremnošću da dijelimo. A savremena civilizacija potiče egoizam.

Fiziološki program 

Krajnji roditeljski cilj je da osposobimo djecu da žive bez nas. Trebalo bi da mi možemo nedjeljom otići kod njih na ručak, a ne stalno da oni dolaze kod nas.

Od rođenja do neke četvrte godine najvažniji zadatak roditelja je da pomognu djetetu da usvoji higijenske navike, navike spavanja, obroka itd. Upravo u tom prostoru ima dosta grešaka roditelja – navodi dr. Panović.

Dijete dolazeći na svijet ima fiziološki program potrebe za hranom. Tu su roditelji i bake i djedovi koji misle da čine dobro djetetu pa uvjetuju dijete s onim ako – onda. Ako pojedeš to dobit ćeš ovo. To je velika greška. Na tom uzrastu dijete brzo uči. I za sedam dana dobivate bumerang: hoću – ako. Pojest ću ako mi daš, pojest ću ako mi pustiš.

– Još jedna stvar – nikad, ali nikad ne pitajte djecu što će jesti. Do punoljetnosti vi morate osigurati djeci ono što će im razviti potencijale. To je vaš zadatak. Ako to ne prepoznamo na vrijeme, pravimo veliki problem. Raznim ritualima se djeca prisiljavaju – puštamo im crtani, pokazujemo avion, samo da bi otvorili usta da jedu.

Spontanost, to je ono što nedostaje mnogima. To je nosilac radosti. Savremeni čovjek nije spontan, on je programiran. Mi žurimo, nesigurni smo, težimo autentičnosti, posebno mladi roditelji s prvim djetetom. Kad se pojavi prva temperatura, roditelji to dožive kao tragediju – kaže dr. Panović

Dodaje kako autoritet ne guši dječju slobodu. Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Ali autoritet se ne dobiva rođenjem. Samo ličnim primjerom se osvaja.

– Ako ponudimo djeci da biraju što će jesti, dobivamo zonu konflikta iz koje ne možemo da izađemo. Ako pitate djecu što će jesti najčešće će tražiti ono što im ne možete dati – dodaje dr. Panović.

Dotakao se i odnosa prema spavanju.

– Mi se danju trošimo, noću obnavljamo, mi smo s tim ritmom usklađeni. Civilizacija je pak nametnula sistem u kojem naši ljudi ostaju do duboko u noć budni. A ne znamo ni sami zašto. Postali su žrtve informacija. Tako i naša djeca ostaju duboko u noć budni bez valjanog razloga. Djeca bi trebala ići na spavanje do 21 sat.

Roditelji mi kažu: „Ne mogu ga natjerati da legne“. Pazite izraz: natjerati. Tu već znamo da je roditelj pao što se tiče autoriteta. Djeca se odgajaju dobrotom, strpljenjem i ličnim primjerom. Licemjerno je ponašanje unutar porodice kad otac sinu u pubertetu kaže: „nemoj probati alkohol”, a onda zvono na vratima, došao kum pa rakijica pa piće. I onda jadno dijete gleda kako otac jedno priča, a drugo radi. Naša djeca će oponašati nas, a ne našu priču – govori dr. Panović.

Zamislite dijete koje se nalazi u pubertetu i otac mu brani da izlazi, a majka govori pusti ga, kad će ako ne sad… Usaglašenost je jako važna. Ako mi, kaže, šaljemo jedno jednu, a drugi drugu poruku djetetu, dijete će biti okrenuto popustljivom roditelju, ali će taj isti popustljivi roditelj u kasnijem životu od djeteta često biti odbačen.

– Zamislite kako se osjeća vaše dijete kad kažete za nekog drugog: vidi kako je on pametan, dobar, poslušan… Kad je u porodici dvoje djece, roditelji obično tvrde da su potpuno različita. Nemojte ih nikad uspoređivati. Svako biće je jedinstveno i mi trebamo napraviti procjenu kakvo će koje dijete biti. Nekad kad je bilo petoro, šestoro djece po nekim sklonostima su im određivali put. A mi danas imamo jedno ili dvoje pa ih tovarimo silnim obavezama.

Recimo kad mlađe dijete uzima stvari, knjige starijeg, roditelji najčešće kažu starijem: pusti ga, on je mali, ništa ne zna, ti si tatin prvijenac, ti si pametan. Kakvu ste poruku poslali? Pa da više volite onog malog!

Jedna djevojčica od 9 godina na jednoj tribini mi je rekla: „Ja neću više da budem pametna, dosta mi je da uvijek budem pametna“. Prevedeno na jezik današnjice pametni su se povukli u uglove, a ovi drugi kolo vode. Dakle, ako šaljemo takvu poruku, mlađe dijete shvata da je mnogo toga njemu dozvoljeno. Ono će i na igralištu tražiti ono što mu ne sljeduje – kaže dr. Panović.

Što učiniti u tim situacijama?

Reći sljedeće – nikada ti ne smiješ uzeti igračku starijeg, ako ti ne dozvoli. To postižemo ako ličnim primjerom koristimo ono molim te, hvala, izvini. Dakle, ja znam da mi to ne sljeduje, ali te molim da mi daš. Ja sam svjestan da si ti meni time učinio neku uslugu i ja ću biti zahvalan. A ako mlađi otima igračke, a vi mu to odobravate, tako potičete agresiju pa će stariji udariti mlađeg kad ima priliku i tako dalje.

– Kad popričam par rečenica s djecom, ja znam sve o roditeljima. A što mi radimo? Mi surovo lišavamo jedni druge razgovora, porodičnog obroka, zajedničkog izlaska. Mi nemamo prioritete, djeca ih teško prave i teško organiziraju svoje vrijeme i to je jedna od najbolnijih tema, koja prerasta u problem s motivacijom.

Vratiti dostojanstvo porodici

Trebamo vratiti dostojanstvo porodici kao zajednici gdje su pravilno raspoređene uloge, a ne ono što danas imamo, dvije vrste uloga u porodici – jedni su magarci, drugi su paraziti. Vi morate osposobiti djecu, morate ih naučiti da naprave doručak, namjeste krevet, a ne „pusti ga još malo da spava, kad smo se mi mučili ne moraju oni“. A poslije bude „ko će tebe oženiti, ne znaš ni kafu skuhati“.

Mi porodici trebamo vratiti dostojanstvo, tu se dijete treba vratiti poslije teškog dana, svjesno da će naći utočište, da neće biti izigrano, odbačeno – istakao je dr. Panović.

akos.ba