Problem gojaznosti: Roditelji (ni)su prvi treneri svojoj djeci

20 posto djece u Bosni i Hercegovini ima problem sa debljinom. Podaci su to Svjetske zdravstvene organizacije iz 2020. godine.

O ovim, ali i drugim temama bitnim za fizičku aktivnost kod djece razgovarali smo sa Elmirom Ćerimagićom, trenerom u Atletskom klubu Novi Grad.

Razgovarao: Alem Dedić

Podaci kažu da svake godine od posljedica fizičke neaktivnosti u svijetu umre najmanje 1,9 miliona ljudi. Koji su razlozi da toliko zanemarujemo fizičku aktivnost?

Ćerimagić: Za hipokineziju kod djece su jedini krivci roditelji, kasnije kad djeca postaju tinejdžeri krive su navike koje su stekli tokom djetinstva i poslije perioda adolescencije krivi su oni sami jer nisu osvješteni koliko je bitno biti aktivan. Ovo sam hronološki poredao, a u globalu najveći razlog je lijenost iz koje proizlazi odgađanje bavljenja aktivnošću. Većina neaktivne populacije kreće sa aktivnošću od idućeg ponedjeljka, ali nikako da dođe taj ponedjeljak.

S obzirom na iskustvo koje imate kao i to da stalno pratite rad i razvoj svojih polaznika kluba, koji su sve benefiti fizičke aktivnosti?

Ćerimagić: Najveći benefit je taj da konačno počinju raditi na unapređenju sebe u svim svojim antropološkim sektorima. Naravno ovisno od nivoa i kapaciteta naših članova, oni koji su sa visokim predispozicijama za dobre rezultate benefite najviše osjete na polju postignutih takmičarskih rezultata, oni sa manje predispozicija za dobre takmičarske rezultate osjete najviše benefite na svom tijelu i socijalizaciji jer su se takvi najviše uključili da treniraju kako bi se aktivirali, a ne kako bi postizali dobre atletske takmičarske rezultate.

Stanovnici Bosne i Hercegovine su fizički manje aktivni od evropskog prosjeka. Da li je to zbog loših uslova ili je nešto drugo u pitanju?

Ćerimagić: Nije istina da mi imamo loše uslove. Mi imamo samo izgovore. Da bi bio aktivan ne trebaju nam nikakvi uslovi. Trčanje je najjeftinija i sigurno najkorisnija akativnost, samo je treba primjenjivati. Naš mentalitet je naš najveći teret u svemu, ne samo u hipokineziji.

U Vašem klubu ima i rekreativaca. Koliko je potrebno minimalne fizičke aktivnosti za zdravstvene benefite?

Ćerimagić: Kontinuitet je ključ svih uspjeha, pa tako i u rekreaciji. Bolje je dva puta sedmično raditi dobre treninge i tako konstantno tokom svog života, nego svaki dan mjesečno i onda pauzirati par mjeseci i opet tako. Pomalo i konstantno je najbolje za rekreativce. Jednom sam pisao na ovu temu „Da li se trkači unapređuju ili degradiraju“ i tu sam istakao koliko je bitno da rekreativac ostane rekreativac.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2020. godine čak 20 posto djece u Bosni i Hercegovini ima problem sa debljinom. Koji su, prema Vašem mišljenju razlozi za ovako poražavajuće rezultate?

Ćerimagić: Kao što sam već rekao, RODITELJI, niko drugi nego roditelji. Ja sam trener, vodim klub sa nekih tri stotine članova, roditelj sam četvero djece i sve to mi daje informacije o djeci sa više strana i na osnovu tih spoznaja sa potpunom sigurnošću kažem da su roditelji najveći uzrok gojaznosti i svega drugog što ide s tim kod njihove djece. Roditelji su prvi treneri svojoj djeci. Rođenjem djeteta Bog je dao tim roditeljima najbolji materijal, šta i kako će oni raditi sa tim materijalom jedino od njih zavisi.

U svom radu posebnu pažnju posvećujete radu sa djecom. Koje su to aktivnosti koje provodite te koliko je bitno to usmjerenje od najmlađe dobi?

Ćerimagić: Na ovo pitanje ću vam odgovoriti filozofijom motoričkog razvoja od Clarka i Metcalfea koju su objavili 2002. godine u svom naučnom radu i koji su nazvali „Planina motoričkog razvoja“.

Oni su planinu podijelili u pet perioda motoričkog razvoja:

Prvi period je refleksni period i on je od rođenja pa do druge sedmice i ovdje je najbitnije da dijete slobodno razvija te reflekse jer se na njih slažu sva ostala gibanja. Predadaptacijski period je od druge sedmice do prve godine i ovdje dijete razvija svoje tijelo od središta ka periferiji, znači prvo glava, vrat, trup, leđa, prsa pa tek onda noge i ruke. Ovo je prirodan proces i on se ne smije dirati, ne smiju se noge forsirati prije vremena tako što se daju hodalice ili neka pomagala već da se dijete samo bori protiv gravitacije i da se samo uspravi u vertikalu. Period temeljnih obrazaca je od prve do sedme godine. To je doba zrelo za polaganje temelja motoričkih kretnji u mozgu i zbog toga je u ovom periodu osobito važno da djeca u svojoj motoričkoj memoriji zapišu što veći broj motoričkih uzoraka kretanja kroz igru i samo igru. U toj dobi djeca moraju steći najviše iskustava, treba im što više stimulacija.  Ovdje se djeca ne treniraju, ovdje se djeca stimulišu sa što više novih kretnih struktura. Kontekstualni period od sedme do jedanaest godine, ovdje djeca treba da počnu trenirati, ali i dalje igra treba da bude osnova njihovog motoričkog razvoja. Znači, roditelji i dalje još imaju najveću obavezu da pozitivno utiču na dječiji psihofizički rast i razvoj. Najbolje što roditelji mogu uraditi jeste da dijete stalno forisiraju na igru, da djeca budu što više vani. Toliko da budu vani da roditelji zaboravite na njih, i da ih morju tjerati da uđu u kuću. I zadnji period je period vještine od dvanaeste godine u kojem najveću odgovornost imaju treneri i stručni kadar koji vodi taj trenažni process. Tu već treneri počinju ozbiljnije da rade na vještinama i usmjeravaju djecu shodno njihovim talentima. Oni nastavljaju niz izgradnje na bazu koju su roditelji izgradili. I dalje u ovom period igra ostaje sastavni dio razvoja, ali u manjem omjeru jer dijete ima više obaveza pa ne može stizati, ali i u ovom periodu dijete bi svakodnevno trebalo da ima najmanje dva sata dnevno igre vani.

Ovaj medijski sadržaj je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost autora i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.

Akos.ba