Priznati grijeh je prvi korak ka pokajanju

Mnogi ljudi pristupaju tevbi uopšteno bez prethodnog priznanja grijeha, i oni se stalno vraćaju grijehu i stalno formalno čine tevbu.

Nema sumnje da je neprestano ponavljanje tevbe i istigfara nešto je dobro i pozitivno, to je ibadet, ali propis o kojem govorim je odsutnost osjećaja kajanja, kao i nedostatak osjećaja propusta čovjeka kao roba  prema Allahu kao Rabbu – Gospodaru.

Jačina kajanja i jačina priznanja grijeha sagorijevaju tragove tog grijeha u srcu čovjeka, i kad god se sjeti grijeha kojeg je činio, odmah se pojavi kajanje i mržnja prema učinjenom grijehu, i tada je teško da se čovjek vrati grijehu. Dakle,priznanje i kajanje sprječavaju da se vratiš prošlim grijesima.

 Priznanje grijeha u islamu nije isto kao priznanje istog u kršćanstvu i drugim religijama, jer je to kajanje pred Stvoriteljem, a ne pred stvorenjima koja čine iste ili slične grijehe, već je to kajanje pred Uzvišenim, pred Milostivim koji prašta.

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “i koji se kada grijeh počine ili kad se prema Allahu ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah!? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.” (Ali ‘Imran, 135.)

U hadisu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, dovio riječima:

“Allahume inni zalemtu nefsi zulmen kesiren ve la jagfiru-z-zunube illa Ente.”

“Gospodaru moj, ja sam prema sebi učinio veliku nepravdu, a ne oprašta grijehe niko osim Tebe.” (Buhari)

U drugom hadisu stoji: Od Šeddada bin Evsa, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Sejjidul- Istigfar je da proučiš:

“Allahumme Ente Rabbii, la ilahe illa Ente, halakteni, ve ene abduke, ve ene ‘ala ‘ahdike ve va’dike mesteta’tu, e’uzu bike min šerri ma sana’tu, ebu’u leke bi ni’ametike alejje, ve ebu’u leke bizenbii, fagfir li fe innehu la jagfiru-z-zunube iila Ente!”

“Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob, ispunjavam zavjet Tebi koliko mogu, Tebi se utječem od zla koje sam uradio, priznajem Tvoje blagodati prema meni, i Tebi priznajem svoj grijeh, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe!”

Dalje kaže Poslanik, s.a.v.s.,: “Ko kaže ovaj istigfar (dovu) ujutro čvrsto vjerujući u njegove riječi, te umre tog dana prije nego omrkne, on je od stanovnika Dženneta, ako ga kaže u toku noći čvrsto ubjeđen u te riječi i umre prije nego svane pa i on je od stanovnika Dženneta. “ (Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.)

A priznanje grijeha je dio tevbe kako to pojašnjava Milostivi:

“I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti ako ne Allah?! – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i dženetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili! .“ (Ali `Imran, 135-136.)

“A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim koja su rđava izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostit jer Allah prašta i samilostan.“ (At-Tawba, 102.)

U hadisu kojeg bilježi Imam Muslim stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Aiši, r.a.: „Doista kada rob prizna grešku, a zatim se pokaje, Allah će mu oprostiti!“.

Kaže Ibnul-Kajjim, rahimehullah: „Ne može se ostvariti potpuna uputa s neznanjem o grijesima, niti sa ustrajavanjem na njima,  jer kao prvo nepoznavanjem suštine određenog grijeha ne može se spoznat uputa, a kao drugo: zabluda gasi želju i volju za pokajanjem. Tako da nije ispravna tevba osim nakon spoznaje i priznanja grijeha, i traženja spasa od posljedica grijeha na ovom  i budećem svijetu.“ ( Medaridžu-s-Salikin).

Osnova je da kada musliman učini nešto što je Allah zabranio da to prikrije u sebi, i da ne obznanjuje svoj grijeh, kao što stoji u hadisu: „Da si prikrio svoj grijeh…“ (Tirmizi, hasen-sahih).

Međutim, ako u otkrivanju grijeha drugoj osobi postoji šerijatska korist, ili će se time osokoliti i podstaći na pokajanje, onda je dozvoljeno otkriti taj grijeh nekom pojedincu. Objašnjenje ovoga leži u hadisu koji govori o čovjeku koji je ubio 99 ljudi:

“Među onima prije vas bio neki čovjek koji je ubio 99 ljudi. Pitao je za najučenijeg čovjeka na Zemlji, te su ga uputili kod nekog kaluđera. Otišao mu je i rekao da je ubio 99 ljudi, i pitao ga ima li za njega pokajanja i oprosta. Ovaj mu je rekao: ‘Ne’, pa je i njega ubio i namirio na 100. Potom je pitao za najučenijeg covjeka na Zemlji, pa su ga uputili na nekog učenjaka, kom je rekao da je ubio  ljudi i pitao ga da li za njega ima pokajanja i oprosta. ‘Da’, – reče mu on, – ‘ko bi se to mogao ispriječiti izmedu tebe i pokajanja? Idi u to i to mjesto. U njemu su ljudi koji robuju Allahu, pa Mu i ti s njima robuj!  Ne vraćaj se u svoje mjesto, jer je to loše mjesto.’

On krenu, i kad stiže na pola puta dođe mu smrt. Oko njegovog slučaja se raziđoše meleki (Allahove) milosti i meleki (Allahove) kazne. Meleki milosti, rekoše: ‘Došao je ovdje kajući se, srcem okrenut ka Uzvišenom Allahu.’ Meleki kazne rekoše: ‘Nikada nije dobra učinio!’ Tada im dođe melek u ljudskom obliku, te ga oni uzeše za sudiju, a on im reče: ‘Izmjerite udaljenost između dvaju mjesta, i kom bude bliži, tamo ga svrstajte!’
Izmjeriše i utvrdiše da je bliže mjestu u koje je htio stići, te ga prihvatiše meleki milosti.

U vjerodostojnoj predaji, stoji: Allah je objavio jednom mjestu (lošem): ‘Udalji se!’, a drugom: ‘Približi se!’i rekao: ‘Izmjerite udaljenost između njih!’ Oni utvrdiše da je bliži drugom za pedalj, te mu bi oprošteno.” (Hadis prenosi Ebu Se’id El-Hudrijj, radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim.)

Izvor: almoslim.net

Autor: Halid Rošah

 Prijevod i obrada za Akos.ba: Sead Sokolović