Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Preživjeli logoraš iz Liplja: Živimo s posljedicama neviđenih tortura

Preživjeli logoraš iz Liplja: Živimo s posljedicama neviđenih tortura

Logoraše, njih 450, spasilo je lokalno stanovništvo nakon što je jedna djevojčica pobjegla iz logora i ispričala šta se tamo dešava

Piše: Alma Arnautović

Danas su se ispred jedne od kuća koja je bila sastavni dio “lipljanskog mučilišta” okupile preživjele žrtve, kao i članovi Saveza logoraša BiH, kako bi odali počast i prisjetili se patnji bošnjačkih civila iz ovih mirnih zvorničkih sela.

“Trebamo pričati o strahotama koje smo preživjeli i tako biti vidljivi. Trebamo pričati kako bi drugi čuli šta se dešavalo. Ovakvi zločini se ne smiju zaboraviti”, naveo je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

Izet Salihović iz zvorničkog mjesta Liplje imao je 34 godine kada se, sa suprugom, sinom i kćerkom, početkom ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, prisilno našao u kamionu koji je njegov komšija vozio u jednu od kuća u kojima je bio zloglasni koncentracioni logor. Uplašeni narod, njih 450, priča Salihović 23 godine kasnije u razgovoru za Anadolu Agency (AA), bio je zarobljen devet dana, tokom kojih je pretrpio neviđeno mučenje, dok su neki usljed teške patnje podlegli.

“Ko je imao novac ili zlato, to su vojnici bivše Jugoslovenske narodne armije, odnosno tada već Vojske Republike Srpske oteli. Ja nisam imao ništa, a ugurali su nas na sprat kuće, gdje smo danima bili bez hrane i bez mogućnosti da idemo u toalet. Vode smo imali, ali ko god se usudio da izađe u toalet, bio je premlaćivan. Mene su ubrzo odveli u drugu kuću. Tukli su me i mučili da bih im priznao ko je od Bošnjaka radio u inostranstvu, ko negdje ima sakriven kakav novac ili oružje. Nisam pristao, pa su doveli moju kćerku Mirzetu, koja je tada imala 11 godina i rekli su da će je, kad ne želim sarađivati, prvo silovati, a zatim i ubiti i da ja to sve moram gledati”, započinje svoju priču Salihović.

U ubjeđenju da mu je sin Jasmin već ubijen, Salihović je, kaže, gledao kako zločinci nišane u Mirzetu i pucaju joj pored glave, a ona od straha pada.

“Ni tada nisam ništa rekao, pa su nas onako isprebijane vratili pred prvu kuću u kojoj smo bili. Ispred te kuće nalazila su se još 24 čovjeka. Svi smo bili izudarani i krvavi, a mojoj supruzi su rekli da će joj rasklopiti glavu ako priđe da mi da vode. Kada su vidjeli da sam shvatio da mi je sin živ, zaboli su mu nož u čelo, a vidjevši to, moja se supruga Mina onesvijestila. Ipak, ostao je živ. Poslije su prozivali onog koga će ubiti npr. Sadetina kćerka neka izađe na klanje. To su bili stravični trenuci. Najmanje 50 žena i djevojaka je silovano. Odvodili su ih svaku noć, a vraćale bi se uplakane ili bez svijesti. Mog komšiju Selmu Kotorovića su udarali nekim lancima dok nije umro˝, priča Salihović o golgoti koju je prošao krajem maja 1992. godine.

Logoraši su zatvarani i zvjerski mučeni u kućama, ali i u prostorijama škole u Liplju, gdje je kasnije pronađena masovna grobnica.

Civili su spašeni nakon što je jedna djevojčica uspjela pobjeći i alarmirati lokalno stanovništvo, koje se u zbjegu krilo u okolnim šumama, da zarobljenicima priteknu u pomoć.

Slabo naoružana grupa od 50-ak muškaraca krenula je u oslobađanje logora rano ujutru 2. juna 1992. godine. Žrtava je bilo s obje strane, ali logoraši su oslobođeni. Bio je to prvi oslobođeni logor u BiH. Izmučeno stanovništvo iz Liplja, Hasića, Samara, Sulatnovića, Jošanice i Bećirovića kasnije se, priča Salihović, danima krilo na lokalitetu Veljova glava.

“Krili smo se u šumi. Imao sam neku dekicu, ali mjesec dana poslije premlaćivanja nisam mogao ni da sjedim, ni da ležim. Moja porodica je preživjela rat i sada smo nastanjeni u Živinicama. Kćerka i sin zasnovali su svoje porodice, ali svi se na svoj način nosimo sa nedaćama i traumama koje smo doživjeli. Torture su neizbrisive i mi živimo s tim posljedicama. Svaki dolazak u Liplje je bolan, a najviše me pogađa to što kada dođem, vidim da oni koji su nas patili, ovuda slobodno prolaze. Čovjek koji je dovezao pun kamion ljudi u logor i drugi koji su čini zločine, a čija imena dobro znamo jer su nam bili komšije, danas su slobodni ljudi. Odakle sudovima i tužilaštvima pravo da nas i u miru muče?”, pita se Salihović.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top