Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Pravda za djecu: Primjećujemo samo ono što je loše, dobro nam promiče

Pravda za djecu: Primjećujemo samo ono što je loše, dobro nam promiče

Tvrdimo da smo dijeci sve dali, pa moramo paziti da im najvažnije ne oduzmemo: vjeru u sebe.

Nemamo povjerenja u današnju djecu – to je loše.

Današnja dijeca će se obrazovati tokom čitavog života, uz moćnog, uvek dostupnog, učitelja: Google. Optimista sam.
Mi se teško mirimo sa promjenama koje nam novo doba donosi. Skloni smo da uviđamo samo loše strane interneta, loše strane novih propisa, primjećujemo uglavnom pogrešno orijentisanu omladinu, dok nam promiču brojne olakšice, puno dijece u “zlatnoj sredini”, ali i briljantnih postignuća današnjih adolescenata.
Da “pretrčimo” temu po temu.

* Droga: Ima je, bilo je i biće je. Ne možemo se osloniti na tačnu statistiku, ali većina tinejdžera nema baš nikakve veze sa drogom. Edukovani su dovoljno da budu uplašeni i obazrivi. Manji procenat dijece, koja jesu u dodiru sa narkoticima u bilo kom obliku i smislu, zahvaljujući dostupnim testovima, biće otkriveno i spašeno na vrijeme. Mali procenat će stradati. I to je puno, ali droga je tu i nećemo se praviti da nije. Ubjedljiva većina ići će iz razvojne faze u razvojnu fazu i bezbjedno ući u životni period u kome ta tema više nije čak ni diskutabilna.

* Muzika i stil oblačenja: Muzika je  za tinejdžere način da se uklope u društvo ili pak pokušaju da budu sasvim posebni. U prijevodu – sredstvo socijalizacije i praćenje energije koja je prejaka, a neusmjerena. Iz tih razloga muzika, koju će i sami ismijavati za 5 godina, sada trešti iz njihovih telefona. To je apsolutno prolazno i uglavnom bezopasno. Da bi se djevojčica obukla kao pjevaljka, prvo neko mora tu garderobu da joj obezbjedi. Dakle nije kriva samo pjevaljka koja je na TV-u nosila šljokice i pjevala treš pjesmu, o tome kako je super biti ljubavnica, već i porodica koja dijeci nije objasnila razliku između estrade i realnog života. Ali, ne smijemo zaboraviti, većina je objasnila djeci, tako da imamo puno djece sasvim pristojno obučene i bez ambicija da se ikada skinu/obuku kao cirkus. Muzika je bila kvalitetnija, vjerovatno je istina. Ali mi se sjećamo samo hitova, a ko zna koliko jednako loše muzike je nastajalo tada, kao i sada, samo se na sceni ta muzika kratko zadržavala, pa se sada ni ne sjećamo. I danas nastaju pravi, kvalitetni, hitovi uz koje neko stvara uspomene i za 40 godina govoriće sa ponosom: E to su bila vremena, a vi, današnji klinci, nemate pojma. Tako da, bilo i biće: Jaz generacija, očekivano.

* Dokazivanje skupim automobilima i putovanjima: neizbježni snobizam u minimalnom procentu dostupan dijeci. Neuporedivo više djece nema nikakve veze sa tom pričom, oni samo gledaju sa strane, još im se pojam takvog bogatstva ili “bogatstva” nije smučio, pa se pomalo dive, ali za 10 godina misliće isto što i mi danas – nije zlato sve što sija. Poštovaće uspjeh, ali i naučiti da razlikuju motivišući original od jadne kopije.

* Obrazovanje: Da li je realno da će današnja omladina sa 30 godina starosti biti neinformisana – NE! Znaće i puno više od nas u tim godinama. Nije presudno što ih danas, sa 15 godina, ništa ne zanima. Mi smo iznajmljivali knjige, pa dok ne saznaš najvažnije o nekoj temi iz tri izvora, prođe mjesec. Danas to je dva-tri sata u toplom domu. Za informacijama će, zbog olakšica, posegnuti mnogo veći broj mladih nego prije. Samo ne sa 15, već sa 22 godine, na primjer. Nije kasno. Formalni, obrazovni sistem je prevaziđen, jer je to samo jedna šansa da saznamo, ali više nije jedina. Smatram sistem neophodnim, vaspitno važnim trenerom volje i upornosti, kakav god da je. Ali i onaj ko izaђe polupismen iz istog, imat će čitavu lepezu mogućnosti za “popravni”. Mnogi će šanse iskoristiti, neki neće. Normalno.

* Ozbiljnost, koju nam donosi momenat kada postanemo roditelji desiće se i njima. Samo će oni znati engleski bez izuzetka, biće informatički pismeni, znat će da obezbjede let i hotel i stipendije samostalno, a ne kao mi da ostavljaju agencijama bogatstvo. Povezaće se međusobno i sa ritmom razvijenih zemalja, mnogo bolje nego mi nekada, sa pismima i dva TV kanala. Danas, kada nas bilo šta interesuje, odemo na forum. Ljudi su već okupljeni oko date teme. Manje se griješi.

* Loši fakulteti – reći će mnogi. Pa i naši su bili prilično loši, isključivo teorijski orijentisani, pa je neko uspio, neko nije to da nadomjesti. Tako će biti i sa novim generacijama.

* Internet: Pogrešni uzori, psovke, loši sadržaji… prijete. Istina. To je novo ruho starog problema. Još nisam čula da je najpopularniji u osnovnoj školi bio pozitivan lik. Dakle, pričati, pričati, pričati sa dijecom – šta je šta i ko je ko, na koga se ugledaš, a koga samo poznaješ ili slušaš na YouTube – u. Staro riješenje. Već u srednjoj školi se priča mjenja. Pa kako u kojoj. U gimnaziji ćeš teško ispasti frajer jer si nepismen, jer vređaš okolo, drogiraš se i urličeš. Fakultet ili zaposlenje donose nova iskustva. Okreneš se – a ono neki novi klinci nemaju pojma… Lako se zaneseš da neće ni saznati.

* Pesimizam i nepovjerenje u mlade, a uglavnom na osnovu crne hronike i 3 učenika od 30 po odjeljenju, je nepravedno i uvredljivo. Dijece ima razne… sa maštom i bez nje, kritičkim mišljenjem i bez njega, voljom i bez volje… različitih sudbina, sa realnim i nerealnim planovima, ali da kolektivno srljamo u propast – nije tačno! Najviše dijece je u sredini.

Moj nastavnik fizičkog tvrdio je da od nas ništa biti neće. E da nas vidi sada… a baš nas je uvrijedio.
Ova tema nema kraj.

Tvrdimo da smo dijeci sve dali, pa moramo paziti da im najvažnije ne oduzmemo: vjeru u sebe.

Piše: Snežana Golić, pedagog

Detinjarije.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top