Poučna priča: Pismo iz kabura

 “Sada je 2083. godina. Ti i ja smo pokriveni velom zaborava.

Odavno su nam naši najbliži prestali slati selame i Fatihe. Oni su se zabavili o sebi i svojim voljenim. Ponekad svrati neki prolaznik i obraduje te selamom i dovom. Tvoj nišan na kojem stoji tvoje ime i godina rođenja 1991. uveliko je oronuo i jedva da se vidi od trave i busenja.

Da, i ja i ti imali smo voljene i bili smo voljeni. Cijelih 60 godina su nas voljeli. Nema ni njih više, svako se o sebi zabavio.

Sada ću ti ja u kratkim crtama ispričati trenutno stanje u “mojoj kući.”

Pošto sam bio veliki griješnik svaku noć, svako jutro u mom se mezaru meni prikazuju moje mjesto u Džehennemu i budem pržen konstantno. Redovno me tuku željeznim maljem (čekićem). O tome ću ti nekada detaljno pričati. Dok sam bio među vama jako sam volio životinje, pa evo i sada me svaki dan posjećuje jedna ogromna zmija koja me kasapi.

Umalo da zaboravim svoje prijatelje da ti spomenem crve i krtice. E kako su oni samo mene voljeli. Toliko sam im bio drag i sladak da je od mene ostalo samo repnjača.

O kako sam jadan i bespomoćan, da mi je samo jedan minut na dunjaluk, samo da klanjam dva rek’ata, ali to su samo puste želje.

Daleke 2013. godine sjećam se tih mladalačkih godina: nježna koža, zadivljujući izgled, pun snage, energije… uživao sam u dunjalučkim blagodatima, a sve to je ustvari bila zamka, u koju sam upao i koja me uništila, zamka koja me udaljila od Istine i od mog Gospodara. Redovni izlasci sa svojim najdražim, muzika, raja, ekipa, briga oko škole, trčanje za što boljom pozicijom i za što boljim poslom. Ostavljanje majke same, nećkanje, neposlušnost ocu, ružne riječi, nebriga za siročad, ismijavanje slabijih od mene, uzdizanje iznad svih, brzina, auta. Mislio sam da osobe koje klanjaju da su staromodne, mislio sam da smrt nije istina, pjevao sam svakakve pjesme što su puštali na televiziji i u njima uživao.

Dirali su me ti tekstovi, mislio sam da je to vrhunac života, bio sam glavni na koncertima, a sjećam se i svoje djevojke koju sam jako volio i za kojom sam redovno uzdisao. Dobrih pet godina smo se zabavljali, baš u pravom smislu te riječi, zabavljali, šejtan nam je sve što ne valja predstavio lijepim. Pa smo sami išli na more, ona je redovno dolazila u moj stan, gdje smo se ugodno družili, ja sam išao kod nje, zajedno smo se vozali po gradu, stalno se držali za ruke i radili sve što je mrsko Allahu. Tad sam mislio da  ovaj život jedini, nikad nisam mislio o smrti, ja sam kontao da na ovom svijetu uživaš, pa onda umreš i odmaraš dole, uživaš, daleko od svih, a vidi sad šta mi se dešava. Poslije sam se oženio, ali nisam bio dobar prema svojoj ženi, nisam je podsticao da klanja, niti da obavlja vjerske dužnosti, čak jedno vrijeme nismo pričali s mojim roditeljima. Pa tad insan misli da je tvoja žena uvijek upravu, zaboraviš gdje te je majka nosila, kontaš kod žene ti je slast, i ona mora biti upravu. Ako se naljutiš na nju, ili ako joj kažeš da ti je majka upravu, ona će te kazniti kada odete da spavate, nema onoga što želiš, a šta majka zna, ona je svakako stara i zaostala. Eh da mi se sad vratiti, pa da staru majku poljubim, da joj noge operem i da joj namirim svega što joj treba. Nisam nikako bio dobar muž, volio sam svoju ženu, ali sam se uvijek na ulici okretao za drugim ženama, pogledom sam im govorio kako su poželjne, sad me to uništava, da sam bar obarao pogled… da sam baaaaaaaar, ali nisam! I sada je kasno, za mene je kasno, o vi koji ste još živi, obarajte poglede, ne znate koliko je gledanje u žene pogubno za vas. A one se skinu, jedva malo odjeće da imaju na sebi, i insan nekad mora pogledati, ali to nije žena, to je šejtan i on se veseli kad ti pogledaš u nju, budi mudriji od njega. Neka ti Allah bude najvažniji i sjeti se polaganja računa i sjeti se kako će ti biti kad svi odu poslije tvoje dženaze i kad ostaneš sam, pa ne možeš uvijek to zaboravljati. Ma sjećam se kad smo se moja žena i ja šerijatski vjenčali, pa nam onaj hodža dao Kur’an, to je svetinja, to ne smije bilo ko da dira, nama muslimanima je to sveto. Stavio sam ga na posebno mjesto, na ormar, tamo se na njemu taložila prašina, niko ga nije smio dirati, pa čak ni ja. O da sam bar znao šta stoji u njemu, da sam bar jednom otvorio taj Kur’an, pa on bi me sad spasio.

Evo u mezaru do mog je jedna žena koja je redovno učila Kur’an, pa sad do nje ništa loše ne može da dođe, štiti je njeno učenje Kur’ana, blago njoj, ona uživa, njen mezar je džennetska bašča, širok, lijep, svjetal, mirisan, ona će ako Bog da u Džennet, a čemu ja da se nadam? Kabur i berzah su svima nama mali sudnji dan, i što ovdje zatekneš, zateći ćeš i na pravom sudnjem danu. Nisam bio dobar otac, nisam djecu slao u mekteb, kad su me pitali o vjeri, rekao sam da pitaju hodžu i da im sad to ne treba, da su mali za toga. O kamo sreće da sam ih učio i podučavao, sada bi me se sjećali i molili Allaha za mene, dovili bi za mene, i udjeljivali bi nafaku u moje ime, učili bi Kur’an, ali oni samo znaju neke pjesme, svih onih koji su nas ubijali u ratu, oni ništa drugo ne znaju. Ja sam svojoj djeci bio neprijatelj, a sad su oni meni, kad ja vapim za dovom, njih nema, oni plaču, a to mi samo otežava, ali nisu oni krivi, ja sam kriv… I gotovo je, moj život je gotov, kriv sam što nisam na vrijeme spremio svoj kabur, ali vi se opametite, dok još imate vremena…

I evo sada u 2083. godini mog tijela nema, propalo je i nestao je spomen o meni kao da nikada i nisam postojao.

Savjetujem tebe koji još ovo čitaš, neka ti naši mezari budu najbolji prijatelji jer mi te podsjećamo kad zaboraviš. Mi smo ti najbolji vaizi, a ništa ne govorimo. Čuvajte se gubljenja vremena, vas je osvojila televizija i Facebook, pa vi nemate vremena ni za šta. Ženite se i udajite čim prije, to šejtan ne voli, klanjajte namaz, učite Kur’an, udjeljujte kad i vama treba, jer onda Allah daje 10x više, budite prijatni i dobri sa svojim komšijama i nađite što više prijatelja u islamu, jer vam oni mogu mnogo pomoći kada preselite, oni će učiti za vas dovu, a nama je dova spas. Mi se ovdje gušimo, pa kada neko uputi dovu za nas, to nas izbaci na površinu, isto kao kad se neko guši u moru, pa kad ono malo izađe na površinu, lakše mu, e tako je i nama, ali meni se to rijetko dešava, jer su oko mene sve bili prijatelji vezani za dunjaluk, prijatelji koji su pili alkohol, išli u diskoteke, bili daleko od Allaha, oni su onako reda radi došli na moju dženazu i poslije su me zaboravili. Pa tako će i vas vaši zaboraviti, oni vas vole jer imaju od vas interes, čuvajte se onih koji se boje Allaha, to su vam najbolji prijatelji. Boravite što više pod majčinim nogama, ljubite ih, masirajte, da znate kako to Allah voli, ljubite je, grlite je, pomilujte je, o kako Rabb voli poslušnost prema roditeljima i kada ste milostivi prema njima.

Da, i ovo za kraj da ti ispričam. Bio sam ljubitelj ogovaranja pa da ti ispričam hal i stanje susjednog mezara, komšije koji je nedavno stigao. Priča se da se nije čistio od mokraće i čujem strahovito se kažnjava. Da vi ljudi imate mogućnost da sve to čujete padali bi u nesvijest, izgubili bi zdravlje. Tako ti je to. Sve što sada imam jeste nada da se uzdam u Allahovu milost. Tebe savjetujem da iskoristiš ovaj naš iskaz da i ti ne bi sutra upao u isto stanje.”

Aziz Redžić/saff.ba Akos.ba