Poučna priča: Babo mi je dao mnogo ali me nikad nije u džamiju odveo
Ovaj tekst namjenio sam svakom čovjeku koji je nekome babo i onima koji to tek treba da postanu, ali bih volio da ovo pročitaju i majke, starci i djeca. Ovu želju sam izrazio zbog toga što želim da svi imaju uvid i da shvate u kakvom stanju se nalazi dio našeg društva.
Ja sam mladić od 20 godina, studiram u Sarajevu i otkad znam za sebe imao sam sve što jedno dijete može da poželi, a sve to je zahvaljujući dobroti moga Gospodara i žrtvi mojih roditelja. Kao što možete zaključiti rođen sam poslije rata, međutim to nije bila prepreka mojim roditeljima da meni i mom bratu obezbjede sve što nam je trebalo za ugodan i bezbrižan život. Iako su nakon rata ostali bez ičega, moj babo i moja mama dali su sve od sebe da se mi nikad ne osjetimo ugroženo. Hvala Allahu na svemu ovome, ali ja imam problem koji me muči od momenta kada sam postao svjestan svoga Gospodara, a to je da me moj babo nikad nije odveo u džamiju na namaz. To je nešto što napuni moje oči suzama čak i pri samoj pomisli jer teško je pokušavati uskladiti život sa Allahovim zakonima i gledati vlastitog oca kako krši Njegove granice, teško je kada odeš u džamiju i vidiš kako druga djeca dolaze sa svojim očevima na namaz, a znaš da tvoj babo nije tu.
Duša zaboli kad znaš da tvoj babo ima navike koje bi ga mogle ne daj Bože odvesti u Džehennem i mučno je kad znaš da je na sehuru jedno mjesto za trpezom uvijek prazno, a ta praznina boli jako. Neki od vas će reći da je to čovjek koji je zaboravio da odgaja svoje dijete, ali ja kažem da Allah najbolje zna. On je na mene i mog brata potrošio dosta vremena odgajajući nas i objašnjavajući nam dosta stvari, lično sam bio zadivljen njegovim postupcima prema drugim ljudima i prema nama u porodici, postupcima koje bi i iz kojih bi svaki vjernik – praktičar mogao da nauči nešto.
Možda nekome ovo sve zvuči nezahvalno, možda će neko reći da budem zahvalan što uopšte imam svog babu jer ga mnogi nemaju i sve bi dali da ga opet mogu zagrliti. Ja kažem zahvalan sam i nisam napisao ovaj tekst kao izraz nezadovoljstva, već da bi ljudima ukazao da se neke stvari ne mogu nadoknaditi na bilo koji način. Svi vi koji jeste ili koji tek treba, ako Bog da, da postanete očevi: nemojte nikad dozvoliti sebi da svom djetetu ispunite svaku želju, ali da ga uskratite za to da mu budete prvi učitelj u vjeri, nemojte nikad dozvoliti sebi da vaše dijete žudi za vašom rukom koja će ga odvesti i uvesti u džamiju, za vašim prisustvom na njegovim završnim mektebskim ispitima, ne dozvolite da se petkom na džumi sklanja u stranu da ga neko od starijih džematlija ne upita za vas, ne dozvolite da vas on vidi u džamiji samo na bajram namazu i da se samo na taj dan može ponositi svojim babom koji je došao obaviti namaz sa njim.
I prije nego završim ovaj tekst želim da kažem momcima i curama koji imaju sličan problem: budite zahvalni Allahu što imate svog oca,prema roditeljima budite blagi, upamtite da nikad nećete vi lično uspjeti da okrenete njegovo srce već da to radi Gospodar srca pa imajte na umu da je u ovakvim situacijama dova vaše jedino i najjače oružije. Trudite se da budete što bolji prema njemu, nemojte da prestajete sa dovom i uzdajte se u Allaha i Njegovu milost.
„Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” Kur’an(Ibrahim, 41)
Akos.ba
