Planinarenje nije takmičenje nego uživanje u prirodi

Mnoštvo je benefita koje donosi planinarenje, a istraživanja su pokazala da planinarenje smanjuje depresiju, pesimizam, pa čak i suicidnost. I jedna je to od prvih lekcija koju mi govori Amir Ahmetović dok se penjemo uz planinu Konjuh na 1100 metara nadmorske visine. Većina planinara su optimistični ljudi, govori. Pored toga, nastavlja on, nigdje kao na planini ne možete osjetiti čist zrak, ali i vidjeti ljepote prirode.

Amir je rođen 1983. godine u Zvorniku, a nastanjen je u Kalesiji.  Planinarenjem se počeo baviti 2017. godine. Sve je počelo nagovorom prijatelja.

„Jedan izlet na planinu, drugi, treći i onda to postane opsesija. Pojavi se želja da vidiš više, postigneš više. Sve je to postalo interesantno i privlačno, tako da nije bilo teško opredjeliti se za ovaj vid rekreacije. Ovo je i jedna vrsta ventila, oduška od svakodnevnih aktivnosti na poslu, obaveza i ostalog“, kaže Amir.

U mladosti se nije naročito bavio bilo kojim sportom. U određenom periodu srednjoškolskog te jedan dio univerzitetskog obrzovanja imao je zdravstvenih problema tako da i nije bio u mogućnosti fizički da se bavi sportskim aktivnostima. Nakon toga, kada je riješio probleme sa zdravljem došlo je vrijeme kada se počinje baviti raznim sportskim aktivnostima. Između ostalog, pored planinarstva bavi se i biciklizmom, a govori kako vozi i po ravnim predjelima, ali i brdsko-planinskim gdje se dodatno ostvari fizička aktivnost i snaga za tijelo i um.

Prva iskustva

Da društvene mreže mogu imate itekako pozitivne strane pokazuje i Amirov primjer. Naime, iz fotografija koje su njegovi prijatelji stavljali na društvene mreže sa pohoda sa planina shvatio je da želi doživjeti i vidjeti te ljepote.

„Motivi da se počnem baviti planinarenjem su bili iz znatiželje odnosno iz želje da doživim neke trenutke koji su moji prijatelji vidjeli, doživjeli i postavili na socijalne mreže. Želio sam da i ja budem na tim mjestima gdje se mogu doživjeti takve stvari, vidjeti te prirodne ljepote i uživati u njima. Tako je sve počelo. Prva aktivnost je bila sa Planinarskim društvom „Kalesija“ na dionici planinarske staze Javorje. To je obranak Konjuha, staza je polazila iz Stupara (Kladanj), sa neke kote od 200 metara, a završava na 1100 metara nadmorske visine“, prisjeća se Amir svojih početaka u planinarenju.

Ističe da mu je drago što se otkrio i uključio u aktivnosti planinarenja. Veliki nedostatak fizičke aktivnosti u svom životu i znatiželje za obilaskom lokalnog područja u Tuzlanskom kantonu a i Bosne i Hercegovine je već nadoknadio. Velika kolegijalnost vlada među planinarima, te na primjer ako neko ide prvi put na neku nadmorsku visinu sve ostale kolege mu ustupe da u tom danu baš on osvoji taj vrh. To je svakako jedan dodatni motiv kojim se motivišu početnici.

Za planinarenje, ističe Amir, nisu potrebna velika novčana sredstva ukoliko se ne želi ulagati u ekstra profesionalnu opremu. Neophodna je adekvatna obuća, hlače, ruskak, planinarski štapovi, malo hrane i vode.

„Ako se želi imati neka solidna oprema to ne iziskuje velike novce, osim možda na putovanja koji se moraju ostvariti. Ali nikome to nije izgovor, ili barem ne bi trebao biti da se ne bavi bilo kakvom aktivnošću, bilo da je to i obična šetnja ili planinarenje“, priča Amir.

Ističe da je poželjno uključiti se u planinarsko društvo, a ono što je dobro jeste da je većina planinarskih staza u Bosni i Hercegovini markirana.

Nezaboravno iskustvo

Komentari najbližih u porodici na Amirovo planinarenje su ujedno bili i dobri i loši. Ipak, govori on, kada im se podastru argumenti i objasni da je neophodno otići, opustiti se, rehabilitovati, nadoknaditi energiju koja se potrošila u toku radne sedmice i svih drugih obaveza nije bilo problema.

„Naravno, sve dok je to bilo jednodnevno-dvodnevno dobro je, ali kada se krene na duže rute, već su tu počele kočnice. Sve se to, ipak može prevazići i nema problema. Naravno, imao sam podršku porodice, iako to nije bilo jednoglasno, uspjeli smo da se usaglasimo“, kaže Amir.

Govori kako mu je želja da što više ljudi uključi u planinarenje. Kada čovjek prođe dovoljno planinarskih ruta onda vidi da to može da ponudi i drugima, pozove ih, govori. Zato poslije svakog pohoda se stavlja foto i video izvještaj na društvene mreže gdje većina prijatelja lajka, komentariše, ali se i javlja, želi da ide. Samim time, ističe, i ti pomogneš nekome da ode u te prirodne ljepote koje su na našim planinama, zaista očaravajuće.

„Benefiti koje dobiješ planinarenjem su nemjerljivi, ne možeš ih odgovarajuće opisati. Nekad dva puta budeš na istoj planini, u istom godišnjem dobu i ne doživiš je isto. Neopisivo je ono što se može vidjeti na našim planinama“, govori Amir i napominje da su planinari izuzetno ekološki osvješteni koji brinu o čistoći mjesta koje pohode.

Amir govori i o „2000+ Challenge“. Bosnia i Hercegovina ima 78 vrhova na dvanaest različitih planina koji imaju 2000 metara nadmorske visine i više. Cilj je osvojiti što više njih, vremenski period nije bitan. I kao što napominju planinari, nije u pitanju takmičenje, nego uživanje u prirodi.

Nezaboravno iskustvo mu je trodnevno kampiranje na Magliću na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Amir, koji je pohodio većinu planina u Bosni i Hercegovini, želi pohoditi najveće vrhove regije. Na Triglavu, Hajli i Ahmici je već bio, a želja mu je osvojiti i Šar-planinu u Sjevernoj Makedoniji, ali i Musalu u Bugarskoj, najveći planinski vrh Balkana koji se nalazi na 2925 metara nadmorske visine.

„Plan za budućnost je imati dovoljno vremena i pohoditi neke od najviših vrhova svijeta. Trend u svijetu je sedam najvećih vrhova svijeta. Realno, najpristupačniji od njih je Ararat u Turskoj, jer je, iako se nalazi na preko 5000 metara, dosta je pristupačan i lahko ga je osvojiti“, govori Amir.

Piše: Alem Dedić

Ovaj medijski sadržaj je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost autora i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.

Akos.ba