Okrutna stvarnost: Nevaspitana djeca su sistemski zaštićena i njima niko ništa ne može!

Ako ih učimo da budu učtivi i pažljivi prema drugima, to se ismijava među nevaspitanim i bezobraznim.

Piše Branko Dragaš na svom blogu dragas.biz o savremenim problemima odgoja djece.

Ako tražimo da budu kulturni i ljubazni, šprdaju se sa njima prostačine i divljaci. Ako im kažemo da budu vrijedni i da marljivo uče, smiju im se budući političari, tajkuni i kriminalci. Ako im kažemo da se ne tuku i sve rijšavaju mirnim putem, napadaju ih nasilnici i siledžije.

Šta da radimo? Kako djecu da vaspitavamo?

Ta pitanja postavljaju vaspitani roditelji. Oni koji su svoju djecu vaspitali. Nevaspitani roditelji nemaju nikavih dilema. Njihova djeca su nevaspitana.

Kako nevaspitanu djecu vaspitati?

Bilo bi logično da se prvo prevaspitaju njihovi nevaspitani roditelji. Međutim, to prevaspitanje jako teško ide.

Zapravo, ko to treba da uradi?

Škola ne može da prevaspita nevaspitane roditelje. Pokušava da promjeni njihovu nevaspitanu djecu. Teško ide, jer nema podršku od države. Nevaspitana djeca se vraćaju u porodice nevaspitanih roditelja. Država je potpuno digla ruke od vaspitanja djece u školama. Stvar da bude gora, država je zakonskim mjerama zaštitila nevaspitanu djecu. Tako je država podržala nevaspitane roditelje da prave od svoje nevaspitane djece probleme u društvu.

Pošto država nema stroge kazne prema nevaspitanim roditeljima i njihovoj nevaspitanoj djeci, oni smatraju da im je sve dozvoljeno i maltretiraju vaspitanu djecu i njihove roditelje. Sistemski se to namjerno radi. Nevaspitana vlast podržava nevaspitane roditelje i njihovu nevaspitanu djecu. Krug zla je zatvoren. Dobro je ostalo izvan tog kruga i mora samo da se snalazi.

Nevaspitana djeca su sistemski zaštićena i njima niko ništa ne može, na opšte oduševljenje njihovih nevaspitanih roditelja, koje država direktno štiti.

Objasnio sam u ranijim tekstovima da se to namjerno radi, da država ne kažnjava nevaspitane, jer se na taj način urušava škola, kao javna institucija, a roditelji i djeca drže u stalnom strahu od nasilja. Doktrina neoliberalnog kapitalizma je upravo određena tim izazvanim strahom, jer se onda otvara veliki prostor za razvoj privatnog školstva, nasuprot nesposobnom javnom školstvu. U privatnom školstvu se to nasilje ne dozvoljava.

Pred tom udruženom silom zla, koju država brani, rušeći institucionalne temelje same države, ostali su nastavno osoblje, vaspitana djeca i njihovi roditelji.

Šta može nastavno osoblje da uradi?

U kriminalizovanom društvu, gde je vlast korumpirana i izdajnička, gde se sve vrednosti namerno uništavaju, ne možemo tražiti od učitelja i učiteljica, nastavnika i nastavnica da rade ono što treba da rade institucije države zadužene za borbu protiv nasilja i agresije nevaspitanih članova zajednice.

Nastavno osoblje nije plaćeno da se obračunava sa nasiljem u školi, nego to moraju da rade odgovarajući državni organi. Nastavno osoblje mora da se bori za poboljšavanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, umjesto da vodi rat sa nevaspitanim roditeljima i njihovom razmaženom djecom.

Danas je nastavno osoblje u školama izloženo teroru nevaspitane djece i njihovih roditelja. Uplašeni su da bilo šta poduzmu, jer iza njih ne stoji država, pa se nastavno osoblje povlači pred bahatošću i bezobrazlukom nevaspitanih. To povlačenje daje novi podstrek za nasilje nevaspitanih. Umjesto da budu strogo kažnjeni od strane državnih institucija, nasilnici povlačenje nastavnog osoblja smatraju svojom velikom pobjedom i nastavljaju da luduju.

Tako pred naletom ludila nevaspitane djece i nevaspitanih roditelja direktno ostaju vaspitana djeca i vaspitani roditelji. Nikoga više nema između njih.

Šta tada da se radi? Ko treba da zaustavi te nasilne luđake? To je pitanje koje muči vaspitanu djecu i njihove roditelje.
Ali, oni nemaju više vremena da misle o tome, jer su direktno izloženi nasilju.

Vaspitana djeca počinju da pate u školi i osjećaju se zlostavljanim. Sve što su ih roditelji učili, palo je u vodu. Sve se to urušilo pred naletom nasilnika. Djeca nemaju snage sama da se izbore sa tim problemom. Vaspitana djeca ne mogu preko noći da postanu nevaspitana. Ne mogu da promjene svoje ponašanje.

Vaspitana djeca postaju žrtve svoga vaspitanja.
Vaspitani roditelji se nalaze u velikoj dilemi. Šta da rade? Nešto moraju da ppduzimaju. Ne mogu da ostave svoju djecu na cjedilu. Ne mogu da dozvole da im djeca budu maltretirana. Ne mogu da pogaze svoje vaspitne principe.

Znam da se mnogo roditelja nalazi pred ovim problemom. Znam da je većina roditelja vaspitana i da su vaspitali svoju djecu. Znam da je mali broj nevaspitane djece i nevaspitanih roditelja.

Zašto dozvoliti manjini da maltretiraju većinu?

Većina mora da se udruži. Većina mora da se organizuje. Većina mora da pokaže zube.

Dragi roditelji,

Jedini način da odbranite svoju djecu i svoje životne vrijednosti je da pokažete zube. Lijepim vaspitanjem se ne mogu nevaspitani dovesti u red. Nevaspitani razumiju samo logiku sile. To njih plaši, jer su oni duboko u duši kukavice. Mekušci i jajare. Slabići, koji se hrane strahom neorganizovane većine.

Vaspitani roditelji moraju da se organizuju. Vaspitani roditelji moraju da natjeraju državne institucije da rade svoj posao. Vaspitani roditelji moraju da preuzmu stvari u svoje ruke. Primorajte državne organe da rade posao za koji su plaćeni. Ne čekajte da se oni smiluju. Stanite uz svoju djecu! Branite vaše vaspitne principe! Pokažite djeci kako treba da se bore kroz život.

Nema predaje pred nasiljem! Uzvratite istom mjerom! To je jedino čega se nasilje plaši. Većina je na vašoj strani.

Akos.ba

? nevaspitana deca su sistemski zaštićena i njima niko ništa ne može