Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Odlučih da se predam ovom gradu

Odlučih da se predam ovom gradu

Jutro je. Sarajevske ulice obasjavaju stidljive zrake sunca, koje se probijaju kroz tamne, ali već oronule, ispijene oblake od sinoćnje kiše. Izašao sam ranije. Ne znam zbog čega, ali izgledalo mi je potpuno drugačije, neobično, kao da sam negdje drugo. Pazim da ne isprljam nove cipele izbjegavajući lokve. Pune su lišća, puhao je i snažan vjetar, primjetio sam. Pomislih, kako samo malo vjetra i kiše izazvahu ove promjene, te se zahvalih Bogu što sam živ, iako sam nemoćan, kada pogledam velika prostranstva nebeska. Šta sam ja ? Jedna praška u pustinji, molekula organizma, list drveta. Silazim niz staru kaldrmu sarajevsku i pitam se koliko je samo ljudi prošlo ovom kaldrmom ? Možda sada baš neki od njih je tu, tu u mezarju obližnjem. Njegova priča je ispisana na stranicama ovoga grada, svaku tu priču kazuje po jedan kamen u kaldrmi. Možda je upravo on, taj dobri Bošnjanin uzidao svaki ovaj kamen ? Pitam se i razmišljam, da li živimo kratko ili vječno? Mislim da to naša djela kazuju. Da li ćemo mi biti lijepa ili pak, ružna priča za pamćenje ? Iz ovih maštanja izvuče me, kao ruka koja spašava davljenika, kazandžija Meho. Star, sijed i poguren čovjek, dugo vremena radi taj posao, čestito i pošteno. Naslijedio je to od svoga oca Ramiza, kao i posao. Pozdravio bih ga uvijek starim turskim pozdravom – Merhaba i onako s noge na nogu, nastavio dalje. Nastavio bih kao što su znali nastaviti brojni putnici namjernici od Bašeskije do Latasa, te brojni znani i neznani, koji skončaše po brojnim sarajevskim mezarjima,pa odlučih i ja da budem jedan od njih.

 

Sjednem ispred jedne stare bosanske kahvane, u jednoj od manje prometnih sarajevskih ulica. Sjednem i osjećam kako sunce već počinje da izbija i grije jače. Skoro će podne, al me miris kahve i gostoprimstvo ljudi privuklo da popijem jednu „bosansku“. Gledam ljude kako stalno nekud žure, pa oni i ne vide svu ovu ljepotu. Ta ljepota je privlačila brojne osvajače i graditelje, ali niko nemade vremena posvetiti se onome bitnom. Duši koja vapi za lijepim mjestima i uspomenama, nadanjima, riječima. Sve su to mnogi zanemarili, kupili su mrvice ovoga prolaznoga svijeta, a na kraju je sve to postalo kao prašina na svijetlosti. One sitne praške koje lete, koliko kog se čovjek trudio da ih sakupi, neće uspjeti.

A kad u podne čuješ ezan sa brojnih sarajevskih džamija u isto vrijeme čuješ zvona katoličke, i stare pravoslavne crkve. Oslušneš li malo bolje, čuješ zveket para iz starih čaršijskih magaza, ustajalog zraka, pomješanog sa mirisom znoja i duhana. Abdeste se ljudi, hladnom vodom, a onda onako skrušeno ulaze u Begovu džamiju, nešto tiho šaputajući, pomičući blago ispucale i suhe usne. Putnici i turisti sve to onako, stidljivo posmatraju, onako, sa dozom opreza i poštovanja.

Kad mi dosadi rutina šehera, odem ili prema Bistriku ili prema Vratniku. Prolazim uskim sokacima vratničkim, udišem miris svježeg cvijeta lipe, a osjećaj se javlja kao da je sve zelenije i ljepše u mahali. Gledam u staru, oronulu, bosansku kuću, pa pomislih kako su tada ljudi sporije živjeli, a porodica je bila temelj, izvor svjetlosti. Svjetlost koja drži na okupu ljude koje se vole, poštuju i međusobno uvažavaju. Danas se dosta toga promijenilo, brzina života nas je udaljila jedne od drugih, pa i ako smo blizu jedni drugih, to je samo na kratko i svako dalje nastavlja za svojim obavezama ne osjećajući tegobu drugog.

Popenjem se do Bijele tabije, a duša mi u grlu. Ne od brda, već, poda mnom je grad i to kakav grad. Grad koji se budi svaki dan i piše iznova svoju priču. Grad koji stoji prkosno i ponosito sa svojim lijepim i teškim sjećanjima. Pogledah prema gradu i sjetih se bosanskih sinova, koji dadoše život za domovinu, svoju djecu i ovaj grad. To su naši heroji koji zauvijek ostaju utkani u šareni ćilim ovoga čudljivog grada.

 

Piše: Mujo Hasanović

Akos.bA

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top