Nakon 22 dana srpske okupacije borci ARBiH ušli u Srebrenicu i zatekli užas

Napetost i nesigurnost u Srebrenici osjetili su se s prvim danima aprila 1992. godine. Uzaludni su bili apeli i nada da će Srebrenica ostati miran grad, jer su ovaj grad 17. aprila 1992. godine zauzele srpske vojne i paravojne formacije.

U Srebrenicu su ušli pripadnici Vukovarskog korpusa, kako su se nazivale razne jedinice koje su iz Srbije prešle preko Drine, a potpomognute lokalnim srpskim formacijama. Pored ovih jedinica, u Srebrenicu su došli i arkanovci. Bošnjačko stanovništvo, koje ranije nije otišlo iz gradske zone, povuklo se u šume. U gradu su ostale starije, bolesne i nepokretne osobe. Ulaskom zločinačkih jedinica u Srebrenicu nastupila je pljačka, ukradeno je sve što se moglo odnijeti.

Nakon pogibije Gorana Zekića, predsjednika srebreničkog SDS-a, 8. maja 1992, srpske snage su se povukle i napustile grad, a iza sebe su ostavile krvavi trag, ubijene civile i spaljene kuće.

Prema svjedočanstvima, 8. maja 1992. godine u Srebrenici su zapaljeni deseci kuća i 12 osoba, a 18 osoba ubijeno je u centru grada. Istog dana širom srebreničke općine, pogotovo u skelanskom kraju, počinjeni su zločini nad Bošnjacima, u kojima je ubijeno 30 osoba u selima Dobrak, Liješće, Žabokvica i drugima. U Srebrenicu su 9. maja 1992. godine, poslije 22 dana okupacije srpskih snaga, ušli borci Armije Republike Bosne i Hercegovine. U gradu su zatekli stravu i užas, ali je Srebrenica tada bila prvi grad pod kontrolom ARBiH u Bosni i Hercegovini. U narednim mjesecima i godinama Srebrenica je postala utočište hiljadama bošnjačkih izbjeglica iz susjednih općina i mjesta.

Zločini u aprilu i maju 1992. godine nad bošnjačkim civilima na području općine Srebrenica bili su uvertira u sve ono što će se događati u godinama koje su uslijedile, pa do genocida počinjenog u julu 1995. godine.

Srebreničani, čiji su voljeni ubijeni 8. maja 1992. godine, kažu da je “sjeme genocida posijano 8. maja 1992. godine”.

Hamed Gušić imao je 64 godine u trenutku ubistva, a ubijen je na kućnom pragu u naselju Soloćuša. Ostao je u svojoj kući i pokušao je spriječiti pljačku svoje imovine. U Srebrenici su tog dana ubijana i djeca. Posebno je tragična sudbina porodice Suljić jer su u svom stanu ubijeni otac Huso, majka Muška, maloljetni sinovi Nezir i Nisvet, te maloljetni rođak Sabir Cvrk. Uspjela je preživjeti djevojčica Sanela.

U Srebrenici tih dana nisu pošteđene starije osobe koje su ostale u svojim domovima. U centru Srebrenice ubijeno je nekoliko starijih bračnih parova – Esed i Izeta Fazlić, Mehmed i Meva Salihović, Meho i Muša Vejzović, Avdo i Behka Jelkić, dok je penzioner Redžep Redžepović ubijen pred bivšom samoposlugom u centru grada. Zarobljeni, zlostavljani, mučeni, a zatim ubijeni: Halid Hublić, Asim Redžić, Muharem Dizdar, Jakub Abdurahmanović, Salko Jusić, Avdo Dautbašić, Safet Kulaglić i drugi.

“U tim majskim danima zapaljeno je više od 80 kuća u gradu. Među žrtvama su bili stariji ljudi, među njima i moj otac Safet. Priveden je u policijsku stanicu, gdje je ubijen. Ubijen je u prostorijama gdje je stekao penziju, jer je životni radni vijek proveo kao policajac. Moj otac je bio stopostotni invalid. U stanici policije je ubijen i Jakub Abdurahmanović. Mnogi su živi zapaljeni, neki su umoreni bojnim otrovima, neki zaklani”, kaže Amir Kulaglić, sin ubijenog Safeta. Za zločine nad bošnjačkim civilima niko nije odgovarao iako je prošlo 30 godina.

Dok su u Srebrenici zločinci pljačkali, u isto su vrijeme Bošnjaci u Bratuncu doživjeli pravu golgotu. U etničkom čišćenju Bratunca 1992. godine, koje su počinili Jugoslavenska narodna armija, Srpska teritorijalna odbrana i paravojne formacije iz Srbije, u samo nekoliko dana maja ubijena su 603 Bošnjaka, a dvadesetak hiljada ih je protjerano iz svojih domova.

U bratunačkom naselju Glogova za jedan dan, 9. maja 1992. godine, udružene snage srpske Teritorijalne odbrane, policija i JNA, predvođeni predsjednikom Kriznog štaba Miroslavom Deronjićem za nekoliko sati pred mjesnom džamijom strijeljali su 65 bošnjačkih civila. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, prema dostupnim podacima, ukupno su ubijena 422 Bošnjaka iz ovog naselja. Njih 134 ubijeno je tokom 1992. godine, dok je u Genocidu 1995. godine ubijeno 220 Bošnjaka iz Glogove, a 68 stanovnika ovog mjesta ubijeno je na drugim lokacijama u Bosni i Hercegovini. O razmjerama stravičnih zločina svjedoči i činjenica da je najmlađa žrtva iz Glogove bila beba Meho Imamović, rođen 1992. godine, dok je u ovom naselju ubijeno ukupno 57 djece.

Najstarija žrtva bila je Fatima Osmanović, rođena 1909. godine. Slično su prošla i druga bošnjačka naselja koja su uništena i spaljena, a stanovnici ubijani, kao što su Suha, Hranča, Blječeva, grad Bratunac i druga mjesta, a islamski vjerski objekti do temelja srušeni.(stav.ba)

akos.ba