Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Halal i haram u ishrani: Koji su islamski principi halala i harama?

Halal i haram u ishrani: Koji su islamski principi halala i harama?

PRVO POGLAVLJE

Islamski principi halala i harama

Šta je halal (dozvoljeno), a šta haram (zabranjeno) pitanje je koje se, mnogo prije dolaska islama, ticalo onih naroda na zemljinoj planeti koji su bili skrenuli sa pravoga puta i koji su napravili krajnju konfuziju dozvoljavajući neke nečiste i štetne stvari, zabranjujući neke stvari ko­je su dobre i čiste. U tome su (bili) jedna­ki idolopoklonici i sljedbenici nebeskih knjiga.

Ti su narodi bili strašno zalutali idući nekad krajnje desno, a nekad krajnje lije­vo. Na krajnje desnoj strani bili su asketski brahmanizam u Indiji i samonametnuto monaštvo u kršćanstvu. Kao izdanak, iz ovih dviju nastale su druge religije ute­meljene na principima mortifikacije, tj. prigušivanja strasti mučenjem tijela, ap­stinencijom od dobrih, lijepih stvari i izbjegavanjem nekih životnih užitaka ko­je je Allah dželle šanuhu (Uzvišen je On) omogućio ljudskim bićima.

Kršćansko monaštvo dostiglo je vrhu­nac u Srednjem vijeku kada je izbjegava­nje lijepih i čistih stvari među monasima, kojih je bilo na hiljade, doseglo dotle da se čak smatralo grijehom ukoliko čovjek opere noge, a odlazak u kupatilo smatrao se žalobnim i pokajničkim činom.

Na krajnje lijevoj strani, mazdeistički svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, bra­nio je potpunu dozvoljenost i insistirao da se ljudima dozvoli da uzmu sve što požele i da čine ono što im pričinjava zado­voljstvo, čak i kada to navodi na kršenjeonoga što je nepromjenljivo i urođeno u ljudskom biću.

U Arabljani predislamskog perioda, zvanog džahilijjet,tipičan su primjer kon­fuzije u pogledu određivanja kriterija do­N zvoljenih i zabranjenih stvari i radnji. Oni su dozvoljavali konzumiranje opojnih pića, uzimanje višestrukih kamata, mučenje i maltretiranje žena i tome sl. Više od toga: ljudski šejtani i džini mnogima odnjih u njihovim umovima učinili su lije­pim ubijanje rođene djece i oni su ih slije­dili potiskujući roditeljske osjećaje u svo­jim prsima.

A Allah dželle šanuhu o tome kaže:

“Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lije­pim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njiho­ve izmišljotine ostavi!”1

Ovi sljedbenici idolopoklonstva izmi­slili su brojne impresivne argumente ka­ko bi naveli roditelje da umore svoju dje­cu. Bilo je tu i straha od istinskoga ili umišljenog siromaštva, srama zbog toga što se nekome rodila kćer, dok se bliskost sa bogovima postizala žrtvovanjem sino­va. Čudno je da su upravo narodi koji su dopuštali ubijanje djece klanjem ili da ih žive sahrane uveli zabranu konzumiranja izvjesnih poljoprivrednih proizvoda ili mesa. Još je čudnije da su ovakve zabrane smatrali sastavnim dijelom svoje religije pripisujući ih Allahovoj odluci i religiji, ali je Allah, dželle šanuhu, opovrgao nji­hove neistinite tvrdnje:

Oni govore: “Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo” – tvrde oni -, “a ove i ove kamile je zabra­njeno jahati”. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmi­šljajući o Njemu laži. A On će ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti.”2

Štaviše, Kur'an razotkriva zablude onih koji su proglasili dopuštenim ono što je zabranjeno i obrnuto:

“Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono či­me ih je Allah podario zabranjenim sma­traju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne zna­ju šta rade.”3

Kada se pojavio islam, bili su široko rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i odstupanja kada je riječ o tome šta je ha- lal, a šta haram. Zato je jedan od temelj­nih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kri­terij prosuđivanja šta je halal, a šta haram.

Učenje islama uskoro je dokazalo svo­ju vrijednost. Tako je ovaj vitalni aspekt determiniran u skladu sa ispravnom per­spektivom, a pravila koja se tiču halala i harama uspostavljena su na temelju princi­pa pravednosti. Muslimanski Ummet (svjetska muslimanska zajednica) tako po­staje Ummet koji stoji na poziciji između ekstremističkih desničarskih i ljevičarskih devijacija, “zajednica srednjeg puta” (um- metun vesatun),kako ga opisuje Allah, dželle šanuhu, koji ga je učinio najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji.

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.”4

Filozofija halala i harama u islamu počiva na sljedećim principima:

1.         Osnovni princip je dopuštenost stvari

PRVI PRINCIP što ga je islam utemeljio je da su stvari koje je Allah dželle šanuhu stvorio i korist koja od njih dolazi esencijalni za ljudsku upotrebu i stoga su dopušteni. Ništa nije haram osim onoga što je zabranjeno riječima i eksplicitnim nassom, tekstom Zakonodavca, Allaha dželle šanuhu. Ako tekst nije sahih, vjerodostojan, kao što je npr. slučaj sa poje-dinim da’if slabim hadisima, ili ako nije eksplicitan u propisivanju zabrane, u tom slučaju se primjenjuje izvorni princip dopuštenosti.

Islamski učenjaci su ove principe izveli iz prirodne koristi i dopuštenosti stvari oslanjajući se na jasne kur'anske ajete. Na primjer, Allah, dželle šanuhu, kaže:

On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna.5

I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.6

Kako ne vidite da vam je Allah omo­gućio da se koristite svim onim što posto­ji na nebesima i na Zemlji i da vas dare­žljivo obasipa milošću Svojom, i vidlji­vom i nevidljivom? A ima ljudi koji ra­spravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.7

Kako bi Allah dželle šanuhu stvorio sve ove stvari i dao ih čovjeku da se njima koristi, a da mu je, ujedno, stalno davao na znanje da je upotreba tih istih stvari zabranjena? Kako bi to moglo biti istina kada je On sve ove stvari stvorio, potčinio ih čovjeku i dao mu ih kao blagodati? Naravno, Allah dželle šanuhu je zabranio samo neke od tih stvari, a razloge i uzroke te zabrane navodit ćemo kasnije.

Područje harama u islamskom zako­nodavstvu, šeri'atu,je, ustvari, jako suže­no, dok je područje halala prostrano do neslućenih granica. Samo jedan broj vje­rodostojnih i dokraja jasnih tekstualnih evidencija (en-nusus) bavi se zabranama, dok sve što nije u nassuspomenuto kao zakonito ili zabranjeno spada u opći prin­cip dopuštenosti stvari i u domen Božije darežljive poštede (da to zabrani – op. prev.) i Njegova oprosta (el-‘afvu-l-ilahi- jju).O tome je Poslanik (sallallahu ‘alejhi we selleme – Allah ga blagoslovio i mir mu podario) – kazao:

“Ono što je Allah u Svojoj Knjizi do­zvolio – to je halal, a ono što je zabranio- to je haram. Ono što je prešutio – to je ‘afw, obilna milost i pošteda, pa primite od Allaha Njegov obilni oprost, jer, zai­sta, Allah ništa nije zaboravio,”8pa je Resulullah – alejhi's-selam – proučio ajet: “On ništa ne zaboravlja”9

Selman el-Farisi kaže da je Božiji Po­slanik – alejhi's-selam -, kada su ga upita­li za loj, sir i krzno, odgovorio:

“Halal je ono što je Allah u Svojoj Knjizi naznačio kao dopušteno, a haram je ono što je On zabranio u Njoj. A ono o čemu On ne govori je ‘afw, oprost i dopu­štenje vama.”11

Tako, umjesto da daje jasne odgovore na upućena mu pitanja o dozvoljenim stvarima, Poslanik – alejhis-selam – je ukazivao na opće kriterije za utvrđivanje halala i harama. Prema tome, dovoljno nam je da znamo šta je Allah dželle šanu- hu propisao kao haram jer je sve ostalo što to ne obuhvata halal i čisto. Resulu- llah – alejhi's-selam – je također kazao: “Allah vam je propisao izvjesne oba­veze, farzove, i ne niječite ih; On je defini­rao izvjesne granice i ne prekoračujte ih; Allah je zabranio neke stvari i toga se pri­državajte, dok se, međutim, o nekim stvari­ma nije izjasnio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, i vi ne pitajte o tome.”12

Temeljni je ‘asl (princip) dozvoljenost stvari

Volio bih ovdje naglasiti da princip prirodne dopuštenosti nije sveden samo na stvari i predmete već obuhvata i ljudska djela i postupke koji nisu u vezi sa činovima ibadeta, obreda, postupke koji se mogu svrstati u životne navike (el-‘adat) ili sva¬kodnevne poslove (el-mu'amelat). Ove stvari su u principu dozvoljene bez restrik¬cija izuzev jednog manjeg broja stvari koje je definitivno zabranio Zakonodavac, Allah dželle šanuhu, koji kaže: “On vam je objasnio šta vam je zabranio ”13, uključu¬jući, dakle, i stvari i postupke.

Slučaj je, međutim, drukčiji u odnosu U na ibadet. To su čisto vjerski činovi koji se mogu izvršavati samo onako kako je rekla Allahova Objava.

U vezi sa ovim postoji vjerodostojan hadis: “A ko sam od sebe izmisli neki ibadet – ma ko on bio! – on je u zabludi koja mora biti odbačena”.14

To je zato što je suština islamske vjere oličena u dvije zapovijedi: da se ibadet ne čini nikome osim Allahu dželle šanuhu i da se Allahu dželle šanuhu ibadet može činiti samo onako kako je On propisao.

Svako ko izmisli ili sam propiše pra­vilo u ibadetu zastranio je i on je krivo­tvoritelj (reddun). Jedino Sam Zakonoda­vac ima pravo propisivati načine ibadeta putem kojih Mu se ljudska bića mogu pri­bližiti. Životne navike i svakodnevne obaveze, međutim, nije propisao Zakono­davac; njih su propisivali i prakticirali sami ljudi. Zakonodavac intervenira sa­mo da bi ih uspostavio, modificirao ili usmjerio, a ponekad da bi identificirao neke navike koje su štetne ili koje bi mo­gle voditi ka razdoru.

Veliki islamski alim, šejhu-l-islam, Ibni Tejmijje kaže: “Ljudske riječi i djela mogu se svrstati u dvije vrste: činovi iba- deta putem kojih je uspostavljena njihova vjera i uobičajena praksa koju zahtijeva svakodnevni život.” Iz istraživanja prin­cipa šeri'ata mi znamo da su činovi ibadeta oni koje nam je propisao ili odobrio Allah dželle šanuhu i ispravno je samo ono što je šeri'atom propisano. Međutim, što se tiče ljudskih običaja, oni su neop­hodni u svakodnevnome životu. U ovom slučaju, sloboda djelovanja (‘ademu'l-ha- zr)je glavni princip; ništa ne smije biti uskraćeno osim onoga što je uskratio Allah, dželle šanuhu. Jer samo On može izdavati naredbe i zabrane. Kada je riječ o ibadetu, mora postojati naredba koju je On o tome izdao, a ako je potrebno imati Allahovu zapovijest da bi se nešto učini­lo, kako se onda može reći da je nešto uskraćeno bez Njegove zapovijesti?

Zbog toga Ahmed ibni Hanbel i ostali fakihi, islamski pravnici, koji su svoje presude bazirali na hadisima kažu: Kada je riječ o ibadetu, glavni princip je objav­ljeno limitiranje (tewkif),što znači da ni­šta ne može biti legalizirano osim onoga što je Allah dželle šanuhu legalizirao. Po­stupiti drukčije znači rizikovati, kao što kaže ajet: “Zar oni da imaju bogove koji propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?”15

Ali, kada su posrijedi životne navike (el-‘adat), tada je vodeće načelo el-‘afw, sloboda, jer se ništa ne može uskratiti u ovome slučaju osim onoga što je Sam Allah dželle šanuhu zabranio. Postupi li se drukčije u ovom slučaju, preuzima se rizik, kako stoji u ajetu:

“Reci: “Kažite vi meni zašto jednu hra­nu koju vam Allah daje smatrate zabranje­nom, a drugu dopuštenom? ”Recite: “Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepu­stio ili o Allahu laži iznosite?”16

Ovo je jedno važno i korisno načelo na temelju kojega možemo reći da su ku­povina, prodaja, iznajmljivanje, davanje poklona i ostale slične aktivnosti, neop­hodne za život ljudi kao što su i jelo, piće i odijevanje. Ako šeri'at govori o nekima od ovih ovozemaljskih stvari, to je zato što nas nastoji poučiti dobrome ponaša­nju. Stoga On zabranjuje sve što vodi raz­doru a obavezuje nas na ono što je suštin­sko; ne odobrava ono što je bespotrebno, a odobrava ono u čemu je korist. Sve ovo činjeno je uz razmatranje vrsta aktivnostio kojima je riječ, pri čemu su sagledani i njihov opseg i dobre osobine.

Stav je šeri'ata da su ljudi slobodni da kupuju, prodaju i iznajmljuju kako žele, baš kao što mogu slobodno jesti i piti sve što žele ako to nije haram. Iako su neke od ovih stvari pohvalne, a neke se ne preporučuju, šeri'at nije postavio granice u njima, ne ide dotle da ih zabrani, što omogućava očuva­nje izvornoga načela dopuštenosti”.17

Ovo je načelo također podržano i izja­vom Resulullahova – alejhi's-selam – as- haba Džabira ibnu Abdullaha. On je ka­zao: “Mi smo prakticirali ‘azl (coitus in- terruptus,prekinuti snošaj prilikom spol­nih odnosa – op. prev.) u vrijeme kada je Kur'an objavljivan. Da ga je trebalo za­braniti, Kur'an bi to učinio. ”On dalje zaključuje: “Ako je Objava nešto prešutjela, to je dopušteno.”

Nema sumnje u to da su ashabi Resululla- hovi, radijallahu anhu, Allah njima bio zado­voljan) – savršeno dobro razumjeli šeri'at. Tako je i ustanovljen ovaj uzvišeni princip da nikakav ibadet ne može biti legaliziran bez propisa Allahova, dželle šanuhu, i da nikakav običaj ne može biti zabranjen ako ga Allah, dželle šanuhu, nije zabranio.

Samo Allah dželle šanuhu ima pravo nešto zabraniti ili dopustiti

DRUGI PRINCIP:islam ljudima, bez obzira na njihovu vjersku ili svjetovnu funkciju, oduzima pravo da određuju šta je halal, a šta haram, i ostavlja to pravo samo za Gospodara Uzvišenoga. Niko, ni rabini, ni svećenici, ni imami, ni sultani nemaju pravo nešto zauvijek zabraniti ljudima, Allahovim, dželle šanuhu, robo­vima. Ako, pak, to neko učini, on svaka­ko prelazi granice uzurpirajući suvere­nost koja pripada samo Allahu dželle ša­nuhu, da daje propise za ljude. Oni koji popuštaju ovim uzurpatorima i pridržava­ju se onoga što oni propišu, svrstavaju ih u red Božijih partnera, a slijeđenje takvih smatra kao širk (višeboštvo, politeizam).

Zar oni da imaju bogove koji im propi­suju da vjeruju ono što Allah nije naredio?18

U skladu sa ovim načelom Ibni Tejmijje, njegov učenik Ibnu-l-Ka-jjim i pravnici Ibnu Hanbelove škole generalno zastupaju stav da su ugovori i uvjeti u nji­ma propisani u osnovi dopušteni, kao što je valjan i svaki ugovor u čijem tekstu ne­ma ničega što inklinira haramu.

Kur'an sljedbenike Knjige, kršćane i Jevreje, osuđuje zbog toga što su rabini­ma i svećenicima dali pravo da određuju šta je ispravno, tj. halal, a šta zabranjeno- haram.

Allah dželle šanuhu kaže:

“Oni, pored Allaha, bogovima smatra­ju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je dase samo jednom Bogu klanjaju, – nema Boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju!”19

‘Adi ibni Hatim, koji je, prije nego je primio islam, bio kućanin, jednom je došao Poslanika – alejhi's-selam. Kada ga je čuo kako uči ovaj ajet (Et-Tewbe: 31), rekao je: “Poslaniče Božiji, ali oni ih ne oboža­vaju!?!” Poslanik; – alejhi's-selam – je od­govorio: “Da, ali oni ljudima zabranjuju ono što je halal i dozvoljavaju im ono što je haram, a ljudi ih slijede. Svakako da je to njihovo obožavanje” a, u jednom rivajetu predaji) stoji da je Vjerovjesnik – alejhi's-selam, tumačeći ovaj ajet, rekao: “Da, oni (Jevreji i kršćani) ne oboža­vaju svoje rabine i svećenike, ali kada im oni nešto dopuste, oni to smatraju dopu­štenim, a kada im nešto zabrane, oni to smatraju zabranjenim.”

Kršćani još uvijek tvrde da je Mesih, alejhi's-selam, prije uzdizanja u nebo, svoje apostole ovlastio da, prema svome nahođenju, određuju šta je dopušteno, a šta zabranjeno, kako se navodi u EvanđeIju po Mateju(18:18:): “Kažem vam, šta god vi zavežete na Zemlji, to će i na Nebu biti zavezano: i što god vi na Zemlji razvežete, to će i na Nebu razvezano biti” Kur'an također osuđuje mušrike,mno- gobošce, zbog toga što su, bez dozvole Allaha dželle šanuhu, dopuštali i zabra­njivali stvari:

Reci: “Kažite vi meni zaštojednu hra­nu koju vam Allah daje smatrate zabra­njenom, a drugu dopuštenom?” Recite: “Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?”21 I još kaže Uzvišeni:

“I ne govorite neistine jezicima svojim: Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno da bi­ste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti. ”22 1z ovih jasnih kur'anskih ajeta i hadisa Poslanikovih, alejhi-s-selam, islamski pravnici su tvrdo spoznali da samo Allah dželle šanuhu ima pravo nešto dopustiti ili zabraniti, bilo putem Knjige ili jezi­kom Svoga Poslanika, alejhi-s-selam. Dužnost pravnika nije da se upuštaju u objašnjavanje šta je, prema odluci Allahovoj, halal, a šta haram “kada vam je On objasnio šta vam je zabranio”23

Konačno, nije njihovo da odlučuju o to­me šta će ljudima biti dopušteno, a šta će biti zabranjeno. Tako se desilo da su neki veliki pravnici, imamii mudžtehidi,unatoč svojoj učenosti i mogućnosti idžtihada24izbjegavali donošenje suda o tome šta je halal, a šta ha­ram, prebacujući problem sa jednoga na dru­gog u strahu da ne pogriješe i ne proglase halalom ono što je haram i obrnuto.

U svojoj knjizi El-Umm,Imam-i Šafi kaže da je Ebu Jusuf, učenik Ebu Hanife i vrhovni kadija (sudac), rekao:

“Znam da su naši učitelji-alimi izbje­gavali donijeti fetvu i reći: Ovo je halal, a to je haram – osim kad je to bilo jasno navedeno u Allahovoj Knjizi. Pričao nam je Ibnu-s-Saib da je Er-Rabi’ ibni Hej- sem, jedan od najodabranijih muslimana druge generacije (tabi'in), rekao: ‘Pazite da ni jedan od vas ne kaže: Allah je ovo dopustio, ili Allah ovo dopušta – jer bi On onda mogao reći da On to nije dopustio niti ga odobrava. Nikada nemojte reći: Allah je ovo zabranio jer On onda može reći: Lažeš! Ja to nisam zabranio.’

–     Neki prijatelji Ibrahima Neha’ija, velikoga pravnika iz reda druge ge­neracije kufanskih muslimana, pričali su nam da je on svojim drugovima, kada o nečemu donose svoj sud, sugerirao da ra­dije kažu ,To je mekruh ” ili “To nije lo­še ’, nego ,To je haram ’ ili ,To je halal ’jer termini halal i haram imaju mnogo širi smisao (7/317).”

Tako je Ebu Jusuf izvještavao o našim pravednim, tradicionalnim precima i Šafija ga je u ovom slučaju citirao budući da se slagao sa njegovim stavovima.

Na sličan je način Ibn Muflih izvješta­vao o Ibni Tejmijji, govoreći da pravnici iz ranoga islamskog perioda ništa nisu kvalificirali kao haram ako definitivno nije bilo proglašeno tako.

(Ovo dalje potvrđuje činjenica da ashabi nisu prestali konzumirati alkohol nakon objavljivanja kur'anskih ajeta: Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku šte­tu, a i neku korist ljudima, samo je šteta odnjih veća od koristi. ” 2:2191, jer piće nije eksplicitno bilo zabranjeno sve do objav­ljivanja ajeta iz sure El-Ma'ide: 90-94.)

Tako bi veliki imam Ahmed ibnu Hanbel, upitan o istom, rekao: “Ja se sa tim ne slažem”, “Ja to ne volim” ili “Ja to ne odobravam”. Postoje slična predanja o Maliku, Ebu Hanifi i ostalim imamima –  radijallahu anhum. (Ovo je pouka sljedbenicima onih imama koji bez ustezanja upotrebljavaju riječ haram, bez dokaza ili bar naznake dokaza.)

Bilješke

1          Kur’an, El-En'am, 137.

2          Kur’an, El-En'am, 138.

3          Kur’an, El-En'am, 145.

4          Kur’an, Ali'Imran, 110.

5          Kur’an, El-Bekare, 29.

6          Kur’an, El-Džasije, 13.

7          Kur’an, Lukman, 20.

8          Bilježi ga El-Hakim, a Bezzar ga je svrstao u sahih hadise.

9          Kur’an, Merjem, 64.

10        Bilježi ga El-Hakim, a Bezzar ga je svrstao u sa- hih hadise.

11        Bilježi ga Et-Tirmizi i Ibni Madže.

12        Bilježi ga Darekutni, a Nevevi ga svrstao u hasen.

13        Kur’an, El-En'am, 119.

14        Ovaj hadis je svrstan u muttefekun alejhi tj. onaj o čijoj vjerodostojnosti su se složila dvojica velikih učenjaka Buhari i Muslim.

15        Kur’an, Eš-Šura, 21.

16        Kur’an, Junus, 59

17        Ibn Tejmijje, El-Kava'idu-n-nuranijje-l-fikhijje.

18        Kur’an, Eš-Šura, 21.

19        Kur’an, Et-Tevbe, 31.

20        Bilježi ga Et-Tirmizi i drugi, hasen.

21        Kur’an, Junus, 59.

22        Kur’an, En-Nahl, 116.

23        Kur’an, El-En'am, 119.

24        Idžtihad – samostalno prosuđivanje u vjeri na osnovu njezinih temelja i normirane procedure i op. prev.

Izdavač: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2008.

Autor: dr. Sulejman Topolja

Tvrdi povez, A5 format, 268 str.

O knjizi: 

Ovo djelo se javlja u vrijeme kada čitav svijetgovori o proizvodnji zdrave hrane, kada se intenzivno traga za metodama inačinima obezbjeđivanja dovoljne količine hrane za čitav svijet i kada se sveviše govori o halal-hrani kao najboljoj alternativi u današnjoj nezdravojishrani. Zato s pravom možemo reći da se knjiga nije mogla pojaviti u bolji vakat.

 Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top