Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Kutak za ženu > Najdivnija žena – MAJKA

Najdivnija žena – MAJKA

 “Ja samo želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam” (Hud, 88.)

U mojoj glavi ponovo se gomila bezbroj nekih misli.

Navikla sam da sebe okupiram različitim mislima, pričama, jednostavno ne može luda glava a da ne razmišlja. Na kraju krajeva šta je čovjek koji ne razmišlja ? Zar upravo to i naša sposobnost govora nisu ono što nas čini drugačijima od ostalih živih bića sa kojima dijelimo ovaj svijet? Da li ste se nekada zapitali koliko zapravo stvorenja čini ovaj dunjaluk? Sa kakvim različitim vrstama, krenuvši od ljudi pa do ostalih živih bića, dijelimo ovo nebo?

A mi, baš mi, ti i ja počastvovani smo da budemo ljudi a da nam biljke i životinje budu u službi. Nismo to zaslužili. Ne znam ni kako smo mogli zaslužiti kada smo iz ničega stvoreni. To je blagodat od Onoga koji nas je stvorio.

 „ Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?! „ (Er Rahman)

Među svim tim stvorenjima, blagodatima koje su nam date, nalazi se i jedno predivno ljudsko biće. Nalazi se neko ko nas neizmjerno voli, neko ko je neizmjerno milostiv prema nama.

Voljela bih nekako da ova moja priča krene od samog početka.

Ni ti, ni ja dragi moj prijatelju nismo znali kada ćemo doći na ovaj svijet i da li ćemo uopšte biti ovo što jesmo.

Počašćeni smo što smo stvoreni u ljudskom, razumnom obliku.

Koliko se sada svako od nas ponaša u skladu sa datim blagodatima nije tema moje današnje priče. Želim da se osvrnem na onih devet mjeseci kada je svako od nas bio teret jednoj ženi.

Znate postojala je, kod nekih još uvijek postoji hvala Allahu, jedna žena koja nas je nosila cijelih devet mjeseci.

Žena koja je trpjela razne mučnine, bolove, nesanice zbog nas.

Žena kojoj smo stvarali najteže muke.

Žena koja je zbog nas svoje raspoloženje mijenjala iz časa u čas.

Žena koja se bila spremna odreći sebe radi tebe, mene.

Zamislite tu ljubav!

Obuzima li vas neki čudan osjećaj na sami spomen jedne od najveličanstvenijih ljubavi?

Onog trenutka kada je Onaj koji sve stvara odlučio da život te žene upotpuni još jednim životom kreće jedno veliko putovanje, najveće i najljepše od svih putovanja.

Bili smo toliko sičušni, nemoćni, nesposobni da sami dišemo. Jedino što smo znali jeste da urukujemo bolove i budemo teret onoj koja je sva sretna to trpjela.

Koliko moraš voljeti nekoga da sve to trpiš?

Koliko moraš željeti nekoga da zaboraviš na sebe mnogo puta?

Sve je dobro u početku, dok ne postanemo u njenom stomačiću malo snažniji, a onda znamo poneki put i nogom udariti, znamo se malo protegnuti i tako stvoriti bol, a to je jedini bol koji se manifestuje u vidu osmijeha. Šteta što nismo sposobni da to vidimo u tom trenutku. Onda polahko odrastamo, razvijamo se, spremamo se da pređemo iz jednog svijeta u drugi. Sve što smo mi spremniji to je njoj sve teže. Konačno prođe i tih devet mjeseci, nekada malo manje, ali na kraju krajeva budemo spremni da upoznamo tu ženu koja nam je pružala dom cijelo to vrijeme. Tek tada kažu kreće najveća patnja. Koliko velika je ta bol pri rađanju jednog života govori i činjenica da je Stvoritelj odredio da žena koja izgubi život u tom trenutku ima počasti šehida. Kosti se razdvajaju, tijelo se preznojava, bol postaje sve jača, neizdrživa. Ona sabura, dovi, uči i umjesto da se ljuti na nas, da bude makar malo ljuta zbog svega što smo joj prouzrokovali ona kada nas ugleda nasmješi se. Ona je sretna. Zaboravila je na sve što je pretrpjela.

“Mi smo naredili ćovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i doji ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim. Meni ćete se svi vratiti . ( El-Mu'uminun, 12)

Tada se upoznajemo sa njom.

„Lijepa ženo? Ko si ti ? „ – govorimo joj dok svoje rukice spuštamo na njeno lice. To je taj prvi susret, veličanstveni dodir. Sva ljepota ovog svijeta nastanila se u dodiru dva ljudska bića.

„Pa ljepoto moja. Ja sam tvoja mama. Ja sam tvoj čuvar na ovom dunjaluku. „

Tada smo se upoznali sa svojom mamom.

Nakon toga kreću godine odrastanja.

Ponovo mnoge neprespavane noći, brige.

Znate nekada pomislim da smo majci samo brige zadavali.

Kada smo bolesni i ona je bolesna sa nama. Kada plačemo i ona plače iako ne zna razlog. Kada se smijemo i ona se smije. Kada smo ljuti ona je blaga.

Pa insanu znaš li ti kakvu blagodat pored sebe imaš?

Da li se nekada zapitamo koliko joj lijepim vraćamo za sve ono što je učinila za nas?

Svjedoci smo raznih situacija danas, nažalost.

Za sve imamo vremena osim za tu ženu.

Za nju uvijek stoji ono sutra i onda sutra ne dočekamo.

Koliko bi trebali živjeti da se odužimo našoj majci?

Ne možemo joj se odužiti nikada dovoljno. Ko nas voli, osim Milostivog, više od naše majke?

Niko!

Ona je naša vjerna prijateljica, saputnica, naše svjetlo na kraju svakog tunela. Kada nas brige ovog svijeta okupiraju, kada nam teško u duši postane jedan zagrljaj sve to riješi.

Možemo odrasti, dočekati i starost ali uvijek naše najsmirenije mjesto jeste krilo jedne žene.

To je naša sigurna, najsigurnija luka. Sklonište od svih oluja.

Mi vrlo često zaboravimo na to. Zaokupiraju nas mnoge nebitne stvari i zaboravimo na jedne oči koje samo gledaju u vrata i čekaju da uđemo u kuću, da nas vide. Mislim da je to jedino biće koje nas voli zbog onog što jesmo, sa svim našim manama, sa svim našim nesavršenostima a ne traži ništa za tu veličanstvenu ljubav.

Majka.

Žena, borac, heroj, prijateljica, kraljica.

Toliko veličine je satkano u samo jednoj riječi.

Naš Džennet je pod njenim nogama a mi ga tako lahko zapostavimo.

Daleko bio (od Allahove milosti), daleko bio, daleko bio svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a (zbog njih) ne uđe u Džennet ” (Muslim)

Prijatelji postaju preči od nje, strancima više vremena darujemo nego njoj.

Svi mogu biti upravu, ali ona ne može da bude.

Sjećamo li se koliko puta smo pričali onako u prazno a ona nas slušala, podržavala, trudila se da nas ne povrijedi, nalazila najljepše moguće riječi ohrabrenja.

Ostavimo nebitne stvari i posvetimo se onom što vrijedi. Svako jutro, ako nas je Allah počastvovao, da nam je majka živa još uvijek zagrlimo je tako jako da naše srce osjeti otkucaj njenog srca. Upitajmo je kako je? Pomozimo joj u kućnim poslovima, ugrijmo njene ruke u ovim hladnim danima. Obradujmo je jednim buketom cvijeća, obaspimo je poljupcima. Neka nam niko, ama baš niko od dunjalučkih stvorenja ne bude važniji od nje.

Ne budimo od onih koji svoje roditelje kao neku staru kutiju poklone nekom staračkom domu i zaborave na nju.

Ne dopustimo da se naša majka osjeti manje važnom, ne dopustimo da nam život prođe a da ona nije zadovoljna nama. Ne dopustimo da nam jedan dan prođe a da je nismo nasmijali, učinili sretnom. Učinimo je ponosnom, zahvalimo joj se, onoliko koliko mi možemo, za odgoj, za neprespavane noći, za svu ljepotu koju nam je dala. Učimo od onih najboljih generacija koji su znali šta znači imati majku i kako se ophoditi prema njoj.

Znate da oni nisu htjeli da noge ispruže prema majci, da nisu htjeli prvi zalogaj hrane da uzmu plašeći se da će uzeti onaj komad hrane koji se njoj dopao.

Ponašanje Ebu Hurejre, r.a, može nam poslužiti kao primjer. On je živio u jednoj, a njegova majka u drugoj kući. Kad god bi izašao iz svoje kuće, došao bi do vrata kuće njegove majke i pozvao bi je blagim glasom: «Mamice moja!» i nazvao joj selam. Ona mu je uzvratila: «Sinčiću moj! Neka je i na tebe Allahov selam, rahmet i berićet!». Tada bi joj Ebu Hurejre, r.a, rekao: «Neka ti se Allah smiluje kao što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!», a ona bi njemu odvratila: «Neka se Allah smiluje tebi, kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti!». Kada bi se vraćao kući, postupao bi na isti bi način.

Plašili su se da poviše ton na svoju majku. Oslovljavali je najljepšim imenima, a danas kod nas nažalost najljepše ime za našu majku je „stara“ , „keva“..

Zaboravljamo, zaboravljamo…

Ti divna ženo, kraljice moja,

Ti koja si od mene pravog čovjeka odgojila,

Ti koja si me cijeli život samo voljela

Oprosti za povišen ton, za svaku nezahvalnost,

Oprosti što tvoje važnosti nekada nismo svjesni

Ljepotice moja, dženetska hurijo moja,

Kraljice moja, herioino moja,

Junakinjo mog života..

O ti koja me voliš u svakom stanju,

Ti koja si moja najveća blagodat od Gospodara

Ti koja si pored mene kada god podršku i ljubav trebam

Ti koja zaslužuješ najveće poštovanje

Oprosti mi na nemarnosti

Hvala ti što si majka u punom smislu te riječi.

Hvala ti što si mi prijatelj kada drugog prijatelja nemam.

Opet ti se izvinjavam a znam da ništa ne zamjeriš ti meni,

Ali strah me lijepa moja kako ću račun položiti,

Strah me da sam te zapostavila, da ti nisam dovoljno ljubavi pružila.

Strah me za svaku suzu koju sam na tvom licu stvorila

Jer tvoje lijepo lice je ogledalo ljubavi.

Strah me da tu ljubav dovoljno važnom nisam shvatila.

“Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh”! – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: – Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!”( El-Isra, 23 i 24)

 

Piše: Jasmina Husić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top