Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Musliman svojim izgledom i ponašanjem predstavlja islam

Musliman svojim izgledom i ponašanjem predstavlja islam

Autor:Muhammed Ali el‑Hašimi

U hadisu kojeg prenosi časni ashab Ibni Hanzalija, Vjerovjesnik s.a.v.s. je rekao svojim ashabima kad su stizali sa putovanja nazad svojoj braći:

“Dolazite svojoj braći, pa uredite svoje jahalice i dotjerajte svoju odjeću, tako da budete kao obilježeni među ljudima, jer Allah, uistinu, ne voli ni nepristojnost ni bestidnost.”[2] Pod jahalicama se ovdje mislilo na samare i sedla koja se stavljaju na deve prilikom jahanja, a nepristojnost i bestidnost je sve ono čija je odvratnost izražena, pa je Allahov Poslanik s.a.v.s. ubrojao ružan izgled, neugledno stanje, nepridavanje pažnje vanjskom izgledu i nepristojno oblačenje ili razbacane počivaljke u nepristojnost i bestidnost, a to je ono što prezire čisti islam i što zabranjuje.

Istinski musliman, ne zapostavlja sebe, niti se zaboravlja i pored uzvišenih obaveza koje nosi u ovom životu, obzirom da u njegovom shvatanju nije razdvojen vanjski izgled čovjeka od njegovog unutrašnjeg stanja, jer lijepo uređen oblik je prikladniji časnoj sadržini i lijepoj tvarnosti. Od svih ovih komponenti je sadržan musliman koji poziva Allahu.

Dakle, istinski musliman, svjestan i zdravog rasuđivanja je onaj koji procjenjuje između svoga tijela, svoga razuma i svoje duše, dajući svakome njegovo pravo, ne pretjerujući ni u jednoj od ovih strana na štetu druge, u svemu tome tražeći uputu u mudrom i odmjerenom ponašanju Allahovog Poslanika s.a.v.s. i to kako prenosi Abdullah ibn Amr El-As r.a., da je Vjerovjesnik s.a.v.s. saznao za njegovo pretjerivanje u ibadetu, pa mu je rekao: ”Nisam li ja čuo da ti postiš danju, a noću ibadetiš?” Odgovorio je: ”Svakako, Allahov Poslaniče.” Rekao mu je: ”Ne čini to! Posti i mrsi, spavaj i ustaj, jer, uistinu, i tvoje tijelo ima pravo na tebe, i tvoje oči imaju pravo na tebe, i tvoja žena ima pravo na tebe, i tvoja žena ima pravo na tebe…”

Kako će musliman ostvariti ovu ravnotežu između svoga tijela, svoga razuma i svoje duše?

A – NJEGOVO TIJELO

Umjeren u hrani i piću:

Musliman obraća posebnu pažnju da bude zdravog tijela, snažne građe. Zbog ovga je on umjeren u svojoj hrani i piću. Ne napada na hranu kao nezasiti proždrljivac, već samo uzima onoliko koliko mu je potrebno za održanje vlastite snage, čuvajući preko nje svoje zdravlje, svoju snagu i svoju vitalnost, vodeći se riječima Allaha Uzvišenog u jasnom ajetu iz Njegove Knjige:

-“Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju.”

i riječima Časnog Poslanika, i njegovom umjerenošću u hrani i piću:

“Nema gore posude koju može čovjek napuniti od njegova stomaka. Međutim, ako to neizbježno mora učiniti, onda jedna trećina za njegovu hranu, jedna trećina za njegovo piće i jedna trećina za njegovo udisanje.”

i riječima Omera r.a.:

“Čuvajte se proždrljivosti u hrani i piću, jer ona upropašćava tijelo, donosi bolest i lijenost za namaz. Na vama je da bude umjereni u njima, jer je to zdravije za tijelo,a i udaljenije od pretjerivanja. Doista Allah prezire debelog učenjaka, i čovjek neće propasti dok ne dadne prednost svojoj strasti nad svojom vjerom.”

Musliman se čuva narkotika, sedativa i dopinga, a kamoli onog što je zabranjeno. Spava rano, ustaje rano i lijek uzima samo kada je bolestan, a u svakoj drugoj situaciji sve što je u njegovu životu pomaže prirodnom zdravlju i vitalnosti.

Razborit musliman zna da je snažan vjernik draži Allahu od slabog vjernika, kako je to objasnio Allahov Poslanik s.a.v.s.. Stoga on radi na jačanju svoga tijela sljedeći jedan zdravstveni koncept u svome životu.

Čistog tijela i odjeće:

Musliman kojeg želi islam da bude obilježje među ljudima je vrlo čist u pogledu svoga tijela. Kupa se vrlo često u kratkim vremenskim razmacima, odazivajući se pri tome praksi Vjerovjesnika s.a.v.s. koji je insistirao na kupanju u potpunosti i korištenju mirisa, a posebno petkom:

“Kupajte se petkom i perite vaše glave, ako i niste džunubi (nečisti) i namirišite se.”

H.Aiša, majka pravovjernih, r.a. prenosi da Allahov Poslanik s.a.v.s. nije zaspao ni po noći ni po dani, pa se probudio, a da nije upotrijebio misvak prije nego se abdestio.

Briga Časnog Poslanika o čistoći usta dosegla je toliki stepen da je on govorio: ”Kada ne bih otežao svome ummetu, naredio bi im misvak za svaki namaz.”

Časni Poslanik, Allahovi salati (blagoslovi) na njega, je kritikovao pojavljivanje čovjeka u društvu u prljavoj odjeći, dokle god ima mogućnost da je opere i očisti, tako razvijajući osjećaj da musliman treba biti uvijek čiste odjeće, lijepe vanjštine i privlačnog izgleda.

Govorio je:

“Ono što vam je dužnost svakom, ako ima mogućnosti, da za džumu uzme odjeću koju ne koristi u svakodnevnom poslu.”

Islam sve svoje sinove, u brojnim tekstovima, podstiće na čistoću, tražeći od njih da uvijek budu čisti, da iz njihove odjeće izbija prijatan miris, da njihova tijela odišu miomirisima čistoće i urednosti. Ovakav je bio Allahov Poslanik s.a.v.s., kako prenosi imami Muslim od Enes ibn Malika r.a. koji kaže: ”Nisam nikada pomirisao, niti anbera, niti miska, niti išta prijatnije od mirisa Allahovog Poslanika s.a.v.s.”

U put i ponašanje ovog Velikog Poslanika ulazi i njegova s.a.v.s. naredba o obračanju pažnje na kosu, njeno dotjerivanje i uljepšavanje na način kako je to sankcionisao Vjerozakon u islamu; prema hadisu kojeg prenosi Ebu Davud od Ebu Hurejre r.a. koji kaže da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Ko imadne kosu neka je poštuje i cijeni.”

Poštivanje kose u islamskom smislu se postiže njenim čišćenjem, češljanjem, namirisavanjem i uljepšavanjem njenog oblika i izgleda.

Vjerovjesnik s.a.v.s. je prezirao da čovjek ostavi svoju kosu razbarušenom, zapuštenom, neurednom, i nakostriješenom, pojavljujući se tako pred očima kao objesni šejtan. Usporedio ga je zbog ružnoće njegova izgleda sa šejtanom u hadisu kojeg prenosi imami Malik u Muvettau kao “mursel” od Ata ibn Jessara koji kaže:

“Allahov Poslanik s.a.v.s. je bio u džamiji. Ušao je neki čovjek razbarušene kose i brade. Poslanik je pokazao rukom na njega, ako da mu naređuje da poporavi kosu i bradu. On je to i učinio, pa se je vratio. Vjerovjesnik s.a.v..s reče: ”Zar ovo nije bolje, nego li da neko od vas dođe razbarušene kose kao da je šejtan?!”.

Lijepe vanjštine:

Istinski musliman misli o svojoj odjeći i nošnji;zato ga vidiš lijepe vanjštine, elegantnog izgleda, bez prekomjernosti i pretjerivanja, oči se odmaraju na njegovoj izgledu, a duše osjećaju naklonost prema njemu. Ujutro ne izlazi među ljude pohaban, jadan i nesređen , već stalno sebe kontroliše prije izlaska među ljude, pa im se uljepša, ali umjereno, jer i Allahov Poslanik s.a.v.s. se je dotjerivao svojim ashabima, a da ne govorimo(kako tek) njegovoj porodici.

Islam želi da njegovi sinovi i misionari na jedan poseban način budu prisutni u društvima, tako što će biti obilježeni i poželjni, a ne kao strašila koja će oči izbjegavati i od koji će se duše odbijati. Ništa u islamu nema što spušta čovjeka u njegovom izgledu do nemara kojim omalovažava svog sudruga, opravdavajući to zuhdom (pobožnošću) i skromnošću, pa Allahov Poslanik s.a.v.s., prvak i predvodnik svih pobožnih i čestitih, je oblačio lijepu odjeću i dotjerivao se svojoj porodici i svojim ashabima i u tom dotjerivanju i lijepoj nošnji vidio pokazivanje Allahove blagodati prema njemu:

“Uistinu, Allah voli da se vidi trag Njegove blagodati na Njegovom robu.”

U Muslimovom Sahihu je zabilježeno od Ibni Mesu’da r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Neće ući u džennet ko bude imao u svome srcu i trunku oholosti.” Neko je upitao: ”neko voli da ima lijepu odjeću i lijepu obuću?” – znači: da li se ovo ubraja u oholost?- Odgovorio je Vjerovjesnik s.a.v.s.: ”Oholost je osporavanje istine i omalovažavanje .ljudi.”

Međutim ova prenaglašena pažnja prema izgledu ne smije nikako da sklizne jednog istinskog i iskrenog muslimana na pretjerivanja u ukrašavanju i eleganciji to te mjere da se u njemu poremeti ravnoteža na kojoj je islam uspostavio sve svoje zakone; razuman musliman je uvijek budan i na oprezu u pogledu umjerenosti i svakoj stvari, tako da ne čini u svome životu nepravdu jednoj strani za razliku od druge.

B – NJEGOV RAZUM

Znanje je za Muslimana dužnost i čast:

Musliman vjeruje da je obavezivanje razuma sa naukom (ilm) i njegovo korišćenje u otkrivanju Allahovih blagodati u postojećem stroga dužnost, zbog riječi Časnog Poslanika s.a.v.s.:

“Traženje ilma je stroga dužnost za svakog Muslimana.”

Stoga je njegova stoga dužnost (fard) da se okrene trajnom obavezivanju svoga razuma na nauku i spoznaju, ne zaustavljajući se dokle god se nefesi života opetuju u njegovim prsima i njegovo srce pumpa krv u njegove arterije.

Muslimanu je dovoljan poticaj na traženje nauke, da je Allah, Slavljeni i Uzvišeni izdvojio učene, obilježivši ih strahom od Njega i bogobojaznošću prema Njemu i učinivši to čašću ograničenom samo na njih, bez drugih ljudi:

“I Allaha se boje od Njegovih robova (samo, o.pr.) oni učeni.”[28]

Allah se istinski boje samo oni čije su misli prosvjetljenje i kojima se je pokazala Allahova moć i veličina u stvaranju univerzuma, života i živih, a to su učeni.

Zatim im je dao i prednost nad onima koji nisu učeni:

“Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!”[29]

Safvan ibn Assal El-Muradi r.a. je došao Vjerovjesniku s.a.v.s. dok je bio u džamiji, pa je rekao: ”Allahov Poslaniče, došao sam tražeći nauku.” Odgovorio je: ”Dobro došao onaj koji traži nauku. Onoga koji traži nauku meleki okružuju svojim krilima i penju se jedan na drugog dok ne dostignu zemaljsko nebo iz ljubavi prema onome što on traži.”[30]

Tekstovi i potvrde vrijednosti nauke i poticaja na njenom traženju su brojni. Odovuda istinski Musliman je učen ili učenik, ništa drugo.

Traženje nauke je trajno sve do smrti:

Istinsko naukovanje nije u tome da dobiješ visokoškolsku diplomu koja će ti obezbijediti bogat materijalni izvor i garantirati sretan i bezbrižan život i poslije koje ćeš prekinuti sa čitanjem nastojanjem da povećaš riznice saznanja i spoznaje. Naprotiv, istinsko naukovanje je da nastaviš u svome studiranju i proučavanju, povećavajući svaki dan znanje, radeći prema riječima Uzvišenog:

“I reci: ’Gospodaru moj, povećaj znanje meni!”[31]

Naši dobri preci, kad god im se povećavao znanstveni rejting nisu odustajali od nastojanja da povećaju nauk i da nastave učenje sve do kraja života, jer su shvatali da znanje živi i da se razvija u kontinuitetu, a da se isparava, suši i nestaje sa napuštanjem i prekidanjem. Oni o tome imaju tako lijepe misli koje ukazuju na njihovo poštivanje i vrjednovanje nauke, kao i njihovu želju za nastavljanjem i neprekidnim napajanjem sa njenih pitkih izvora.

Među tim lijepim mišljenjima je i predaja imama Ibn Abdul-Berra od Ibn Ebi Gassana: ”Neprestano ćeš bit učen (alim) dokle god budeš učenik (muteallim), a kad se osjetiš neovisnim bićeš neznalica (džahil).”

Imami Malik r.a. kaže: ”Ne treba niko ko ima znanje da ostavi učenje.”

Upitan je imam Abdullah ibn El-Mubarek: ”Do kada ćeš tražiti znanja?” Odgovorio je: ”Do smrti, jer riječ sa kojem ću se okortisti možda još nisam napisao.”

Šta musliman treba da usavrši:

Prvo čime treba musliman da temeljito ovlada od nauke je Knjiga Allaha Uzvišenog; njeno učenje po tedžvidu i njen komentar (tefsir). Zatim treba da se uputi u znanosti Hadisa, Sire (životopis Allahovog Poslanika s.a.v.s.) i predānja o velikanima među ashabima i tabi’inima. Iz Fikha će temeljito proučiti ono što mu je neophodno za njegov (svakodnevni) ibadet, međusobno poslovanje i spoznaju propisa njegova dina na ispravnim osnovama. Ovo je, kada je musliman stručnjak za nešerijatske znanosti, međutim, ako se je on specijalizirao za njih, na njega se primjenjuje ono što je potrebno istinskom muslimanu da ostvari, u oblasti svoje specijalizacije, od temeljitosti, preciznosti i uspješnosti. Suvišno je i govoriti da se musliman treba uputiti u Arapski jezik i njime ovladati.

Potpuno vlada onim za što se je specijalizovao:

Poslije toga svjesni musliman se okreće svojoj specijalizaciji, poklanjajući joj svu svoju energiju, darujući joj svoju krajnju pažnju i zanimanje, okrećući joj se kao musliman koji vjeruje da je njegov posao u djelokrugu njegove specijalizacije stroga dužnost, svejedno da li je njegova specijalizacija vezana za neku šeriatsku ili dinsku znanost, ili je iz oblasti dunjalučkih nauka, kao matematike, fizike, hemije, arhitekture, astronomije, medicine, industrije, ekonomije i drugih. Stoga mu je dužnost da do kraja upozna i ovlada sa naukom u kojoj se je specijalizirao, ne štedeći ni malo truda da stigne do svega što je napisano o njoj na različitim jezicima, ako mu je to moguće, poklanjajući svome umu nova dostignuća te nauke neumornim iščitavanjem i neprestanim uvidom u njene različite segmente i rezultate. To zato što je svjesni i istinski Musliman u ovom vremenu onaj koji ostvaruje visok naučni uspjeh koji mu u očima ljudi daje strahopoštovanje, uvažavanje i vrijednost, izdižući ga do najvećih stepenā slave, ugleda i časti, ujedno izdižući i njegovo pozivanje napretku koji je on dostigao, dokle god ga bude (to pozivanje, o.pr.) manifestovao kroz svoju iskrenost, ozbiljnost i predanost i dokle god ono bude proizlazio iz duha Islama kojeg on širi na polju nauke, obzirom da ju je (Islam) učinio strogom dužnošću kojom se njen izvršilac približava Allahu, uzimajući nauku kao sredstvo za postizanje Njegova zadovoljstva. Odovuda nalazimo alime ranijih generacija kako u uvodima svoji knjiga nastoje da potvrde ova uzvišena značenja, jer su oni kroz nauke u kojima su utopili svoje živote tražili zadovoljstvo Allaha Uzvišenog, prinoseći plodove sa svojih polja isključivo Njegovom Licu Plemenitom.

Otvara prozore spram svoga razmišljanja:

Svjestan i razborit musliman se ne zadovoljava samo djelokrugom svoje uže specijalizacije, već otvara prozore spram svoga razmišljanja i umovanja, pa čita različite knjige i časopise iz nauke, etike, kulture o raznovrsnim spoznajama i korisnim tehnikama, a ponaosob one koje su bliske djelokrugu njegove specijalizacije, pa uzima iz svakog segmenta (nove)spoznaje jednu stranu sa kojom aktivira svoj mozak, proširi svoj horizont i unaprijedi svoje umne sposobnosti.

Ovladava nekim stranim jezikom:

On ne zaboravlja da ima udjela u svome interesovanju za neki strani jezik, jer je strani jezik u ovom vremenu jedna od najnužnijih potreba kulture obrazovanog i aktivnog muslimana koji razumijeva zahtjeve islamskog savremenog života.

Svjestan Musliman u putokazu svoje velike Vjere ima jedan haber koji ohrabruje na ovladavanje stranim jezikom; to da je Vjerovjesnik s.a.v.s. pozvao na učenje stranih jezika prije 15 stoljeća, da bi Muslimani bili u mogućnosti povezivati sa različitim narodima i nacijama i pozvati ih Istini kojom ih je zadužio Allah da je prenesu svjetovima. Potvrdu toga vidimo u hadisu kojeg je prenio Zejd ibn Sabit r.a., da je Vjerovjesnik s.a.v.s. njemu rekao: ”Zejde, nauči mi pismo Jevreja. Tako mi Allaha, ja ne mogu povjeriti svoje pismo Jevrejima.” Zejd kaže: ”Naučio sam ga i nije prošlo ni pola mjeseca a da ja nisam njime vladao, pa sam zapisivao Allahovom Poslaniku s.a.v.s. kada im je pisao i čitao sam njihova pisma kada su mu pisali.” U jednoj predaji (kaže): ”Rekao mi je Allahov Poslanik s.a.v.s.: ’Vladaš li sirskim jezikom, jer mi dolaze neka pisma?’ Odgovorio sam: ’Ne.’ Rekao je: ’Nauči ga.’, pa sam ga ja naučio.”

Zbog ovoga je Ibn ez-Zubjer r.a. vladao brojnim jezicima, bez toga da su ga ovi jezici zaokupljali od njegova dina i njegova ahireta. On je imao stotinu sluga. Svaki od njih je govorio drugim jezikom, a Ibn ez-Zubjer je sa svakim od njih govorio njegovim jezikom. Ti kada bi ga vidio u stvarima njegova dunjaluka rekao bi: ”Ovaj čovjek ne želi Allaha ni koliko je treptaj oka.”, a kada bi ga vidio u stvarima njegova ahireta rekao bi: ”Ovaj čovjek ne želi dunjaluka ni koliko treptaj oka.”

Od savrenog muslimana se traži više nego i u jednom vremenu da vlada nekim stranim jezikom, da bi živio svoj vakat i da bi saznao i pozitivne i negativne strane vezane za kulturu njegove vjeroispovijesti i njeno nasljedstvo o kojima je pisano drugim jezikom kako bi on bio njen zaštitni oklop koji će odbijati od nje zlo i njen sigurnosni jezik koji će joj donositi dobro.

C – NJEGOVA DUŠA

Istinski musliman ne zaboravlja, vodeći računa o sebi i izgrađujući svoj fizički i intelektualni svijet, da on nije sastavljen samo od tijela i razuma, već on zna da ima srce koje treperi, duh koji želi, dušu koja osjeća i uzvišene čežnje koje ga nose visinama i utapanju u svijet ibadeta, postizanju blagodati koja je kod Allaha i strahu od okova i kazne koji su kod Njega.

Polira svoju dušu ibadetom:

Stoga je dužnost muslimanu da misli o svojoj duši, pa će se okrenuti njenom glačanju ibadetom i usresređujući (murakaba) se na Allaha Uzvišenog u časovima noći i krajevima dana tako da će ostati budan, oprezan, čuvajući se podmuklih uzlova šejtana i njegovih buntovnih došaptavanja. A kada mu dođe poticaj od šejtana u nekom od momenata ljudskih slabosti potrest će ga prisjećanje (zikrā), pa će progledati, probuditi se, pokajati i zatražiti oprosta:

“Uistinu, oni koji su bogobojazni, kada ih dotakne podsticaj od šejtana, sjete se, tad gle: oni onî koji vide!”

Zbog ovoga je Poslanik s.a.v.s. govorio svojim ashabima: “Obnavljajte svoje vjerovanje (iman).” Neko je upitao: “Allahov poslaniče, kako ćemo obnavljati naše vjerovanje?” Odgovorio je: “Mnogo i često izgovarajte: la ilahe illellahu.”

Musliman u jačanju i popravljanju svoje duše traži pomoć u raznim vidovima ibedeta čijim izvršavanjem je pokoran, ponizan i poslušan Allahu, kao što je to: učenje Kur’ana u smirenosti, razmišljanju i poniznosti, zikr u skrušenosti i srčanoj prisutnosti, namaz sa ispravnim i potpunim uslovima valjanosti, skrušenosti i umne prisutnosti i druge vrste ibadeta i duhovnih treninga, tako sebe uvježbavajući u vršenju ovih pokornosti da mu postanu njegova navika, njegovi običaji i njegove prirođenosti od kojih se ne može nikako rastati, niti razdvojiti. Time se istanjuje njegova duša, profinjuju osjećaji i bude osjetila, tako da je on većinu vremena budan, oprezan, vodi računa o Allahu i u tajnosti, a i javno, predstavlja sebi strah prema Allahu i Njegovu kontrolu njega u njegovom saobraćanju i poslovanju sa ljudima, ne griješi, ne odstupa od istine i ne skreće sa putne džade.

Stalno se drži dobrog sudruga i sijela imanskih:

Musliman se takođe pomaže, u dosezanju ovog teškog mjesta uspinjanja, sa dobrim drugom koji preporučuje sebi i njemu istinu, a obojica jedan drugom strpljivost i sa čestim sjelima imanskim i duhovnim na kojima se mnogo Allah spominje, na kojima kruži razgovor o Islamu i njegovoj veličini u odgajanju pojedinca, porodice i društva, na kojima se prisutni ushićuju moći Allaha Velikog, Koji sve nadvladava, Koji je Gordi i Kojem niko ništa ne može, ni na Zemlji ni na Nebu i predočavaju sebi na njima (tim sijelima, o.pr.) veličinu Njegovog stvaranja, ljepotu Njegova uređivanja svijeta, života i čovjeka. Na ovakvim sijelima se pročišćuje i glača duša, čisti srce i popunjuje cijelo biće čovjeka radošću imana.

Jedan od pravednih halifa, naš prvak Omer el-Faruk r.a. bi se povlačio od poslova hilafeta i tereta vlasti, pa bi uzimao za ruku jednog i dva čovjeka i govorio: “Hajde da povećamo iman.”, pa bi zikr činili Allaha Uzvišenog.

Omer r.a. je osjećao, iako je bi bogobojazan, dobri i lijepog ibadeta, potrebu za glačanjem duše s vremena na vrijeme, pa bi ukrao ovaj moment od omči dunjaluka i životnih nužnosti da se posveti u njemu osvježavanju srca i glačanju i čišćenju svoje duše.

Iskreni i istinski Musliman pozvan je danas više nego i u jednom vremenu koje je prethodilo da uvježba svoju dušu na uzlijetanje i podizanje do ovog blistavog i čistog horizonta, da bi bio na nivou svoje misionarske uloge i onoga što ona od njega iziskuje u pogledu nošenja neugodnih bremena i velikih odgovornosti.

Prijevod i bilješke: Mensur Valjevac

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top