Koga tjeramo iz čije kuće?
Mnogi od vas se sjećaju svojih prvih negativnih iskustava iz džamija. Do prije nekoliko godina bilo je nedopustivo da se djeca koja dođu u džamiju ponašaju kao djeca – igraju se, razgovaraju, ponekad se malo glasnije smiju…
Ukoliko bi djeca počela biti malo “nemirna” stariji su ih odmah tjerali iz Allahove, dž.š., kuće, jer su od njih očekivali zrelo ponašanje poput ponašanja odraslih osoba. Nažalost, mnogi članovi našeg društva nisu uspjeli prevazići doživljene traume. Između srca neke tamo povrijeđene djece i džamije stvorilo se nesagledivo rastojanje.
Da li je svjesna ta “zrela i odrasla” osoba koja je uzrok tome, koliko veliku odgovornost i grijeh je natovarila na svoja leđa? Koliki čovjek mora biti nesretnik, pa da u Allahovoj, dž.š., kući u kojoj je i sam gost, ukorava Njegovog roba!? Osim toga, taj rob, kojeg prekorava i ponižava, nije u stanju i nemoćan je da mu se suprostavi…
Oni koji od djece očekuju zrelost koju vjerovatno ni sami nemaju, trebaju dobro preispitati svoje duše i trebaju pokazati barem toliku zrelost da ne uznemiravaju djecu.
S druge strane, velik broj djece na ljetnom raspustu odu u džamiju kako bi nešto naučila, pa se susretnu sa neprimjerenim ponašanjem onih u džamiji, zbog čega nikada više ne odu u džamiju. Svima nam je danas potrebna tolerancija na dječiji smijeh, igru i ponekad glasniju priču u džamijama, kako nam te iste džamije sutra ne bi bile prazne. Kada je zaista potrebno opomenuti dijete, moramo paziti na način na koji mu se obraćamo, kako ga ne bismo povrijedili i otjerali.
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije
