Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Kutak za ženu > Izaberi da budeš sretna

Izaberi da budeš sretna

Prije nekoliko dana u kući mojih roditelja, zavukla sam se u svoju dragu sobu, koja više i nije toliko moja. Ostale su samo neke stvari koje me podsjećaju na mene. Staru mene.

Onu koja se iz te sobe iselila još prije 4 godine. Odnijela je sa sobom sve, osim djetinjstva. I ono je zapakovano u kutije. Ne da bi se skrilo i zaboravilo, nego da bi se napravilo mjesta za nešto novo.

Zaželjela sam se svoga djetinjstva,pa sam, valjda, iz tog razloga pohrlila za kutijama u kojima i danas leže moji medvjedići, lutke, spomenari, dnevnici.

Dnevnici. Više njih. Pa sad neka mi neko kaže da se ljubav prema nečemu javi tek kad odrastemo.  Nisam ih čitala, jer smatram da je uspomene nekad bolje ostaviti na miru.

Započeh ovu priču da bih i vas malo vratila u djetinjstvo. Njegov ljepši dio. Onda kad su nam za igru bile dovoljne i krpene lutke. Eh, te lutke. Pored svih barbika i „modernih“ lutaka, najdraža mi je bila ona koju je napravila moja mama. Ušila je u nju puno ljubavi. Okitila je sa puno pažnje i malo sreće. Rekla mi je onda: „Znaš mila, sreću čine male stvari.“

Možda tada nisam, ali, mama, sad znam. 

Sjećam se dana u ratu, kad sam pod svjetlom svijeće oblačila svoje „drugarice“, odjećom koju sam sama skrojila. Nisam imala video-igrice niti bilo kakve druge, ali sam bila sretna. Čak i sa onom svijećom na ćošku stola.

Vremenom, kako sam odrastala, postadoše mi bitne neke druge stvari.

Moj dnevnik. Prvi. Kako sam ga tad zvala – sef dragih uspomena. Najsitnije tajne, želje, snovi ostadoše zarobljeni u maloj crnoj svesci. 

Iza njega dođe i drugi, treći i više im se broja ne sjećam. Ali, nisu bitne brojke, bitna je ljubav koju sam osjećala prema pisanju. Ljubav koju sam dijelila sa tim sveskama. Ljubav koju osjećam i danas. Ozbiljnija je i jača. Dublja. Urezana duboko u srce.

Voljela sam čitati knjige.

Moja mala biblioteka je bila bratova soba. Zavirivala sam po policama i tražila poznate mi naslove. „Vlak u snijegu“ , „Grimove bajke“, „Mali princ“. 

Nema ih – pomislih – onda ću uzeti ove. I začas natrpah ruke debelim knjigama. Bio je to moj prvi sastanak sa romanom „Legenda o Ali- paši“. Nakon njega na red su došli „Zeleno busenje“ i „Tvrđava“. Nisam shvatala te priče. Samo sam se divila ljubavi. Poželjela sam da imam istu takvu, kad odrastem.

Mnogo još knjiga sam osjetila pod prstima, ali ih nisam pročitala. I ove prethodno nabrojane izabrala sam po naslovima. Isto kao i danas – biram po naslovima, iako znam da je sadržaj možda potpuno drugačiji. 

Nekoliko godina poslije, u ruke su mi došle iste te knjige. One koje nisam željela čitati, još uvijek stoje na policama, nepročitane. 

Zatvorih kutiju i vratih je na mjesto.

Ti ostaješ, djetinjstvo moje, a ja moram da idem. Idem u zagrljaj novim uspomenama. Ozbiljnijim. Velika sam, i čekaju me nove obaveze. Krenula sam na dalek put. Prelazim i planine i doline. Ubirem i ružu i trn. Ali, odlučna sam, stići ću do cilja. 

Vjerovatno ste se zapitale čemu ovakav naslov, kad je sadržaj potpuno drugačiji?
Zapravo, slikom svoga djetinjstva, željela sam vas podsjetiti da smo onda radile samo one stvari koje su nas činile sretnima. Potpuno ispunjenim. Igrale smo se sa lutkicama koje smo najviše voljele. Spavale smo s medvjedićem kojeg smo dobile na poklon od najdražeg daidže. Kad smo htjele crtale smo, bojile, pisale. I bile smo sretne. Niko nam tu sreću nije mogao oduzeti. Svaki dan je bio naša nova pobjeda.
Takvim pobjedama smo i stigle dovde, zar ne?

„Nekada nas obuzme tuga, te se na nju i naviknemo, zaboravivši da u životu ima mnogo stvari koje nas mogu usrećiti i mnogo načina kako obasjati tamne trenutke našeg života. Potraži ono srce što će te ispuniti svjetlom i nemoj sebe prepustiti tami očajanja!“ (Aid El-Qarni)

Vidiš, sestro, samo ti utičeš na svoju sreću. Do tebe je da li će te usrećiti nečiji osmijeh, nečiji selam, možda hedija koju si dobila ili hedija koju si sama poklonila nekome.

Velika je sreća to što ti je Allah podario ovaj dan da Mu budeš odana. Da koristiš ummetu još danas, jer sutra možda neće doći. 

Šta bi uradila da znaš da je ovo tvoj posljednji dan na dunjaluku? Jel da, učinila bi sve kako bi ti i ljudi oko tebe bili sretni? Kako bi postigla Allahovo zadovoljstvo? Pa zamisli da je danas taj dan. Usreći sebe tako što ćeš usrećiti ljude oko sebe. Nahrani siromašnog. Pomozi starijeg. Pomiluj dijete. Pokloni osmijeh.

Novom danu ponudi još jednu sretnu sebe i kreni, u ime Gospodara, ka hladu Džennetskom.
 

Piše: Suada Husić

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top