Razgovori sa mladima
Mladi u Unsko-sanskom kantonu se trude da žive klasični i generalno prihvaćeni život tinejdžera razvijenih država dok ih u svemu tome spriječava najvećim dijelom ,po mom mišljenju, loš sistem obrazovanja. Mi kao srednjoškolci svakodnevno se susrećemo s viškom poznate teorije koje nam nudi naš sistem obrazovanja dok je praksa negdje daleko od nas i zbog nedostatka te prakse većina naših mladih je sada već stanovnik neke druge države.
Ubijaju svoje intelektualce i naše umove ogromnom količinom teorije koja nam suštinski i ne čini ništa sem totalnog gubljena u nabacanim rečenicama koje često ni profesorima nisu jasne.
Dok se u zapadnim zemljama pronalazak radnog mjesta za mlade veže od prvih srednjoškolskih dana mi smo, nažalost, uskraćeni za bilo kakav vid radnog iskustva u većini slučajeva i poslije fakulteta.
Smatram da je to jedan od vodećih problema za koji je vrijeme da se počne razmatrati.
Da li mladi u USK imaju prilike da doprinose svojoj zajednici?
Kada je u pitanju aktivizam veliki značaj dala bih mnogobrojnim organizacijama, a mogu se naći u našim okruženjima, koje između ostalog zalažu i veliki trud da potaknu mlade u korištenju talenata koje zasigurno posjeduju. Tu bi se našle organizacije poput IOM, CIMa, ASUBiHa i njima slične. Član sam većeg broja udruženja i organizacija koje nude velike prilike za mlade, od samostalnog učenja i usavršavanja do odlične prilike za socijalizaciju koja je bitan faktor u periodu rane i kasne adolescencije. Volontiranje svake godine mi posebno ostane u sjećanju. Znači prilike imamo, samo je pitanje koliko nas je zainteresiranih da iskoristimo datu priliku. Također, pomenula bih i sportska udruženja jer ipak bez tjelesnog nema ni intelektualnog razvića.
Svakako da smo negdje u dalekoj Njemačkoj, ne želim ni pomišljati koliko bi nas cijenila jedna Angela Merkel i naše talente znala unovčiti kako samo oni znaju, ali ne krivim njih jer realno gledajući politička situacija nam je takva da im samo možemo zavidjeti. Krivim nas što prodajemo naš rahatluk, naš mir za novac koji je i više nego irelevantan sadržaj u životu čovjeka koji cijeni ono čemu i kome pripada.
Ostanak ili odlazak u Krajini i u BiH?
Ja sam ipak zagovornik ostanka u jedinoj nam Domovini, i svoje željene ciljeve želim ostvariti baš ovdje gdje prije svega pripadam.
Često se pitam vrijedi li prodati duševni mir za ekonomsku stabilnost?
Vrijedi li ostaviti majku uplakanu, oca u brigama zarad kako oni znaju reći”silne novce”? Silan je to novac, slažem se, jer je nakvašen majčinim suzama i čežnjom koju samo majke imaju.
Izuzela bih iz ovog slučajeve koji su stvarnom mukom i ne svojom voljom morali otići, nije nam sistem vladanja u državi jak da bi ih mogla osuditi i iz tog razloga ne osuđujem izbor odlaska, ali osuđujem odlazak bez pokušaja da se pronađemo. Ako nam pokušaj ipak ne uspije svakako da trebamo tražiti zdraviju, ekonomski stabilniju sredinu pa gdje god to bilo. Plaši me samo činjenica da mladi, obrazovani ljudi ne žele čak ni pokušati pronaći se u svojoj državi, već slijepo slijede taj sad već trend odlaska.
Samo nam ne lomite krila i mi nećemo odletjeti.
Almedina Šomić, Bužim, IV razred Medrese Reis “Džemaludin ef. Čaušević” u Cazinu, 18 godina.
Koordinator Asocijacije Srednjoškolaca lokalnog tima Bužim, potpredsjednica Vijeća učenika Medrese “Reis Džemaludin ef. Čaušević”, član Omladinskog tima Bužim, član Asocijacije mladih, član Platforme “Politika mladih USK”.
Razgovarao za Al Jazeera Balkans Fahrudin Vojić.
Uredio i priredio za Akos.ba : Sejfullah Melkić
