Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Liderstvo i menadžment > Kako se nositi sa „sindromom varalice“

Kako se nositi sa „sindromom varalice“

Vaša ulaganja u dionice, nekretnine ili čak gotovina mogu na papiru  izgledati kao vaša najveća imovina. Iako su sve ove stvari supervažne, vi imate nešto što je mnogo vrijednije. Ta se investicija zove „vi“.

Traženje načina da povećate svoju vrijednost dok radite stvari koje volite može biti najvažnija stvar koju radite. Možda vam treba više treninga da biste bili kvalifikovani za veću platu. Možda nađete načina da prodate fotografiju koju ste napravili iz hobija. Možda nađete načina da svoje honorarno pisanje pretvorite u stalni posao.

Sve ovo uključuje činjenje nečega novog za vas, ali kad krenete tim putem, vjerovatno ćete uletjeti u „to“, taj strah da nalijećete na granice svojih sposobnosti. Tada bi glas u vašoj glavi mogao početi da govori nešto kao:

          „Ko ti je dao odobrenje da to radiš?“

          „Imaš li dozvolu da budeš umjetnik?“

          „Ko ti je rekao da smiješ crtati markerom po karticama u Park Cityju u Utahu, a onda ih slati New York Timesu ?“

Mislim da ste shvatili o čemu se radi. To je momenat kad ste najranjiviji, kad sve vaše sumnje nasrću na vas. Kada sam prvi put čuo taj glas u vlastitoj glavi, nisam znao šta da radim s njim. Strah je bio paralizirajući. Svaki put kad bih poslao crteže ili nešto drugo da se objavi, brinuo bih se da će ljudi reći, „Ti si varalica.“

Tokom sastanka sa biznis trenerom sam podijelio svoj strah. Bio sam šokiran kad mi je rekla da ta stvar ima ime. Ukoliko ste probali novu stvar ili uradili nešto izvan svoje zone udobnosti , vjerovatno ste i vi osjetili taj strah. Prvi korak u suočavanju sa tim strahom je znati kako ga nazvati.

Dvije američke psihologice, Pauline Clance i Suzanne Imes, su mu 1978. godine dale ime: „sindrom varalice“. One su ga opisale kao osjećaj „osjećaj prevare u ljudima koji vjeruju da nisu inteligentni, sposobi ili kreativni uprkos evidentnim visokim postignućima“ Iako su ovi ljudi „jako motivirani da uspiju“, oni ujedno „žive u strahu da će ih otkriti ili provaliti kao obmanjivače.“ Zvuči li poznato?

Kad otkrijemo kako se zove ovaj strah, drugi korak za koji sam ja otkrio ja je jako vrijedan jeste spoznaja da nismo sami. Nakon što sam naučio da ova stvar ima ima ime, bio  sam zantiželjan da saznam ko je još patio od toga. Jedno od najdražih otkrića uključuje nevjerovatnu američku autoricu i poetu Mayu Angelou. Ona je podijelila ovo, „Napisala sam 11 knjiga, ali svaki put pomislim, uh oh, otkriće sad. Poigravala sam se svima i sada će da me otkriju.“

Razmislite o tome na sekund. Uprkos osvajanju tri Grammya i nominovanju za Pulicerovu nagradu i Tony Award (nagrada za uspjehe u pozorištu u SAD), ovaj veliki talenat još uvijek je dovodio u pitanje svoj uspjeh.

Ujedno sam veliki fan marketingškog eksperta Setha Godina, koji je i poslije izdavanja desetak bestselera, napisao u svojoj knjizi „The Icarus Deception“ da se još uvijek osjeća kao varalica. Čuo sam da se i američki predsjednici mogu osjećati isto tako. Kad se prvi put nađu sami u Ovalnom uredu, oni pomisle u sebi, „Nadam se da niko neće sazanti da sam ovdje“.

Sad kad znamo kako se zove i da se drugi ljudi također nose s tim, naš treći korak je da shvatimo zašto se tako osjećamo. Mislim da dio sindroma varalice dolazi od prirodnog osjećaja poniznosti prema radu.To je zdravo ali lahko može preći u palarizirajući strah. Kada imamo vještinu ili talenat koji nam je prirođen mi često obezvrijeđujemo njegovu vrijednost.

Zašto je to tako? Mi se često ustručavamo vjerovati da ono što nam je prirodno, možda čak i lahko, može ponuditi svijetu bilo kakvu korist.

Ustvari, sama činjenica da smo u nečemu jako dobri može nas odvesti do njegovog obezvrijeđivanja. Međutim, nakon što provedemo dosta vremena podešavajući svoje sposobnosti, nije li normalno da naše vještine izgledaju i budu prirodne?

Sve ovo vodi do zadnjeg i najvažnijeg koraka: učiti kako živjeti sa sindromom varalice. Nedavno sam slušao interviju Tima Ferrissa sa kliničkim psihologom i autoricom Tarom Brach. U svojoj knjizi „Radical Acceptance“, je podijelila stvarno dobru priču o Budi i demonu Mari.

Jednog dana, Buda je  podučavao veliku grupu, i Mara se kretala okolo po krajevima, tražila put da uđe u grupu. Zamišljam je kako mahnito juri tamo-vamo između grmlja i stabala, smišljajući plan kako da napravi pustoš. Jedan od prisutnih je vidi Maru, otrčao do Bude i upozorio na Marino prisustvo. Čuvši mahnito upozorenje svog slušaoca, Buda jednostavno odgovori, „O, dobro, pozovi je unutra na čaj“

Ova priča na jako lijepo oslikava kako trebamo reagovati na sindrom varalice. Znamo kako se zove taj osjećaj. Znamo da i drugi pate od njega. Znamo donekle zašto se osjećamo tako. A sada znamo i kako se nositi sa tim: Pozvati ga unutra i podsjetiti sebe zašto je on ovdje i šta znači.

Za mene, čak i poslije šest godina objavljivanja jednostavnih crteža  i držanjem govora širom svijeta, pomislili biste da sam se navikao. U suštini, sindrom varalice nije otišao, ali sam ja naučio da u njemu vidim prijatelja. Tako da sad – kad čujem taj glas u svojoj glavi – duboko udahnem, zastanem na sekund, nabacim osmijeh i kažem: „Dobrodošao, stari prijatelju. Drago mi je da si ovdje. A sad, bacimo se na posao.“

Carl Richards je finansijski planer u Park Cityju, Utah, i direktor obrazovanja za investitore na BAM Alijansi. Njegova nova knjiga je „The One Page Financial Plan: A Simple Way to Be Smart About Your Money“. Stotine njegovih crteža o investicijama, novcu i ponašanju se nalazi na stranici „Your Money“ na sajtu New York Timesa.

Izvorwww.nytimes.com

Autor: Carl Richards

Za Akos.ba prevela i prilagodila: Merima Hafizović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top