Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Za djecu i omladinu > Kako oprostiti kada nas povrijede?

Kako oprostiti kada nas povrijede?

Dok sam odrastala svijet je bio savršeno mjesto. Jedini problem bio je u tome što ja nisam bila. Nekad sam vjerovala da sve mora uvijek biti ‘pravedno’. Za mene je to značilo da nikada niko ne treba griješiti, i da ukoliko pogriješe, pravda mora biti zadovoljena. Borila sam se jako da sve bude onako kako sam vjerovala da stvari moraju biti. Ali u mojoj borbi, predvidjela sam fundamentalnu istinu o ovom životu. U mom djetinjastom idealizmu, nisam uspjela shvatiti da je ovaj svijet sam po sebi nesavršen. Mi smo, kao ljudi, sami po sebi nesavršeni. Tako da ćemo uvijek praviti nered. I u tim neredima, mi ćemo neminovno povrijeđivati druge, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno. Svijet neće uvijek biti pravedan.

Da li to znači da trebamo prestati da se borimo protiv nepravde, ili da odustanemo od Istine? Naravno da ne. Ali to znači da ne smijemo držati ovaj svijet, i druge, u nerealnim standardima. Ali to uvijek nije lahko. Kako da živimo u svijetu koji je tako manjkav, gdje nas ljudi razočaraju, gdje nam čak i naše vlastite porodice mogu slomiti srce? I možda, najteže od svih, kako da naučimo da oprostimo kada se o nas ogriješe? Kako da postanemo jaki, a da ne budemo tvrdokorni, i ostanemo nježni, bez toga da budemo slabi? Kada da se nečega držimo, a kada da pustimo? Kada briga o nečemu, prevrši granice? I postoji li takva stvar da volimo više nego što bi trebalo?

Kako bismo pronašli odgovore, moramo prvo zakoračiti izvan naših sopstvenih života. Moramo ispitati da li smo mi prvi ili posljednji koji osjećaju bol ili prema kojima je učinjena nepravda. Moramo pogledati na one koji su došli prije nas, proučiti njihove borbe i njihove pobjede. I moramo priznati da napredovanje nikada ne dolazi bez bola, i da je uspjeh samo proizvod borbe. Borbe koja gotovo uvijek uključuje odoljevanje i prevazilaženje štete koju su nam drugi nanijeli.Pozivajući se na svijetle primjere naših poslanika podsjetit ćemo se da naš bol nije usamljen. Imajte na umu da je poslanik Nuh, a.s., zlostavljan od svog naroda 950 godina. Kur’an nam kaže: Prije njih Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: “Luđak!” – i Nuh je onemogućen bio. (El-Kamer, 9) Nuh je bio toliko zlostavljan da je na kraju ‘zamolio svog Gospodara: Ja sam pobijeđen, Ti se osveti! (El-Kamer, 10)

Ili se možemo prisjetiti kako je Poslanik, s.a.v.s., gađan kamenjem sve dok nije prokrvario i kako su ashabe tukli i kako su gladovali. Svo ovo fizičko zlostavljanje su drugi prouzrokovali. Čak su i meleki shvatili ovaj aspekt ljudske prirode, čak i prije nego što je došlo do toga. Kada je Allah kazao melekima da će stvoriti čovječanstvo, njihovo prvo pitanje je bilo o ovim štetnim potencijalima ljudi. Allah nam kaže: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekara, 30)

Ovaj potencijal čovjeka da činimo strašne zločine jedni protiv drugih je tužna realnost ovog života. A ipak mnogi od nas su tako počašćeni. Većina od nas se ne mora suočavati sa nesrećama koje drugi podnose cijelo vrijeme. Većina od nas nikada neće morati gledati kako naše porodice muče ili ubijaju. A ipak, malo je nas koji možemo reći da nikada nismo bili povrijeđeni, na ovaj ili onaj način, od strane nekoga drugog. Dakle, iako većina od nas nikada neće saznati kako je to umirati od gladi ili biti bespomoćan dok se naše kuće ruše, većina od nas zna šta znači plakati zbog ranjenog srca.

Da li je moguće ovo izbjeći? Mislim da jeste u izvjesnoj mjeri. Mi nikada ne možemo izbjeći sav bol, ali podešavanjem naših očekivanja, našeg odgovora, našeg fokusa, možemo izbjeći puno štete. Naprimjer, stavljanje svog našeg povjerenja, oslonca i nade na drugu osobu je nerealno i jednostavno glupavo. Moramo imati na umu da su ljudi pogrešivi i stoga, naše krajnje povjerenje, oslanjanje i nadu trebamo imati samo u Allaha. Allah kaže: …Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna. (El-Bekara, 256) Znajući da je Allah jedini oslonac koji se neće prekinuti će nas spasiti od puno nepotrebnih razočarenja.

Pa ipak, to ne znači da ne bismo trebali voljeti ili da trebamo manje voljeti. Ono što je važno jeste kako volimo. Ništa ne bi trebalo, osim Allaha, da bude naš krajnji objekt ljubavi. Ništa u našim srcima ne bi trebalo da bude prije Allaha. I mi nikada ne bismo trebali doći do te tačke da volimo nešto, osim Allaha, na takav način, da bi bilo nemoguće da živimo bez toga. Ova vrsta ‘ljubavi’ nije ljubav, već je zapravo obožavanje i ona ne prouzrokuje ništa drugo osim boli.Ali, ono šta se događa kada sve to uradimo i ipak onda budemo povrijeđeni ili nam je nanesena nepravda od drugih, jer će se neminovno dogoditi? Kako možemo uraditi ono što je najteže? Kako možemo naučiti da oprostimo? Kako možemo naučiti da izliječimo naše ožiljke i nastavimo da budemo dobri prema ljudima, čak i onda kada oni nisu dobri prema nama?

U priči o Ebu Bekru, r.a., je naveden prekrasn primjer upravo toga. Nakon što je njegova kćerka, Aiša, r.a., oklevetana na najgori mogući način, Ebu Bekr, r.a., je saznao da je čovjek koji je započeo glasine bio Mistah, rođak kojeg je Ebu Bekr finansijski podržavao. Naravno Ebu Bekr je prestao da daje sadaku klevetniku. Ubrzo nakon toga, Allah je objavio sljedeći ajet: Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je. (En-Nur, 22) Nakon što je čuo ovaj ajet, Ebu Bekr je odlučio da želi Allahov oprost, i ne samo da je nastavio davati ovom čovjeku novac, već mu je davao i više.Ova vrsta oprosta se nalazi u samom srcu vjernika. U opisivanju ovih vjernika, Allah kaže: za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasredi, opraštaju. (Eš-Šura, 37)

Sposobnost da lahko oprostimo treba biti vođena svijesti o vlastitim nedostacima i griješenju prema drugima. Ali najviše od svega, naša poniznost treba biti vođena činjenicom da mi griješimo prema Allahu svakog dana u svom životu. Ko smo mi da se poredimo sa Allahom? A ipak, Allah, Gospodar svemira, oprašta danju i noću. Ko smo mi da ne opraštamo? Ukoliko se nadamo da će nam Alah oprostiti, kako možemo da ne opraštamo drugima? Ovo je razlog zbog kojeg nas je Poslanik, s.a.v.s., podučio: Allah se neće smilovati onome ko nije milostiv prema ljudima. (Muslim) Nada u Allahovu milost treba motivisati našu vlastitu želju da oprostimo i da jednog dana uđemo u jedini svijet koji je savršen.


Napisala: Jasmin Mudžahid
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top