Kako islam ispravlja naš pogled na novac?

Pitanje novca i bogatstva zauzima centralno mjesto u životu savremenog čovjeka. Finansijski uspjeh u mnogim društvima postao je mjerilo društvenog položaja i lične vrijednosti, pa se čovjek počeo procjenjivati prema onome što posjeduje, a ne prema onome što pruža.

S druge strane, u pojedinim vjerskim i kulturnim diskursima razvilo se negativno gledanje na novac, u kojem se asketizam povezivao sa siromaštvom, a bogobojaznost s oskudicom. Zbog toga se neki mladi ljudi ustručavaju težiti ekonomskom uspjehu, strahujući da bi ih to moglo udaljiti od duhovnih vrijednosti.

Međutim, islamsko poimanje novca mnogo je uravnoteženije i dublje od ove dvojnosti. Islam siromaštvo ne smatra vrlinom samo po sebi, kao što ni bogatstvo ne smatra dokazom nečije vrijednosti. Novac posmatra kao blagodat, odgovornost i iskušenje, dok mjerilom vrijednosti među ljudima smatra bogobojaznost i dobra djela.

Novac je u Kur’anu blagodat, emanet i odgovornost

Ako pažljivo pogledamo Časni Kur’an, vidjet ćemo da se pitanje imetka u njemu često spominje. Kur’an novac ne tretira kao nešto sporedno niti kao zlo kojeg se treba riješiti. Naprotiv, stavlja ga u okvir ljudskog života i povezuje ga s radom, trgovinom, udjeljivanjem i izgradnjom društva.

Uzvišeni Allah kaže: “i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu!“ (El-Kasas, 77)

Ajet ne poziva na odbacivanje dunjaluka, već na ispravno uređivanje odnosa prema njemu. Novac nije konačni cilj, ali je sredstvo koje se može koristiti za činjenje dobra, izgradnju Zemlje i služenje ljudima.

Uzvišeni također kaže: „I udjeljujte iz onoga što vam je On povjerio na upravljanje.“ (El-Hadid, 7)

Ovaj ajet postavlja važnu ideju: čovjek ne posjeduje imetak u apsolutnom smislu. On mu je povjeren na upravljanje. Zato vrijednost novca ne određuje njegova količina, nego način na koji je stečen i način na koji se koristi.

Da li je bogatstvo dokaz Allahovog zadovoljstva?

Jedna od raširenih grešaka u razumijevanju čovjekovog odnosa prema novcu jeste uvjerenje da je bogatstvo dokaz Allahovog zadovoljstva, a siromaštvo dokaz nedostatka časti.

Kur’an je jasno ispravio takvo razumijevanje u suri El-Fedžr:

Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!”A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio!”(El-Fedžr, 15–16)

Allah, dakle, negira da je samo bogatstvo znak počasti, kao što negira i da je samo siromaštvo znak poniženja. I jedno i drugo može biti iskušenje.

Bogat može biti zahvalan i činiti dobro, a siromašan može biti strpljiv i nadajući se nagradi od Allaha. Suština nije u količini onoga što čovjek drži u ruci, nego u onome što nosi u srcu od imana i bogobojaznosti.

Kako su ashabi razumijevali zuhud?

Jedno od shvatanja koje je potrebno preispitati jeste povezivanje zuhuda – skromnosti i nevezivanja za dunjaluk – s odustajanjem od ekonomskih sredstava i materijalne snage.

To nije u skladu sa životom velikih ashaba. Ako pogledamo prvu generaciju muslimana, vidjet ćemo ljude koji su spojili duboku vjeru s velikim materijalnim mogućnostima.

Osman ibn Affan, radijallahu anhu, bio je jedan od velikih trgovaca Kurejša. Njegov imetak imao je značajnu ulogu u služenju islamu. Među najpoznatijim primjerima jeste njegovo opremanje Vojske teškoće u pohodu na Tebuk.

Abdurrahman ibn Avf, radijallahu anhu, također je bio jedan od velikih trgovaca među ashabima. Bio je poznat po udjeljivanju i sadaki nakon što mu je Allah podario veliko bogatstvo kroz trgovinu.

I Zubejr ibn el-Avvam, radijallahu anhu, bio je među imućnim ashabima. Historičari i biografi navode da je nakon njegove smrti ostao veliki imetak.

Ashabi nisu vidjeli proturječnost između posjedovanja imetka i zuhuda. Jer zuhud za njih nije značio imati malo novca. Zuhud je značio imati malo vezanosti srca za njega.

Zato su neki od prvih muslimana govorili da problem nije u tome što je dunjaluk u čovjekovoj ruci, nego kada se nastani u njegovom srcu.

Blagodat sredstva i iskušenje cilja

Ako islam odbacuje apsolutno negativan odnos prema novcu, istovremeno upozorava na njegovu opasnost kada se od sredstva pretvori u cilj.

Uzvišeni Allah kaže: „Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje.“ (Et-Tegabun, 15)

A također kaže: „Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.“ (El-Alek, 6–7)

Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Svaki narod ima svoje iskušenje, a iskušenje mog ummeta je imetak.“ Bilježi Tirmizi.

Dakle, novac sam po sebi nije zlo. On postaje iskušenje kada čovjeku pruži osjećaj da mu Allah više nije potreban ili kada ga navede na nepravdu, oholost, razmetanje i uskraćivanje tuđih prava.

Otuda razumijemo i hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Divan li je dobar imetak u rukama dobrog čovjeka.“

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio imetak. Pohvalio je imetak kada se nalazi u rukama dobrog čovjeka koji poznaje Allahovo pravo i prava drugih ljudi.

Između zuhuda i razvoja

Pogrešno razumijevanje zuhuda ponekad je dovelo do negativnog odnosa prema radu i sticanju imetka, kao da vjera zahtijeva udaljavanje od ekonomskog uspjeha.

Međutim, u islamskoj tradiciji učenjaci su govorili o vrijednosti halal zarade i čovjekovoj odgovornosti da izgrađuje i unapređuje Zemlju.

Islam svoju civilizaciju nije gradio na siromašnom i nemoćnom društvu, nego na društvu koje radi, proizvodi i međusobno se pomaže.

Zato je imetak kroz historiju muslimana imao značajnu ulogu u:

• izgradnji naučnih institucija,
• brizi o siromašnima,
• osnivanju vakufa,
• podršci učenjacima i studentima,
• izgradnji i finansiranju javnih projekata.

Islamski sistem vakufa historijski je predstavljao jedan od najboljih primjera pretvaranja privatnog bogatstva u široku društvenu korist.

Potrebno je ispraviti govor o novcu

U vremenu savremenih ekonomskih izazova i potrebe društava za inovacijama, poduzetništvom i razvojem, islamski govor o novcu treba ponovo predstaviti na uravnotežen način.

Nije cilj mladima usaditi prezir prema finansijskom uspjehu, ali nije cilj ni bogatstvo učiniti mjerilom ljudske vrijednosti.

Cilj je odgojiti čovjeka koji teži ekonomskoj snazi, ali ne postaje njen rob.

Čovjeka koji posjeduje novac, a ne čovjeka kojeg posjeduje novac.

Islamsko poimanje ne stavlja siromaštvo na stepen apsolutne vrline, niti bogatstvo proglašava pokazateljem duhovnog uspjeha. Vrijednost čovjeka povezuje s njegovim odnosom prema Allahu i onim što pruža drugim ljudima.

Novac u islamu nije neprijatelj duše, ali nije ni njena zamjena.

On je sredstvo u čovjekovim rukama. Ako ga čovjek koristi na ispravan način, novac može postati put dobra.

Ako novac ovlada čovjekom, blagodat se pretvara u iskušenje. Upravo se tu pokazuje islamski srednji put: nema obožavanja bogatstva, ali ni veličanja nemoći; tu su emanet, odgovornost i izgradnja.

Prijevod i obrada: akos.ba