Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Vijesti iz svijeta > Izraelski tabu mora biti razbijen zbog iskrene i otvorene diskusije

Izraelski tabu mora biti razbijen zbog iskrene i otvorene diskusije

Palestina nikada nije stvarno ni bila tamo. Hiljadu godina je samo bezvrijedni vremenski period, a sve što vidite na terenu je sloj zemlje koji čeka da se potpuno oduzme. Ovo nije moj maštoviti govor; to je dominirajuće razmišljanje većine Izraelaca i onih koji ih podržavaju, zahvaljujući dugotrajnoj propagandi koja je trajala decenijama i hranila misli, mnogih generacija, bezkompromisnim uvjerenjima koja ne pristaju na diskusiju niti na reviziju.

Jedan od najosjetljivijih tabua u tom pogledu je samo priznavanje postojanja palestinskog naroda u prošlosti, ili čak u sadašnjosti. Istina je u sukobu s samim korjenima cionizma. Izraelci su grubo pričali o „Arapima“, pogodnom rješenju problema oko etničkog naziva „Palestinac“. Arapi, oni razumiju, samo su ljudi koji su došli iz pustinje i mogu se vratiti u nju ili mogu biti protjerani tamo. „Ova zemlja neće biti dovoljna za sve nas skupa“, tvrde cionisti. „Imaju 20 arapskih zemalja, zašto ne odu tamo?“ Takva naivna „logika“ može se koristiti na oba načina: Imate velikog prijatelja u američkom predsjedniku Donaldu Trampu, zašto onda ne odete njemu i pridružite mu se?

Ovaj izraelski mentalitet osigurao je kulturološki izgovor za etničko čišćenje koje su „novi izraelski historičari“ detaljno opisali, počevši od Benny Morrisa do proširenih djela Ilana Pappéa. Stoga, ne iscrpljujte se u potrazi za referencama za “palestinski narod” u bilo čemu što su problematizirali izraelski zvaničnici tokom “mirovnog procesa” već četvrt vijeka, jer ga nećete naći. Postoje samo “Palestinci”, ali ljudi (treba da) imaju domovinu, historiju, identitet, korjene i prava, a to su koncepti koje Izraelci ne mogu zamisliti kao dio zemlje koja uopće nije Palestina prema njihovom pogledu. Danas je zaboravljena činjenica da osnivač samog političkog cionizma, Theodor Herzl i njegove kolege u ranoj svjetskoj cionističkoj organizaciji, nisu imali drugog izbora nego da je nazovu Palestina, ime koje je također uključeno u sve kasnije dokumente, uključujući Balfourovu deklaraciju iz 1917. godine .

U rukama Izraela, arheologija i historija su zasićeni propagandom. Izraelska istraživanja i muzeji se rukovode arogancijom i ideologijom kako bi se postigli konkretni zaključci. Cionistički narativ je otpočeo u Evropi krajem 19. vijeka, a ne u Palestini. Arheološka propaganda je morala izmisliti zamišljenu zemlju koja odgovara izraelskom mitu. Ona ne prepoznaje šta se desilo u proteklih 2.000 ili 3.000 godina, i ne obraća pažnju na ono što je i iza toga.

Ipak, Izraelci se suočavaju sa dilemom i razmišljanjem: šta uraditi sa mjestom koje očigledno ima autohtonu kulturu i karakter; i da li je to arapska i palestinska, muslimanska i hrišćanska sredina, sa podjednakim dokazima koji su očigledni? Kako treba da se nose sa svim tim minaretima, kupolama i crkvenim kulama koje su preživjele rušenje i uništavanje; poznata arapska arhitektura; pa čak i masline i palme koje su preživjele iskorjenjivanje i paljenje? Izraelski trik za prevazilaženje ove veoma stvarne dileme je da bijeg od stvarnosti tako što svoju državu zasnivaju na relativno kratkom periodu drevne historije, ugušene nacionalističkom ideologijom. Ovo je vrlo važno, jer ono što danas vidimo o Izraelu je površno; zgulite taj specifični sloj i ono što ćete pronaći ispod stvarno pripada Palestincima. Ipak, cionistički mitovi se pozivaju na Trampa i njegove prethodnike u Bijeloj kući, iako se samo on usudio da proglasi Jeruzalem samo Izraelskim gradom.

Proslava izraelskog narativa opravdava uklanjanje ogromnog vremenskog perioda i historijskih činjenica koje su negirane kako bi se stvorio scenario koji odgovara zamišljenoj historiji baziranoj na cionističkoj ideologiji i mitologiji. U junu 1967. godine, na primjer, nekoliko dana nakon okupacije istočnog dijela Jeruzalema (kojeg je okupirao zapadni sektor od 1948. godine), izraelski buldožeri su  uništili historijsko naselje u srcu Starog grada. Ovo je predstavljalo jednu od najobimnijih kampanja uništavanja u 20. vijeku. Marokanska četvrt je uključivala 135 historijskih objekata koji egzistiraju vijekovima; u potpunosti je uništena kako bi se stvorio prazan prostor u srcu Jeruzalema gdje se sada nalazi veliki trg pored zapadnog (“Wailing”) Zida. Ko je danas dovoljno jak da uporedi slike ove oblasti prije i poslije 1967. godine? Ko se sjeća historijske marokanske četvrti sa svim karakteristikama arheoloških nalazišta koja datiraju iz vreman prije ere Salahudina? Ko pita gde je su ruševine drevnog kamena i spomenika koji su trajali više od 1.000 godina?

Ono što je upečatljivo u vezi ovoga, kao i kod drugih incidenata masovnog uništenja koji su diskretno i brzno pratili vojnu okupaciju, jeste činjenica da ovi događaji još uvijek nisu bili dubinski razmatrani među samim Izraelcima, pa čak ni na međunarodnom nivou. Ova stvar ostaje jedan od glavnih izraelskih tabua. Sve što se tiče okupiranog palestinog autohtonog identiteta i historije nije za diskusiju u izraelskim krugovima.

Izraelska propaganda je svoju publiku okovala ideologijom, koja im daje naivnu percepciju o zemlji otprije 2.000 – 3.000 godina ni prije ni poslje. Ova propaganda počinje riječima cionističke himne Hatikve, koju je cionistička organizacija kasnije izmanipulisala kako bi uključila Jeruzalem, iako grad pisac Naftali Herz Herz nije ni spominjao kada je 1877. godine, napisao pjesmu. To nije samo pitanje historijske izmišljotine i propagande, već se također radi omanipulaciji riječi u himni, pošto su neke uzete iz poljske nacionalne himne, a njena melodija je ukradena iz različitih verzija popularnih evropskih narodnih pjesama.

Propaganda hrani govore političara tako da oni mogu ispuniti umove Izraelaca sa konkretnim konceptom: Juče ste bili ovdje i danas ste ovdje. Implikacija je da svi koji su ovdje bili između „jučer“ i „danas“ nemaju vrijednost. Oni su bili samo lutalice bez ikakvih korjena i historije. Neki entuzijasti koji favorizuju ovu logiku mogu to razumjeti kao davanje zelenog svjetla da se unište te „lutalice“ i njihova imovina, te se po potrebi i proteraju. To je mentalitet „prijenosa“ i etničkog čišćenja; to je logika buldožera koji urušavaju pravu historiju u korist izmišljene historije koja stvara „činjenice na terenu“ u skladu sa načinom razmišljanja desničarske partije premijera Benjamina Netanjahua koji je podržan od strane vojske, ilegalnih naseljenih bandi, Općine Jeruzalem i Uprave za antikvitete.

Danny Ayalon, Netanjahuov blizak saradnik, godinama je bio zamjenik ministra inostranih poslova i bio je žestok zagovornik ilegalnih izraelskih naselja izgrađenih na okupiranim palestinskim teritorijama na Zapadnoj obali i Jeruzalemu. Ayalon se pojavio u popularnom propagandnom video snimku o Jeruzalemu u kojem on glumi da se šulja u tunele ispod Starog grada i zamišlja kako se tuda šetao prije oko 2.000 godina. Video je prepun historijske naivnosti, kao i obično, ali predstavlja istinski užasnu sliku: uništenje Kupole na stijeni (arp. Qubbat al-Sakhrah) i njenog okruženja, kao najistaknutijeg obilježja Jeruzalema, samo je brza hrana ili nešto slično tome što može biti uništeno i zamenjeno garažom.

Poznat po svojim društvenim medijskim aktivnostima, Ayalon je u virtuelnom domenu učinio ono što su neofašističke vjerske organizacije pokušale učiniti u stvarnom svijetu kroz napade i upade u svetu Al-Aksu decenijama. Ove skroz desne jevrejske grupe žele uništiti džamiju Al-Aksa, Dome of the Rock (arp. Qubbat al-Sakhrah)  džamiju i druge islamske i kršćanske spomenike. Ovo je počelo sa podmetanjem požara u Al-Aksi 1969. godine, od tada su izvedeni brojni bombaški napadi na mnoge svetinje. Jeruzalem je za njih, samo nešto što treba eliminisati, kako je Ajalon i preporučio u video klipu.

Takozvani „price tag“ – napadi koje izvode jevrejski naseljenici uključuju paljevinu, vandalizam i crtanje grafita na džamijama, crkvama, manastirima, kućama i grobovima muslimana i kršćana, sa zahtjevima, napisanim na hebrejskom, da napuste zemlju. Oni koji su odgovorni za te napade su proizvod izraelskog obrazovnog sistema. Oni su bili podvrgnuti cionističkoj propagandi, koja im je napunila glavu svojim mišljenjima sa idejom da su oni gospodari historije i gospodari ove zemlje. Rezultat je očigledno beskrajan tok napada s početka ovog vijeka, od kojih su neki rezultirali izgorijevanjem porodica i djece; tadašnji 18-mjesečni Ali Dawabsheh je zajedno sa svojim roditeljima spaljen u požar napadu tokom 2015. godine; njegov četvorogodišnji brat Ahmed je preživio, ali sa ozbiljnim opekotinama.

Stvoren je čitava lepeza teatralne propagande i rekvizita koji potkrepljuju mentalitet mržnje koja proizvodi počinioce ovih djela. Jedna od najvažnijih institucija države koja je osnovana na ruševinama Palestine je Knesset, izraelski parlament. Članovi Kneseta sjede pred velikim vještačkim kamenim zidom, što im osigurava osjećaj historijske dubine u svojoj zemlji. Ovi parlamentarci s izglasali rasističke zakone kako bi država mogla nametnuti jevrejski identitet u zemlji, ignorišući njenu pravu historiju uz poricanje postojanja palestinskog naroda. Broj takvih zakona se povećava, uporedu sa ograničenjima za izraelske organizacije za ljudska prava koja se protive takvoj zvaničnoj propagandi.

Među članovima Knesseta nalaze se fanatični doseljenici koji žive u kućama izgrađenim na zemljama silom ukradenim od Palestinaca na Zapadnoj obali. Ubjeđeni su da im je Bog darovao ovu zemlju hiljadama godina prije inaguracije Netanjahuove vlade. Neki od njih su ubjeđeni da je Bog na strani oružanih nasilnika koji koriste automatske puške kako bi zastrašili Palestince u njihovim kućama i spalili njihove masline. Zbog toga što su oni nesporni gospodari historije, njihova pažljivo utvrđena naselja obično se grade na strateškim lokacijama kao što su brda, gdje imaju superiorniji pogled na palestinska sela koja se tako nalaze ispod njih.

U gradovima i mediteranskim obalama, najteža pitanja s kojima se mogu suočiti stanovnici kojima su kuće ukradene od 1948. godine su: „Ko je izgradio ovu kuću, oče? Ko je posadio ovo drvo, majko? Ko je napravio ovaj put, dedo?„ Takva pitanja prekrivaju veoma osjetljive izraelske tabue; ako je mir stvarna opcija, ti tabui moraju biti slomljeni i otvoreni za iskrenu i otvorenu diskusiju.

Autor: Hossam Shaker

Izvor: middleeastmonitor.com

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top