Iz male kasabe na carski dvor: Muhamed Skeho Prozorac el-Bosnevi

U bogatoj riznici bošnjačke usmene predaje, naiđoh na kazivanje o nekom sultanu koji je na „hasta dušeku“ svojim podanicima izrekao čudnu zamolbu: svašta je za života vidio ali nije Boga. Dao im je mjesec dana da mu želji udovolje ili će im „bašune s ramena poskidati“. Tragajući za rješenjem, dobiše savjet da „u vilajetu Bosna ima alemli insan“; ako im on ne pomogne, nema im pomoći. Našli su ga – Murat se zvao – i iznijeli mu svoju muku.

Saslušavši o čemu se radi, Murat je krenuo s njima. U zakazano vrijeme, stupio je pred padišaha i uprkos namrgođenim dželatima koji su samo čekali da im sultan „tembih dadne“ da ga posijeku, kroz nekoliko dovitljivih dosjetki „pokazao mu Boga“. Sultan nije imao kud nego da naredi da se Bošnjaku nagrada isplati, što je ovaj odbio i zadovoljno se vratio u svoj vilajet. Jasno, kazivanje obiluje pripovjedačkom dramaturgijom sa pozamašnom dozom fikcije, što nerijetko i jeste glavna karakteristika ovakve književne građe. Ipak, neki momenti su relevantni, pa, ako baš hoćemo, i historijski utemeljeni do te mjere da se ne mogu sporiti.

Blistave vizije malih ljudi

Ne može se, recimo, sporiti da je kroz historiju itekako bilo vrijednih, sposobnih i učenih Bošnjaka koji su imali važnu ulogu i na samom Dvoru, kao što se ne može sporiti ni to da su neki od njih, direktno ili indirektno, svojim znanjem i vizijom nastojali pomoći i samim sultanima da prevaziđuprilike i situacije koje su se sve češće otimale kontroli. Ponekad su to bili učenjaci svjetskog glasa i kalibra, poput Kafije Pruščaka, a dosta češće učenjaci čiji životni put i društveni angažman još uvijek nisu do kraja rasvijetljeni i poznati. Jedan od njih rođen je u hercegovačkom gradiću Prozoru. Znakovit je po tome što je iz male sredine te što je svoja promišljanja, ideje i sugestije uokvirio u knjigu a potom istu predao direktno u ruke sultanu i šejhu-l-islamu. O kome je riječ?

Ime mu je bilo Muhamed, sin kadije Muhameda, unuk Muhjiddinov iz kasabe Prozor u Bosni. Ponegdje se spominje i njegovo prezime Skejo-zade ili Skeho koje je i danas prisutno na području Prozora. Prvi relevantniji podatak o ovom čovjeku vezuje se za 1759.godinu u kojoj je okončao naukovanje u Top-atan medresi u Livnu. Na osnovu toga će, recimo, Hifzija Hasandedić ustvrditi da bi Muhamed Skeho mogao biti rođen 1735.godine.

Iz Akhisara u Carigrad

Nakon Livna, Skehu dalje susrećemo u Akhisaru, današnjem Pruscu i to na poziciji muftije, a preduslov za ovu časnu službu bila je iznimna vjerska naobrazba te poštovanje u samom narodu.

Deset godina nakon Livna, dakle, 1769., Muhamed Skeho, uz čije ime se često navodi i dodatak „Prozorac“, nalazi se u Istanbulu. Društvo u carskoj prijestolnici pravila su mu najčešće dva zemljaka iz Prozora: Osman Kopčić, porijeklom iz čuvenog prozorskog sela Kopčići, potopljenog akumulacijom Ramskog jezera 1968.godine, i Nebih-efendija. Ovaj posljednji je bio priznati alim, prisutan na svim važnijim ulemanskim kružocima, pa je za pretpostaviti da je uz njega i Prozorac postepeno napredovao ka tom smijeru.

Slijedeći bitan lokalitet u Skehinom životu opet je Istanbul i njegova čuvena četvrt Ejjub, u kojoj je, po nekim pretpostavkama, ovaj učenjak i ukopan. Bio je angažovan u Zekerijja medresi i kroz rukopise koje je tokom boravka na Ejjubu iza sebe ostavio, saznajemo da je, ranije, u Bosni aktivno djelovao u Akhisaru, Jajcu i Donjem Vakufu (Vakfi Kebir) te da je čak bio i kadija Ejjuba, što je izuzetno cijenjena funkcija i posebna počast u tom vremenu.

Vrijedni savjeti sultanu i šejhu-l-islamu

Slijedeće skoro dvije decenije o Prozorcu ne znamo ništa. Početkom 19.stoljeća završava i sultanu predaje svoje kapitalno djelo a magloviti su i podaci o godini njegove smrti. Izvjesno je jedino da je umro početkom 19. stoljeća.

Kapitalno djelo Muhameda Skehe Prozorca je „Minhadžun-nizam fi dini-l-islam“ (Islamski način postizanja poretka). U potpunosti ga je napisao na arapskom jeziku a, nakon toga, oko 1801.godine, predao direktno u ruke tadašnjem šejhu-l-islamu Hulusiji a onda i sultanu Selimu III.

Kao učenjak i službenik, Prozorac je jednostavno morao reagovati na sve trusnije prilike u Carevini koja je gotovo neprestano ratovala i iznutra slabila, što zbog gramzivosti samih sultana, što zbog naraslih apetita nižih službenika. Bilo je evidentno da su na mnogim poljima nužne reforme koje je Selim III pokušao sprovesti ali ga je nezadovoljstvo, prije svega, janjičara koštalo života. Evidentno nadahnut učenjem islama, Prozorac kroz svoje djelo insistira na pravdi i vraćanju izvornom islamskom moralu. Po njemu je glavni problem u nižim slojevima rukovodstva: kadijama, agama i ajanima čiji postupci su uveliko odudarali od islamske prakse (Pruščak je, recimo, ustvrdio da je problem u najvišem rukovodstvu Carevine).

Osim što je detektirao problem i ukazivao na nužnost povratka moralu i pravdi, Prozorac se zalagao i za podjelu društva po staležima sa jasno naznačenom raspodjelom prava i dužnosti, što bi garantovalo stabiliziranje situacije i unutrašnjih odnosa u Carevini. No, kako je Carevina išla i kasnije skončala na poznati način, zaključak je da promišljanja i savjeti Prozorca i nisu naišli na plodno tlo. To, naravno, ne mijenja činjenicu da ovaj čovjek zavrijeđuje da ga se spomene i da se njegov život podrobnije istraži.

Ohrabruje činjenica da se rukopis Prozorčevog Minhadža nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci te Orijentalnom institutu u Sarajevu, kao i činjenica da se i danas pojedinci značajnije bave njegovim životom i djelom. Najsvježiji primjer je mr. Fikret Pašanović i njegovodjelo „Bošnjak savjetuje sultana“, posvećeno upravo Prozorcu.

O njemu se, nažalost, i u njegovom rodnom Prozoru jako malo zna.

Za Akos.ba piše: Safet Pozder