Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Za djecu i omladinu > Zaboravljena mudrost i lijep savjet

Zaboravljena mudrost i lijep savjet

”Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom”, vrhunska je kur'anska preporuka svakom daiji, imamu, profesoru ili bilo kojem drugom pregaocu na putu dobra i istine.

Piše: Safet Pozder

Zijareteći naše džemate tokom ramazana, iznova sam reanimirao sjećanje na naš, bosanski hikmet (mudrost) te iznimno umijeće lijepog, konstruktivnog, plodnog i dugoročno korisnog savjetovanja. Primjera je mnogo, no, budući da se sve dešavalo tokom ramazana, akcenat stavljam na post.

Bio sam više nego ganut gestom jednog dječaka od nekih osam ili devet ljeta, koji mi je prišao nakon jedne teravije i u maniru mnogo starijeg i ozbiljnijeg insana upitao može li on, budući da su dani dugi, postiti jedan dan do podne a drugi od podne; pika li mu se to kao post. Naravno, dao sam mu potvrdan odgovor i već nakon slijedeće teravije zamolio džematlije da u sličnim situacijama postupe isto.

Ispričao sam taj slatki mali razgovor u jednom od džemata (budući da sam primijetio veći broj djece na teraviji) i reakcije su počele pljuštati već nakon izlaska iz džamije. Tako smo, razgovarajući o našim iskustvima sa postom u djetinjstvu, zagazili duboko u noć. Jedan veli kako mu je rahmetli nena bezbroj puta našivala post; on bi postio danas do podne, sutra od podne a nena uzme igle i konac i sve to lijepo ušije a njemu srce k'o Bokševica. Drugi, opet, priča kako se znao naklepati silnih para od rahmetli dede; on bi, kao dječačić postio, a dedo bi to pred iftar otkupljivao i tako je to išlo. Treći pripovijeda kako ga je majka učila da se dijete tokom posta može napiti vode ili mlijeka ali pod uslovom da to bude naiskap. ”Sjećam se”, veli, ”da bih nageo najveću čašu mlijeka koju smo imali i pio sve dok se ne bih prepao da će mi oči iskočiti, i onda bih nastavio postiti”. Četvrti se smješka i kaže kako su, u njegov vakat, djeci koja ne poste govorili da će za Bajram u ćumez s kokošima.

Slušam ih i razmišljam. I divim se. Nije da su mi rekli nešto što već nisam znao. Na koncu, i ja sam počinjao na jedan od spomenutih načina tamo negdje krajem 80-ih. Ipak, ne mogu a da se opet ne zadivim bistrini i pronicljivosti našeg bošnjačkog uma. Ne mogu a da ješ jednom ne odam priznanje čestitim i plemenitim dedama, nenama, očevima i majkama koji na tako domišljat i pronicljiv način jednostavno naučiše cijelu jednu generaciju ljudi da posti. Da, upravo oni s kojima sam te noći evocirao uspomene stasali su na hikmetu i lijepom savjetu, tempiranom u pravo vrijeme i u idealnoj mjeri.

Valja nam učiti od njih. To je neprocjenjivo vrijedna škola. To je vrhunska mudrost i savjet iskusnih, a ”mudrost je”, kako veli Muhammed a.s., ”izgubljena stvar vjernika koji će je uzeti gdje god je nađe”.

S druge strane, aktuelizirana je jedna, nazovimo je tako, rasprava o namazu, odnosno brzini klanjanja namaza, posebno teravije, sa posebnim akcentom na hadis u kome je Muhammed a.s., vidjevši čovjeka da je brzo klanjao, zatražio da se vrati i ponovi namaz. Dakako, rasprava može poprimiti znatno šire razmjere i tretirati i pitanja kao što su izlasci pojedinih džematlija nakon osmog teravijskog rekata ili džumanskog farza. Ipak, nije mi namjera baviti se time. Naprotiv.

I sam Kur'an opisuje čovjeka kao biće sklono raspravi (we kanel insanu eksere šej'in džedelen). Međutim, ne mogu a da se ne zapitam, kada su u pitanju naše aktuelne i uobičajene rasprave o namazu, gubimo li osjećaj za prioritetima ili, rekao bih, istinskim problemima. Jamačno je da ćete bezbroj puta čuti zamjerke na one koji brzo klanjaju, izlaze s teravije ili džumanskog farza, u džamiji ne klanjaju sunete i sl. Simptomatično je da su nam džamije u većini slučajeva okružene kojekakvim kafićima i raznoraznim sadržajima koji privlače veliki broj ljudi. Rijetko se pitamo šta je sa njima i njihovim namazom. Kraće kazano, često smo u prilici da umjesto ”vrati se i klanjaj”, akcenat moramo staviti samo na ono ”klanjaj”. Nisam siguran, a polazim od sopstvenog primjera, da smo u dovoljnoj mjeri svjesni ovog problema.

Možda je prikladno da se i u ovom slučaju vratimo mudrosti i pronicljivosti naših predaka. Za početak, evo dva, dobro znana primjera:

U jedan džemat stigao hodža koji je umio s narodom. Nemalo nakon toga, inače prazna džamija, vrvjela je od džematlija. Na mjesto hodže, nakon nekog vremena dođe drugi i bijaše zatečen vidjevši da džematlije u džamiju dolaze u obući pa se požali svom prethodniku a on mu mudro odvrati: ”Ja sam ih uveo u džamiju a ti ih sad izuvaj!”.

Krenuo učen i pobožan čovjek na namaz i vidjevši kod džamije dvojicu ljudi koji su dangubili, ne namjeravajući da uđu unutra, izgrdi ih rekavši: ”Šta je s vama, dva magarca, mrsko u džamiju?”. Za njim išao drugi, mudar i pronicljiv čovjek, sve to čuo pa im veli: ”Pustite vi njega nego nastavite svoj posao, vama namaz nije obavezan”. ”Kako?”, upitaše začuđeni ljudi a on im pojasni: ”Ovaj vas nazva magarcima a Allah je namaz naredio ljudima a ne hajvanima”. Obojica su za njim ušla u džamiju.

Bez ikakve sumnje, mnogi još uvijek čekaju da budu uvedeni u džamiju, makar i obuveni, i mnogi još uvijek priželjkuju bljesak našeg hikmeta i snagu mudrog savjeta.

Nisam siguran da ćemo im, aktuelnim raspravama pomoći.

A morali bismo.

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top