Islamski Mendela: Borac za očuvanje islama u vrijeme aparthejda

‘ i da je čovjekovo samo ono što sam uradi. ” ( Kur’an; Sura Najm: 39 ajet)

Ovo je dobro poznat ajet iz Plemenitog Kur’ana kojeg je jedan od najvećih muslimanskih političkih aktivista 20. vijeka živio i sprovodio u praksi. Ovaj čovjek je bio imam, a njegovo ime je bilo Abdullah Harun.

Abdullah Harun se borio za širenje i očuvanje islama u doba režima Južnoafričkog aparthejda. U srži imama i njegove suštinske uloge bio je urođen smisao za pravdu kao i duboka ljubav prema islamu.

Imam je rođen 1924 godine u području poznatom kao Claremont u južnom predgrađu Cape Town-a. Njegov otac Amarien i majka, Asija, imali su petero djece, imam je bio najmlađi među njima. Kada je imao samo nekoliko mjeseci njegova majka je umrla, pa je zbog teških okolnosti u kojima se našao njegov otac, imama je usvojila sestra njegovog oca, Merjema. Bila je uporna žena, pa je usadila u njega vatrenu ljubav prema vjeri kao i mnoštvo lijepih stvari u životu. Merjem je bila stalni izvor podrške za mladića sve do vremena njegovog braka sa Galimom Sadan u dobi od 27 godina, kada je otišla u Meku iz razočarenja spram njegovog izbora za brak.

Vrijeme u kojem je imam živio je bilo burno, ne samo za Južnu Afriku već i za ostatak svijeta. To je bilo doba u kojem se vidio uspon komunizma kao i rađanje Drugog svjetskog rata – događaji koji će neminovno utjecati na život imama u Južnoj Africi.

Tokom svog života imam je imao mnogo učitelja, međutim njegov prvi učitelj je imao veliki uticaj na njega. Bio je to šejh Abdurrahman ‘ Alavi. Imam je tada imao14 godina ali je ipak kako bi stekao znanje morao napustiti Cape Town, te otići u dostojanstveni grad Meku. U ovom periodu tutorstva, mladi Abdullah Harun naučio je mnogo toga: arapski jezik, Tefsirsku nauku, Hadisku nauku i islamsku historiju. Nažalost, svoje studije je morao skratiti kada je obaviješten da je potrebno da se vrati kući zbog straha od izbijanja nadolazećeg Drugog svjetskog rata. Prije nego se vratio kući, imam i njegova dva druga sa studija su se pitali šta bi trebali da rade u životu kako bi stekli Allahovo zadovoljstvo. Jedan od njih trojice je insistirao da će tražiti od svog oca da gradi institucije koje bi pomogle u širenju islam, a drugi je rekao da će zatražiti od svog oca da doprinese finansiranju u izgradnji džamija na frekventim mjestima gdje žive muslimani. Međutim, mladić, sada u dobi od šesnaest godina, priznao je činjenicu da za razliku od svojih kolega sa studija, nije imao sredstava da poduzme ovakav vid zadaće, pa je uzeo na sebe obavezu da posti svakog ponedjeljka i četvrtka do kraja svog života. U ovom djelu, imam je ostao doslijedan, nepokolebljiv i stamen.

Obrazovanje imama na Bliskom istoku bilo je više nego akademsko. Također je uključivalo i politički aspekt. On je također uvidio uspon modernizma u Saudijskoj Arabiji, koji je bio razlog otkrića nafte i porastom vehabijskog učenja. Stav vehabijske škole neminovno je imala uticaj na imama. Međutim, to nije uticalo na njega u mjeri da osudi i ne upražnjava tesavvuf . Imam je živio u doba islamske reforme, vrijeme koje se pamti po figurama kao što su Jamaluddin al – Afgani ( d.1897 ) a koji je vjerovao da su sve religije u suštini iste, i čiji je cilj bio da se Islam reformira napadajući ga iznutra kroz reforme islamskog zakona. Drugi čovjek kojeg je zapamtio iz tog vremena je bio Rashid Reda , najpoznatiji po legalizaciji kamate , praveči apsurdnu razliku između kamata, riba al – Fadl i riba al – nasiah. Zbog uspona ovih islamskih reformi, imam je ponekada kategoriziran i stavljan u istu kategoriji. Ali imam se nikada nije stavio u kategoriju onih koji su bili reformatori i koji su sa sobom nosili promjenu islamskih koncepata koji bi se uklopili u modernu državu. On je jednostavno govorio i djelovao protiv svega onoga što nije bilo u redu i bio je protiv svega onoga za što je mislio da nije u skladu sa znanjem i sposobnostima islama – pozivajuči na ujedinjenje muslimana i ponovno uspostavljanje islamskog vodstva “hilafeta”.

Imam se vratio u Južnu Afriku 1941 godine i tamo je studirao pod Šejhom Abdullahom Gamieldienom, koji je studirao u Meki kao i Šejhom Ismailom Ganiefom a koji je diplomirao na Al – Azhar Univerzitetu u Kairu. Imam nastavlja studije pod okriljem ova dva čovjeka sve do 1945. godine u kojoj je šejh Gamieldien preselio na bolji svijet. To je rezultiralo da je imam bio sve bliži Šejh Ismailu Ganiefu, koji je tada postao njegov jedini učitelj. Imam je dobio vrijednu obuku u nastavi i također je došao do ogromne količine znanja, kao rezultat druženja sa Šejh Ismailom I njegovim dopuštanjem da podučava svoje kolege. To je bilo od neprocjenjive koristi za imama te će mu to pomoći kroz njegov ​​život.

Kao što je ranije spomenuto, imam je živio u turbulentnom vremenu za muslimane. Međutim, kao musliman u Južnoj Africi , bilo je i drugih stvari koje su ga doticale, posebno režim aparthejda, doslovno značenje tog režima je bi bilo odvojenost.

Sve ove stvari koje su u svakom slučaju vrijeđale muslimane u sferi njihove vjere su bile teme imamovih hutbi a prva od tih hutbi je bila ona koju je održao kao stalni imam džamije u Claremontu u oktobru 1955 na noć Mevluda. Kao imam džamije , on se nije slagao sa svojim savremenicima u mnogim aspektima. Prvo u čemu se nije slagao je to da je odbio da primi platu za poslove koje je obavljao kao imam džamije, čime je pokazao plemenitost i prostranstvo karaktera. Da bi izaša na kraj s krajem imam će otvoriti dućan, ali to je bio težak posao za imama zbog njegove ogromne velikodušnosti i milosti koja ga često dovodila u nevolje, jer su mnogi iskoristili njegovu reputaciju kao velikodušnog čovjeka.

U ovom periodu imam je osnovao CMYA ( Cape muslimansku Udrugu mladih) , organizaciju koja ne samo da je uključivala mlade studente s potrebnim znanjem o vjeri već i one koji su znali i umjeli se nametnuti kao lideri. Ova organizacija je djelovala kao punkt protiv sekularnog obrazovanja u to vrijeme, što je rezultiralo ublažavanjem pritisaka koja su bila prisutna na islam, sve dok organizacija nije postalo malo više od pukog imena, djelovala je na islamskom moralu i idealima. Kroz ovu organizaciju i njenog aktivnog učešća u poznatim medijima, imam je gurnuo naprijed ideju obrazovanja i njen značaj u borbi protiv sekularnog obrazovnog sistema. On je pokušao da uspostavi muslimansku školu unutar sekularne, koja nije bila vrlo uspješna, ali na sreću tu ideju je kasnije osvijetlio njegov učenik i brat njegovog učenika – Saliem Davids i Ibrahim Davids. Od tog trenutka, ovaj oblik muslimanske nastave se nastavila do danas u većoj mjeri.

U toku ovih dešavanja i ovog vremena, imam i počeo sa odlukom o obrazovanju žena njima poznate uloge koju su igrali u društvu. On je uveo mnoge druge aspekte u zajednicu , revitalizirajuči džamije i ljude,tako što ih je ispunio učenjem Kur’ana tokom Ramazana, a učenju su slijedila kratki razgovori u vezi sa kur’anskim recitacijama. Abdullar Haron je insistirao na zekat ul – Fitru da se pravilno plaća u naturi i na vrijeme. On je također uveo ideju Bayt al – mala , što nije uzelo svoj oblik zbog nedostatka podrške od strane tzv muslimanskih predstavnika – u MJC ( Muslim Sudskom savjetu ).

Kada su poslovi sa dućanom pali, dobio je ponudu od Wilson – Rowntrees da bude njihov prodajni predstavnik te tako se to ispostavilo da je ova ponuda koju je prihvatio bila više strateška jer mu je omogućila da dopre do potlačenih i siromaha. Na ovaj način je imao pristup određenim područjima do kojih mu je inače bio zabranjen ulaska. Ovaj pristup zabranjenom području mu je omogućio da širi učenja islama a za koje je znao da je jedino rješenje da se ukloni nepravda tog vremena zajedno sa razlikama u boji i rasi.

Na kraju imam je bio plašen od strane apartheidove vlade i onih oko njega, koji nisu volili ‘ ljuljanje čamca ‘, u strahu da ne bi izašli iz svoje zone udobnosti. U godini 1969 , imama je bio zatočen u skladu sa članom 6. Akta 83 iz 1967 , nazivan Zakonom o terorizmu. Priveden je na dan proslave Mevluda. Tokom pritvora bio je teško pretučen i umro je dok je bio u zarobljeništvu. Na dan njegove sahrane, hiljade ljudi je izašli na ulice da oplakuju gubitak imama. U noći nakon sahrane se zatresla zemlja u blizini Cape Town, u 150 kilometara udaljenom Tulbaghu, a kasnije 40-ta i 100-ta noć od ove noći postale su od značaja za muslimane nakon noći od njegove smrti.

Ljudi u Južnoj Africi često govore o njegovoj smrti i ne mogu da dokuće kako je dostigao takav častan položaj. Također njegova slika je bila napadana od strane mnogih islamskih pokreta koji nemaju pojma na šta je to imam pozivao kao i na imamovo različito razumijevanje slobode i jednakosti . On je bio čovjek koji je prepoznao glavne probleme svog vremena i nastojao da se suprotstavi tome. Njegov fokus je bio Islam, jer je on iskreno vjerovao da će Islam biti jedini način da se stvori pravda, sloboda i jednakost.

Autor: Muhammed Muhajir Harun – Cape Town

nasevijesti.com/TBT