Imam učestvuje u gradnji kuće za porodicu preminulog sveštenika u Bileći: Primjer drugima da čine isto

Želja prote Cvijanovića bila je da za sebe i porodicu izgradi kuću. Kupio je plac, ali ga je u nakani da izgradi kuću onemogućila iznenadna smrt u oktobru prošle godine, u njegovoj 57. godini. Kako bi se želja pokojnog protojereja Cvijanovića spovela u djelo, među prvima akciju je pokrenuo doskorašnji glavni imam MIZ u Trebinju Husein efendija Hodžić
Piše: Almir Terzić

U novom naselju Medakovina u Bileći uskoro bi trebala da se izlije ploča na kući u koju bi porodica pokojnog protojereja Dragana Cvijanovića trebala useliti na jesen. Možda bi ovo bila sasvim jedna obična priča da je još jedna porodica uspjela vlastitim naporima napraviti krov nad glavom da ona, spletom okolnosti, nema sasvim drugačiju dimenziju, prvenstveno ljudsku.

Želja prote Cvijanovića bila je da za sebe i porodicu izgradi kuću. Kupio je plac, ali ga je u nakani da izgradi kuću onemogućila iznenadna smrt u oktobru prošle godine, u njegovoj 57. godini. Kako bi se želja pokojnog protojereja Cvijanovića spovela u djelo, među prvima akciju je pokrenuo doskorašnji glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Trebinju Husein efendija Hodžić.

Naime, efendija Hodžić je dao lična sredstva za početak gradnje kuće porodice pokojnog protojereja Dragana Cvijanovića.

Lokaciju na kojoj se gradi kuća za porodicu Cvijanović ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je s Milivojem, sinom pokojnog protojereja Dragana Cvijanovića.

Kada smo ga zamolili za obilazak mjesta na kojem se gradi kuća, iako je u tom trenutku padala jaka kiša, sin pokojnog protojereja nije razmišljao ni sekunde. Rekao nam je: “To je najmanje što mogu da učinim za efendiju.”

“Da. Imam trebinjski Husein efenija Hodžić nam je pomogao i jako smo mu zahvalni na tome. Drago mi je da danas, u ovom vremenu, još ima ljudi”, gotovo kroz suze nam priča Milivoje.

Rekao nam je kako ih je, kao porodicu, gest efendije Hodžića zadivio. No, Milivoje navodi kako je u neku ruku u današnje vrijeme i iznenađujuće da se ovako nešto dešava.

“Jeste, jako nas je iznenadilo sve ovo, pošto danas ne gleda niko nikoga. Nije dužan niko, ali takvo je vrijeme današnje. I to nije dobro”, cijeni Milivoje.

Za porodicu Cvijanović puno će značiti preseljene u novu kuću, nakon smrti protojereja Dragana.

“Značit će nam veliki uspjeh. Moj otac ovdje je dobio prvu službu u Bileći. Išao je po Hercegovini, po obližnjim gradovima, ali ovdje ga je Bileća uvijek držala. Nešto je bilo jače. Uvijek ga je Bileća, zapravo vukla nazad”, priča Milivoje.

Kaže da je primjer saradnje njegovog pokojnog oca protojereja Srpske pravoslavne crkve i imama Islamske zajednice dokaz da je zajednički život moguć ne samo u istočnoj Hercegovini nego i u cijeloj BiH.

– Rat nije baš sve uništio 

“Ovo je jedan od primjera da može i da ima načina za zajednički živi i da rat nije baš sve uništio. Svakako da ovo treba da slijedimo svi. Ovo je primjer kako biti čovjek, kako nije bitna ni materijalna, ni nikakva sila da se nešto ljudsko izvuče iz čovjeka”, ističe Milivoje.

Kaže kako smo svi pomalo u Bosni i Hercegovini krivi što više ne radimo na uspostavi i jačanju multietničnosti, suživota, zajedničke saradnje…

“Jesmo, svi smo krivi, svi pojedinačno. Ne radimo na tome. Moja poruka je da im ovo bude primjer ljudskosti i poštenja, prijateljstva bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, boju zastave. To uopšte nije bitno”, poručuje Milivoje, uz naglasak da “ako sve bude po planu trebalo bi do jeseni da se usele u novu kuću”.

Za sada u realizaciji radova ih najviše ometa loše vrijeme, prvenstveno kiša.

Doskorašnjeg glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Trebinje Huseina efendiju Hodžića zatekli smo na novoj dužnosti, imama u Herceg Novom, u Crnoj Gori. Tu radi na uspostavi medžlisa za Herceg Novi, a inače, obavlja i dužnost predsjednika Medžlisa Islamske zajednice za Boku Kotorsku i Budvu. Prvenstveno njegova dosadašnja djela osigurala su mu da bude i koordinator reisu-l-uleme Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića za međunacionalne i međukonfesionalne odnose.

Skormnost je glavna odlika efendije Hodžića. Uvjerili smo se u to kada smo stigli na razgovor s njim, povodom njegovog učešća u izgradnji kuće porodici pokojnog protojereja Dragana Cvijanovića.

“To što sam izdvojio vrijeme za susret s vama ja bih trebao da uputim riječi zahvalnosti vama, jer vi ste ti koji ste se potrudili da dođete dole u Herceg Novi. Hvala vam na dolasku”, bila je prva poruka ekipi Anadolu Agency efendije Hodžića.

“Tema koja vas interesuje, po meni, nije neobična. Ne znam, ili sam možda ja u jednoj takvoj dinamici i aktivnosti, ali raduje me ako vi tvrdite da ima tu elemenata, kazivanja i događaja koji trebaju da se istaknu zbog naše javnosti, koja je postala onako monotona, nezainteresovana za nešto što se zove dobri međuljudski odnosi, nešto što je sada vrlo malo u upotrebi, kako bi rekao”, navodi efendija Hodžić.

Najplemeniti je, kaže, onaj koji se najviše Boga boji.

“Mislim da nije to slučajno. Nije to moja visprenost. Pokojni prota Dragan Cvijanović, bio je sveštenik u Bileći i moja nakana je bila poslije njegove smrti da se pomogne toj porodici, kao i svakoj drugoj. Nije to samo to. Mi smo bili prvi prozvani i pozvani kao ljudi koji propagiramo vjeru, ljudi koji tvrdimo, pišemo i govorimo da smo u vjeri, ovoj ili onoj, koji uglavnom vjerujemo u jednog Boga, svi to kažemo. Dakle, mi smo prvi pozvani da svojim primjerima to kažemo, a ne samo riječima. Riječ je, kaže se, u islamu dobra, ona ide, vine se nebu, i čeka da bude poduprta djelom. Ako je djelo ne bude pratilo ona se vraća tom i onome ko ju je izgovorio. To je islamsko načelo”, navodi efendija Hodžić.

Pokojnog protojereja stavrofora Dragana Cvijanovića kao tadašnji glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Trebinju efendija Hodžić je upoznao 2010. godine, a zajedno su održali govor na otvaranju Gradske džamije u Bileći godinu kasnije, 2011. godine.

“Bilo je to vrijeme kada sam počeo da govorim drugačije, da se ponašam, odnosim. Smatrao sam da više ima prostora i vremena da gradim te dobre međuljudske odnose. Trebalo je da se napravi otvorenje Gradske džamije i muftija mostarski efendija Smajkić bio je zabrinut kako će to izgledati. Nikada gore do tada nije Islamska zajednica manifestacija imala, a poučeni prije onim u Gacku, u Trebinju, kroz šta sve nismo prošli, strahovali smo. Uputili smo poziv za otvorenje Gradske džamije Crkvenoj opštini u Bileći da pošalju svoga izaslanika. Nismo znali ni ko je ko, kako se ko zove. Ja sam protojereja Dragana poznavao iz viđenja od prije. On mene zove prije otvorenja na dan – dva i kaže: ‘Dobili smo poziv. Ja ću doći u ime Crkve. Hajde me malo pouči šta da radim, kako da se ponašam. Doći ću s delegacijom.’ Govorio je on sutradan na tom otvorenju džamije. Govori su bili zaista, u duhu tolerancije i suživota i to je dalo odjeka u javnosti, na okolinu, lokalnu zajednicu”, navodi efendija Hodžić.

Ispričao nam je efendija Hodžić zanimljiv detalj nakon toga. Kaže da je usred Bileće u nekom restoranu pred desetak osoba, gdje je svratio nekim poslom rekao: “Ovi moji iz Trebinja me tjeraju. Hoćete li me vi primiti ovdje za imama? Oni su, kaže, svi u jedan glas rekli – hoćemo”.

“Bila je to šala, više da moj prijatelj iz Švedske, koji nije dolazio dvadesetak godina, pa se bojao u gradu, da njega ohrabrim. Neplanirano tako postupim. Ispalo je dobro. Hoću da kažem da su već ti odnosi bili dobri, tako da i sada, iako više nisam gore u službi, imam prijatelja u Bileći. Ja se time hvalim”, navodi efendija Hodžić.

– Efendija kao žirant 

Kao primjer navodi pokojnog Vasu Kuljića, koji je, kaže efendija Hodžić, javno izjavio u Bileći: “Koga efendija pošalje u moje skladište do 5.000 KM može uzeti materijala na veresiju kada god vrati”.

“Znate koje je to povjerenje, da se ima takvo nešto. Toga danas nema, ni žiranti ti ne pomažu, niko. Dakle, ja sam na to ponosan. Kada je naš pokojni protojerej Drago umro, sin Vase Kuljića, mog prijatelja kaže mi da je protojerej uzeo plac prije, a smrt mu nije dala da napravi kući, nije uspio. Troje djece ima. Trebaju iseliti iz parohijske kuće. Meni je sinula ideja. Ja ću prvi dati prilog. Kontaktirao sam crkvene kolege. Pitao ima li problema? Rekli su nema. Dobro nam došao. Primićemo. Od toga su počeli graditi temelje. Ozidan je sprat. Dao sam ne da kupim mir. Ja sam ga već imao. Ne da platim prijatelje. Ja sam ih imao. Mi uvijek dajemo primjer drugima. Eto to je osnovni moto”, pojašnjava efendija Hodžić.

Učešće u gradnji kuće za porodicu pokojnog protojereja Cvijanovića nije bila jedino djelo po kojem je prepoznat efendija Husein Hodžić u vrijeme službovanja na mjestu glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice u Trebinju.

“Bavio sam se svim i svačim. Zaticali su me ljudi, a pravoslavnim je bilo posebno interesantno kada vidi imama u radnom odijelu, kako radi. To ne mogu ljudi da vjeruju. Pravili su fotografije i pričaju mi to sada, pokazuju. Ja se toga uopšte ne sjećam. To je bio jedan moj burni period aktivnost. Oni me podsjećaju kako je to išlo. Ali, sjećam se da sam u jednom periodu rada i boravka 2010. godine nakon osam, devet godina službovanja, kada smo smo već skoro zaokružili obnovu na svečanom otvorenju džamije u Zasadu, u Trebinju rekao: od danas ja i Islamska zajednica, a pozivam i muslimane da ne pričamo više o rušenju. Porušeno smo obnovili. Pozivam vas i sebe prvo da gradimo međuljudske odnose. Zaostali smo na tome. Država nam je hroma, šepa. Fali nam to. Ja mislim da sam to svoje obećanje ispunio. Ja sam još činio gestova”, priča efendija Hodžić.

Kada je manastir Hilandar izgorio, efendija Hodžić kaže da je tada, kada nije imao džamiju napravljenu, izdvojio ličnih sredstava i dao prilog.

“Kada je komšinica Dara – Dada došla i rekla: ‘Efendija ja gledam spisak, ti si dao najviše u crkvi. Ne, nisam ja dao da platim međuljudske odnose, da meni bude dobro. Mene su i dalje neki šikanirali, mene su i dalje neki kamenovali, mene su i dalje neki napadali, provocirali. Ali, ja sam se trudio da budem onakav kakav sam, da ne predstavljam samo sebe, nego one ljude koje ja predvodim, da oni u tim ljudima vide mene. Ja to nisam radi sebe činio. Ja nisam porodici Sinani u selu kod Rožaja poslao hediju da naprave kuću sebi. Osjetio sam potrebu da trebinjski muslimani koji su dočekani u Crnoj Gori u izbjeglištvu, kasnije na neki način i mi njima damo, vratimo. Ja to što sam radio, radio sam u ime Boga. Radio sam što sam takav i radio da kažem da smo to svi mi”, poručuje efendija Hodžić.

– Od kamenovanja do suživota 

Istočna Hercegovina je, kaže efendija Hodžić, nešto posebno od Bosne i Hercegovine.

“Nesretni rat, agresija, kako ko hoće neka ga zove, učinio je da danas imamo lošu sliku, ali su Trebinjci i moja uloga glavnog imama 15 godina, koja je bila jedna epizoda moga života i završena je, uz našu javnost koja se također upisala da se nešto napravi pozitivno, a ne samo ja. I uspjeli smo, zajednički”, navodi efendija Hodžić.

Efendija Hodžić je, inače, bio prvi imam koji je došao u istočni dio entiteta RS poslije rata. Do tada, kaže, na potezu od Brčkog do Trebinja niko u istočni dio, nijedan imam se nije vratio, nije zaživio Medžlis.

“Ideja se javila u rano proljeće 2001. godine kada je bio konkurs koji je raspisao tadašnji muftija mostarski Seid efendija Smajkić. Trebinjci su to tražili, hoće imama, jer su osjetili da je povratak moguć. Oni su bili locirani najviše u izbjeglištvu u Danskoj i Švedskoj, tamo su imali jednu organizaciju i saradnju. Allah je htio da ja budem taj. To je jedne prilike rekao i bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić: Njega je Allah poslao tamo, tako će to biti”, kaže efendija Hodžić.

Odmah nakon što je došao na mjesto imama u Trebinje, dogodio se pokušaj osporavanju svečanosti polaganja kamena temeljca za izgradnju Osman-pašine džamije u tom gradu, 5. maja 2001. godine. Nije to slučajno, kaže efendija Hodžić, prisjećajući se, da se prvo tu, u Trebinju, dogodio incident, pa nakon dva dana i u Banjaluci tokom polaganja kamena temeljca za izgradnju Ferhat-pašine džamije.

“Sve je to bilo kooridinirano. Ali, nama je bilo drago da smo bili ti koji su počeli te procese tada, bez obzira koliko su to drugi ometali. Sada poslije moje uloge glavnog imama u Trebinju te rada i zalaganja i svesrdne i nesebične pomoći Trebinjaca, povjerenje koje je uspostavljeno ja smatram nečim što sam možda najviše postigao i sagradio u životu”, navodi efendija Hodžić.

Kaže kako nije Hercegovac, rođen je na sjeveroistoku Bosne, u Teočaku. Rat ga je dočekao na svejerozapadu, na Uni i Sani, u Bosanskom Novom, današnjem Novom Gradu. nakon toga došao je u taj jedan treći ugao BiH, u Trebinje. Ono ga je, veli, na neki način ispunilo.

“Ispunilo me je i ovim događajem za koji ste vi i ovim povodom ovdje da čujete tu priču, kako je to i zašto bilo. Da budemo otvoreni i iskreni do kraja, moj boravak i angažman u Trebinju je bio svestran. Do mog odlaska Medžlis Islamske zajednice u Trebinju, bio je prostor, stjecište Bošnjaka za sve njihove potrebe, kulturne, vjerske, političke… Mi smo počeli graditi te međuljudske odnose i prije. Mi smo tako živjeli i prije. Trebalo je vremena da nam druga sredina, ona pravoslavna da pečat povjerenja. Ja sam zadovoljan sa Trebinjem. Nakon što sam otišao odatle znam da pravoslavni koji su me znali ništa manje ne žale zbog mog odlaska od muslimana. Ja ovo kada kažem izgledat će nekome provokativno, nekome ljubomorno, ali zaista sa svim ljudima se mogu graditi dobri odnosi. Ja mislim da sam izgradio to u Trebinju i to će trajati. Dokle, ne znam”, navodi efendija Hodžić.

– Božiji recept 

Husein efendija Hodžić uputio je otvorenu poruku političarima i javnosti u Bosni i Hercegovini, svima.

“Recepata kako da budemo bolji ima puno. Ima puno prilika, ima puno mogućnosti. U vrijeme kada su mnogi finansijski tanki, nikakvi, na rubu rubova egzistencije žive, a neki izuzetno toliko imaju ja ih pozivam, pozivam njihovu savjest da se ona probudi. Pozivam političare, nosioce vlasti u ovoj zemlji da se uozbilje, da ovo više ovako ne može, jer je ovo dno dna kako se kaže. Oni to mogu pravilnom preraspodjelom, socijalnim programima, Ne gledati kako se čovjek zove. Svi smo mi ljudi, svi imamo krv, svi imamo potrebu da jedemo, pijemo, egzistiramo. Ne treba toliko isticati tu nacionalnu dimenziju. Mi ako to nismo istakli za ovo vrijeme i sebi i svijetu ko smo i šta smo, kako se zovemo, koji jezik govorimo, koja nam je vjera, mi to onda nikada nikome nećemo dokazati. Mi takve stvari moramo svojim djelima kazivati. To nije moje, to je Božije. Za učinjenu nepravdu vrati onim što je najplemenitije i što je najčasnije. Samo ćeš na takav način steći najiskrenijeg prijatelja. To je Božiji recept. Ja to nisam izmislio ništa. Ja to isto kazujem sada širim ovu misao na sve nas. Ja sam se tako postavio. Otvoreno, bez rezervi, bez kalkulacija, bez nekakvih nacionalnih tenzija. Nijedna objavljena vjera ne stavlja akcenat na nekakav nacionalni kod – ko si, šta si, koja ti je krv, koje si boje, Pogotovo mi ovdje, muslimani Balkana – BiH”, naveo je efendija Hodžić.

Za muslimane Balkana je, kaže, prije neki dan otvoreno govorio za francuske medije. Rekao sam im: “Vi niste svjesni koliko su ovi muslimani Balkana, BiH, endemska vrsta. Osim što su vjernici islama, oni su kao takvi ovdje ostali, opstali, žive. I ne znate koliko vam to znači”.

Efendija kaže kako se dva velika kulturno-civilizacijska kruga tu dodiruju, a muslimani Balkana su tu između.

“Pozivam našu javnost, ljude koji imaju i mogu i njihovu svijest da riječju, a prije svega djelom reaguju. To se traži i to se hoće. To je dokaz. I običan čovjek kao i Bog u to vjeruje. Prazne riječi i priče, ne piju vode”, poručio je u razgovoru za Anadolu Agency Husein efendija Hodžić, nekadašnji glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Trebinju.

Akos.ba