Ima li se tu gdje popiti kafa?

Nusreta Salić, četrdesettrogodišnja docentica na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za socijalni rad zaljubljenica je u planine. Veoma ponosna i zadovoljna onime što radi. Već jedanaest godina bavi se planinarenjem i planinarski je vodič. Prije toga, kaže, bilo je rijetkih odlazaka u planine. Danas, planinarenje je njen stil života.

„Bezbroj je motiva za planinarenje. Prvobitno je to bio odlazak iz svakodnevnice, pronalazak mira, odmora, tog izduvnog ventila, skupljanja energije. Ali kada zavolite planinu onda, jednostavno idete u nju da je osjetite, da se divite ljepoti Božijeg stvaranja. Ne može se jednostavno opisati osjećaj kada dođete na vrh ili kad vidite podnožje iz kojeg ste krenuli, u čudu se pitate ‘jesam li ja, zaista uspjela preći ovoliko dugu turu’“, govori Nusreta.

Ističe da se ljudi iz različitih motiva bave planinarenjem, ali ono što je svima zajedničko je ljubav prema planini. Planinarenje vidi kao stil života. To se prožima, govori, i na druge segmente bivanja i bivstvovanja, odmor, rekreacija, bijeg od stresne svakodnevnice, fizička aktivnost.

„Mislim da je planinarenje multidimenzionalni sport, ako ga mogu tako nazvati. Fizički se umorite, poboljšate kondiciju, a istovremeno se mentalno odmorite. Taj umor nekad zna, zaista fizički slomiti na kraju ture. Ja pamtim turu na Triglav kad sam na kraju bila preumorna, ali je sreća i zadovoljstvo bilo neopisivo. Mislim da svi mi imamo u sebi tu unutarnju iskonsku potrebu da se povežemo sa prirodom, da je osjetimo i da je ovaj savremeni način života tu našu potrebu potisnuo“, govori ona.

Planina oduševljava

Prije nego što se počela baviti planinarenjem Nusretina fizička aktivnost je bila svedena na minimum. U toku studiranja kratko se bavila streljaštvom, a prije toga, u djetinjstvu  je savladala osnove taekwondoa.

„Ništa značajno prije planinarenja. A onda sam nekako usljed svih tih svakodnevnih stresova, prebukiranosti otkrila planinu. Suprug je bio inicijator odlaska na planinu, on je krenuo prije mene, onda je nekako uvukao i mene u sve to. A kada zavolite planinu onda vas sve to oduševi, postanete ovisni“, kaže Nusreta.

U djetinjstvu je Nusreta, kao što je to često bio slučaj ranije, bila dosta aktivna. Ističe da je imala sreću, i to sa ponosom govori, da se rodila i živjela na selu. Njeno djetinjstvo je bilo ispunjeno različitim igrama i obavezama.

„Roditelji su nas učili da, pored svih tih igrarija imamo i svoje obaveze koje smo u toku dana morali obavljati. U tom vremenu na selu nije bilo organizovanih sportskih aktivnosti, rekla bih da su to bile slobodne kreativne dječije igre koje smo mi, tako usput smišljali. Ono što je bilo jako zanimljivo i značajno, jeste naša rijeka, u kojoj smo se kupali cijelo ljeto. I sada je imamo, ali nažalost, nečistu. Tu smo provodili ljeto, kupajući se, uživajući i birajući u kojem viru ćemo se kupati, sa kojom djecom i gdje. A zimi su to bile, naravno zimske radosti, brijegovi i padine u okolini i kroz cijelo selo koje smo obilazili koristeći se sankama, saonicama kako bismo mi to rekli, naravno i plastičnim vrećama koje bi napunili sijenom. Stvarno sam sretna što je bila sudbina da odrastam na selu“, govori Nusreta.

Ističe da nije bilo značajnijih prepreka koje bi stale između nje i planinarenja. Uživa podršku porodice i prijatelja za ono što radi, a bezrezervna podrška joj je muž koji je i sam zaljubljenik u planine. Bilo je, prisjeća se, i onih koji kažu ‘pa dobro, šta sad vi radite kad se popnete na vrh, ima li neka kafana, ima li gdje da se popije kafa’. Kada kaže da nema ništa od toga onda ide ‘zašto to, uložite cijeli dan i samo hodate?’. Sličnih, rije komentara ima i danas.

„Mreža ljudi sa kojima se mi družimo, naše porodice su definitivno neko ko nam pruža podršku u svemu tome. Ponekad bi se znalo reći, ‘ok, možda je vrijeme da se za vikend malo odmorite’. Ne može svako razumjeti da nama planinarenje istovremeno pruža i taj segment odmora. Zaista, i pored tog fizičkog umora osjetimo pražnjenje, vraćamo se puni energije, kao da sav teret pustite i ostavite gore, planina to svojom veličinom apsorbuje“, govori naša sagovornica.

Ističe da za početnike planinarenje nije skupo, pogotovo što je moguće nabaviti polovnu, vrlo kvalitetnu opremu. Zbog sprečavanja eventualnih povreda, obuća je, za početak najvažnija.

„Kao što bi moj djever, koji je takođe zaljubljenik u planine, kazao da se na planine penju ljudi, a ne oprema. Zavisi i od toga na koju se planinu penjete. Moj suprug je prošlog mjeseca bio na Araratu u Turskoj, koja je preko pet hiljada nadmorske visine, i to zahtjeva određenu ozbiljniju opremu. Naravno da nećete ići na takve ekspedicije ukoliko nemate adekvatnu opremu za to. Ali da dođete do tog stepena trebaju godine. Ukoliko se pak zaljubite u te fensi dodatke, u fensi opremu onda morate biti spremni i da ulažete. Laganije ture ne zahtjevaju mnogo“, naglašava ona.

Ljepote bh. planina

Posebne ljepote mogu se osjetiti samo na planini i toga su svjesni oni koji se bave planinarenjem. Stoga, ne čudi posebna Nusretina ushićenost dok priča o ljepotama onoga što vidi dok planinari.

„Taj vjetra u krošnjama drveća, fijukanje vjetra kroz klance i drveće kad prolazite, sloboda tog vjetra koja vas očara kad dođete na liticu, na vrh, pa pogledate te planinske masive oko sebe. Ta ljepota, prostranstvo, netaknuta priroda vas ostavi bez teksta. Svjedočila sam u zadnje vrijeme narušavanju tih planinskih staza, ali vrhovi su najčešće nešto što se ne može oskrnaviti upravo zbog daljine i složenosti dolaska do njih. Potom te različite boje, različiti zvukovi prirode koje osjetite na stazi kojom se krećete. U jesen su to zeleno-narandžaste boje, zimi, naravno  snijeg, oštar vjetar, svjež zrak koji vas ponekad zna i opteretiti, ali se najčešće nastojite saživiti sa svim tim što čujete, vidite, osjetite u prirodi. Potom ti opojni mirisi trava, cvijeća, smole, vode. Jednostavno je prelijepo, priroda je prelijepa. I taj svježi zrak koji,  na različitim nadmorskim visinama. Potom boje, to jutro kada sunce probija kroz krošnje, jačina svjetlosti u toku dana, zalazak sunca, sve je to tako očaravajuće“, oduševljeno govori Nusreta.

Ističe da je najviše vezana za planinu Prenj. Muž i ja smo, kaže Nusreta, godinama dio godišnjih odmora provodili na planini, uzeli bismo svoje rance i otišli u prekrasnu planinarsku kućicu koja se zove Vrutak, tu bismo se stacionirali i onda obilazili ostale dijele Prenja.

„Nekad bismo išli sami, nekad sa prijateljima, nekad bi i rodbina i to sa djecom bila s nama. Tako smo punili svoje baterije. Nakon godišnjeg odmora i poslije prisjećajući se tih momenata u prirodi, vrati vam se energija, sreća i zadovoljstvo. Buđenje dana, jutarnja kafa i doručak na planini su nešto neopisivo“, dodaje uz osmjeh.

Smatra da planinarenje pruža dimenzije koje je teško, ako ne i nemoguće, naći kod drugih sportova. Pored fizičke aktivnosti, tu su i drugi mnogobrojni benefiti koji se odražavaju na zdravlje i život.

„Kroz planinarenje gradite svoj odnos prema prirodi. Cijenite svako drvo, svaku krošnju. I na kraju, ta edukativna dimenzija da upoznajete nova mjesta, upoznajete svoju državu, njene ljepote, promovišete ih i sve to negdje je krunisano benefitima koje imate za svoje zdravlje“, kaže na kraju Nusreta.

Piše: Alem Dedić

Ovaj medijski sadržaj je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost autora i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.