Hidajeta Mahalbašić: Priča o slobodi i rušenju stereotipa

Piše: Hidajeta Mahalbašić

Kako je u svakom iskušenju, u kojem se pojedinac nađe, upakovano veliko počašćenje za njega, tako je za mene djetinjstvo u ratu bilo vrlo poticajno za rano promišljanje o smislu života i smrti, vrijednosti slobode i neovisnosti, sigurnosti, ljubavi, bliskosti, prijateljstva i neprijateljstva, te povezanosti.

Sa nepunih osam godina su počela pitanja, zatim I zaključci, koji su se sami pod datim okolnostima nametali.  Sa nepunih devet godina, kada je brat, kao član najbliže porodice, poginuo, tamo gdje je svakodnevno to realno bilo za očekivati, došla je i najvažnija spoznaja, koja je imala utjecaj na sve odluke koje slijede u mome životu. Bratovim časnim preseljenjem dobijam lekciju: “ Sloboda je važnija od života. Sretan je onaj ko svoj život da štiteći svoju slobodu!”

Od tada je bilo mnogo izazovnih situacija, u kojima bi moja lična sloboda, kao i borba za slobodu, bila ugrožena, međutim, jedno sjećanje da je neko dao život za slobodu, u meni ponovo oživi svu snagu i odlučnost da nastavim putem slobode i oslobađanja.

Kroz život sam uvidjela da su najmanje opasni neprijatelji izvana, te da je unutarnji neprijatelj najmoćniji u zarobljavanju čovjeka, koji je stvoren kao slobodno biće.

Unutarnji neprijatelj je ljudska sklonost slijeđenju onog dobro poznatog i izbjegavanju nepoznatog, ma koliko to  poznato bilo bolno, a nepoznato izlazak iz boli. Ta egu je draža poznata patnja i bol, nego nepoznata lahkoća i radost.

Znanje čovjeka osposobi za izlazak iz poznatog u nepoznato, ulivajući mu hrabrost i sigurnost. Najbolji saradnik na putu postajanja slobodnim i oslobađajućim jeste znanje, odnosno, put učenja. Prema tome, cjeloživotno učenje, koje će se konstantno pretakati u spoznaje i mudrosti , što jeste primjenjeno znanje,  jedini je siguran put do slobodnog života – života vrijednog življenja.

Sloboda i znanje su dvije vrijednosti koje su bile motivi svih mojih odluka. Upravo su me ove dvije vrijednosti vodile i u odluci da stupim u brak, te da budem majka svakog od svojih osmero djece.

Tokom studija, vođena slobodom, napravila sam izbor i dala prednost učenju životnih lekcija, u odnosu na završavanje fakulteta u roku. Ono što tražimo to nas traži, pa sam i ja tako naišla na nekolicinu mudrih životnih učitelja, te se obogatila biserima mudrosti, koji će mi doživotno koristiti.

Imala sam sreću da prije braka naučim kako prepoznati pravu osobu za brak, koju ću voljeti cijeloga života, dok će mi uvijek biti podrška i vjetar u krila mome slobodnom letu. Kako to i inače biva kada znate šta tražite, volite, za čim čeznete da to lahko i prepoznate, nakon dva mjeseca upoznavanja već sam bila u braku sa svojim mužem.

Brak nije spajanje dvije nepotpune  ličnosti koje ne mogu jedna bez druge. Brak je svjesno spajanje dvije ličnosti, koje odlično funcionišu samostalno, kako bi jedna drugoj proširile vidike, kapacitete, potencijal i pokazivale mnoge mogućnosti i prilike za rast I razvoj. A sve to olakšano posebnom ljubavlju koja se spušta među supružnike.

Kada imate čvrst temelj ovakvog braka lahko je ostvarivati snove o velikoj porodici i majčinstvu većeg broja djece. Majčinstvo je, tek još jedna uloga, kroz koju otkrivamo nova polja mogućnosti, novi potencijal svoje ličnosti i mnoge druge blagodati koje dolaze uz novi život, koji se rađa iz čiste ljubavi.

Vođena znanjem i slobodom poželjela sam svoje prvo dijete, zatim drugo, zatim svako sljedeće… svako od njih muž I ja smo poželjeli, kao jedan poseban dar, svjesni da naš Gospodar svaki put stvara unikatno i daruje vrlo darežljivo.

Svako naše dijete je prije samog začeća željeno i svakom od njih pristupamo kao posebnom “projektu”. Ovdje nije naša uloga da od djeteta napravimo nešto, nego je naša uloga da svako svoje dijete upoznamo, prihvatimo i kao takvo, već originalno stvoreno, podržavamo da živi svoju autentičnost.

Kada razumijemo da uloga roditelja nije napraviti nešto od djeteta, nego upoznati svoje dijete i biti mu ljubav i podrška da samo ostane u svojoj čistoj prirodi, slobodno i ne bude zarobljeno ničijim očekivanjima, nema težine u roditeljstvu. Zaista ostaje ljubav kao prirodni tok.

Tek putem ostvarenja svojih snova o majčinstvu mnogobrojne djece susrećem se sa mnogim slojevima zarobljavanja, kako unutarnjim tako i vanjskim. Unutarnji su uglavnom usvojena podsvjesna limitirajuća, a neutemeljena uvjerenja, poput onog da se tijelo troši trudnoćom i dojenjem, da trudnoća narušava zdravlje, da je porod nenormalno teška stvar, da se više neću naspavati i odmoriti i sl. Vanjski utjecaji koji zarobljavaju su ubacivani kroz razne vrste strahova. Počevši od straha od gladi do straha za gubitak vlastitog konfora, užitka, slobode i neovisnosti.

Tek kada jednom krenete na put svoje slobode I oslobađanja, slijedeći vlastite želje i nadahnuće, počnete se suočavati sa svim slojevima svoje zarobljenosti. Oslobađanja od slojeva zarobljenosti obično nisu bezbolna, ali su slatka i donose veliki užitak.

Komentari na moje izbore su bili dobronamjerni I zlonamjerni. Iz ove pozicije kada pogledam, upravo su zlonamjerni komentari uzrokovali najveća prosvjetljenja na ovome putu. Svaki komentar koji bi došao do mene propitala sam, ma koliko mi se naprvu činio besmislen i neosonovan. Jer, neprijatelj neće preći preko našeg nedostatka. On će u nama od muhe napraviti slona. A kada su u pitanju naše mahane upravo nam to treba. Neka nam svaka slabost, mahana, limitirajuće uvjerenje, ili bilo šta drugo što nas zarobljava, postane ogromno sve dok ga se ne oslobodimo u potpunosti.

Danas sam potpuno slobodna osoba, slobodna supruga muža koji podržava moju slobodu, majka koja svakodnevno uči kako odgojiti slobodnu djecu, cjeloživotna učenica i samostalna poduzetnica, koja kroz svoj poslovni angažman oslobađa djevojke i žene iz svega onoga što ih sprječava da budu uspješne na svim poljima svoga života.

Pošto mi često se postavlja pitanja kako, ovdje ću navesti ključne odrednice koje svakome od vas mogu biti korisne na putu postizanja lične slobode, kroz koju ćete postati oslobađajući za sve oko vas:

1. Moj /Tvoj život ima svrhu. Spoznati svrhu svoga života, te konstantno je imati na umu sprječava nas da se trošimo na bilo šta mimo svrhe. Naprimjer, moja svrha je da u majčinstvu budem svojoj djeci lijep primjer. Djeca su tokom dana izložena lošim primjerima. Ja se ne zamaram da ih izolujem od loših primjera, nego preispitujem sebe jesam li dovoljno dobar primjer i kako da to budem na još ljepši način. Na taj način moj dobar primjer ima utjecaj toliko veći da onaj loši,koji sam zanemarila na samom početku, postaje i za djecu zanemariv I enbitan.
2. Imam plan svoga života. Kada imama plan sa svojim životom ja tačno znam koje sve dijelove moga života taj plan obuhvata, te znam ka čemu idem u pogledu porodičnog života, ka čemu u pogledu poslovnog, prijateljskih veza, društvenog života I sl. Moj plan života mi ne da da gubim vrijeme na dokolice i na taj način me štiti od stresa i trošenja na nešto što ne donosi dobit. Plan mi omogućava da svakog trenutka za bilo koju situaciju u kojoj se nađem postavim pitanje: “Ide li mi ovo uz plan ili protiv plana?”

Naprimjer, desiće se nešto što nikako ne bismo planirali,jer ga smtramo neugodnim, kao bolest recimo. Moj plan je da u pogledu zdravlja budem vitalna, aktivna, samostalna  I sl. Međutim, bolest me sprječava od sprovedbe plana. Tada se ne predajem negativnom filmu,nego i trenutnoj bolesti dajem značenje čišćenje od ostataka smetnji mome idealnom zdravlju. Bolest je došla da po zadatku moje tijelo očisti i da ono kroz nju osnaži , a do tada radim prema planu koliko god je moguće. Jer, ako je otkazao jedna dio tijela ima onaj koji funkcioniše i njime nešto mogu da uradim.

3. Uvijek osluškujem sebe , ne druge. Konstantno osluškujem reakcije svoga tijela. Pratim svoje emocije,ali i fizičke reakcije. Nikada nijednu promjenu u tijelu ne doživljavam bezazleno. Ukoliko me zaboli glava ja vraćam film unazad da provjerim od kada je počela glavobolja, šta joj je prethodilo, koji neugodan trenutak je pokrenuo proces do glavobolje I sl. Osluškujem šta je ono što me čini sretnom, šta me nervira i shodno tome pravim izbore.

Naprimjer, pri izlasku iz kuće dijete se sporo sprema, sporo izlazi, osjećam nervozu. Zastanem i upitam: “Šta me to tačno sada nervira? Šta je tačno sada kod mene ugroženo?” Odgovor dolazi: “Ugrožena mi je tačnost. Važno mi je da stignemo tačno na vrijeme,a zbog djeteta kasnimo.” U tom trenutku već osvještavam da niti me nervira dijete, niti njegovo sporo kretanje, nego moja želja da stignem u tačno vrijeme.  Tada tu želju svodim na nivo ugode, tako da na odredište dolazim s uvjerenjem da sam stigla u pravo vrijeme i sa lijepim raspoloženjem. Uglavnom I satnica bude tačna tada.

4. Držim se svoje uloge. Nikada se ne zamaram da li je moj brat meni pravi brat, prijateljica prava prijateljca I sl. Uvijek preispitujem samo svoje uloge. Da li sam ja svome bratu prava sestra, da li sam prava prijateljica, da li sam u ulozi majke ili sam prema svome djetetu zauzela ulogu neku drugu i sl.

5. Radim sve za za čim mi se pojavi želja. Iako naprvu želje izgledaju nespojive, ipak je njihovo spajanje moguće kroz mene na autentičan način. Svjesna sam da čim nam je Gospodar dao da nešto želimo, On nam je omogućio i da to ostvarimo. Prema tome rasporedim vrijeme za sve svoje želje tako da dok se odmaram od jedne vrste aktivnosti, ja radim drugu vrstu.

Naprimjer, radim individualni coaching sa svojim klijenticama s velikim užitkom. Međutim, nakon nekoliko sesija imam potrebu za pauzom. Smirim misli u plasteniku, doticaju sa zemljom u bašti. Kada osjetim taj fini umor od rada sa zemljom I biljkama, odmaram se učeći ili čitajući. Nakon toga sam odlično raspoložena za podučavanje djece s bezrezervnim strpljenjem I otvorenošću. Poslije svega vrlo često ugodu predstavlja slganje veša u tišini vlastitih promišljanja…

6. Ni u čemu nisam savršena. Nikada pred sebe ne stavljam zahtjev savršenstva. Bilo mi je važno da sam odlična, ali ne superodlična. Danas mi je važno da svakim danom napredujem, a ne da je sve perfektno, na svome mjestu i da nema greške. Greške su mi lekcije i zato sam na njima zahvalna mnogo.

Naprimjer, ako je dijete danas otišlo bez užine u školu iako sam se potrudila da sve uradim na vrijeme i pripremim užinu to vidim kao lekciju. Ne žalostim se , nego postavljam pitanje. “Zašto je otišao bez užine?” “Zato što je očekivao da ga ja napomenem da stavi užinu.” Lekcija je: Trenirati dijete da bude proaktivno, a ne reaktivno, kroz svakodnevne situacije.

Podijelih sa vama dio svoga života kako bi vam bilo inspiracija da idete za svojim željama, jer one su vama date kao odgovornost – da ih uvažite i s lahkoćom živite ono za šta ste predodređeni. Put do želja je put slobode i oslobađanja kroz konstantno učenje i spoznaje. Jer ono što čini vas sretnim i vaš život ugodnim u nečijem drugom oku može biti patnja, tegoba, nemoguće i obrnuto. Prema tome, imajmo na umi da je svakome olakšano ono za šta je stvoren I da je svako najkompententniji da živi svoj život. Svoju životnu priču. Samo budite autentični I slobodni!

akos.ba