Ekonomija

Dr. Fuad Gaši: Rad farmera danas je itekako profitabilan

Od strateškog je značaja za jedno društvo, pa tako i za Bosnu i Hercegovinu, proizvodnja i promet hrane. Želeći da doznamo kako u tom pogledu BiH stoji u sklopu Evrope i njenih integracija, porazgovarali smo sa doc.dr. Fuadom Gašijem, sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu, profesorom iz oblasti oplemenjivanje biljaka. O  tome nam dr. Gaši kazuje:

– Po površinama i objektivnim kapacitetima tu ne možemo konkuritati, recimo, sa Poljskom, ili Hrvatskom i Srbijom. Jer, kvanitetom tu nismo konkurentni. No, možemo tražiti tzv. specifikum tržišta koje će na primjer kupovati prehrambene proizvode ili pojedine namirnice  čiji specifikum nije standardan kvalitet, već neka druga  dodatna vrijednost. A, to se odnosi na proizvod sa zaštićenim geografskim porijeklom. 

 

Zaštiti svoje specifikume 

Govorite o brendiranju proizvoda?

-Da, ali to ima svoju širu primjenu i značenje. Konkretno to bi značilo da se može proizvoditi na tradicionalan način na određenom području. Tu ja vidim neku našu perspektivu s obzirom da kvantitetom objektivno trebamo povećati kvalitet za vlastite proizvode, pa tek onda za izvoz. Međutim, nećemo sada postati prepoznatljivi kvantitetom, jer BiH je ipak mala zemlja. Ali, možemo postati prepoznatljivi po velikom broju proizvoda sa zaštićenim geografskim porijeklom. Znači, proizvodima koji su specifični samo za ovo podneblje.

Sa te strane ima li  zakonskih prepreka koje nas sprječavaju u izvozu, ovo tim prije  što imamo zabranu izvoza mliječnih proizvoda u susjednu Hrvatsku?

-To jesu barijere vezane za izvoz. Međutim, to su proizvodi koje direktno stavljate u konkurenciju sa nekim proizvodima Evropske unije. Zato ističem da se u tom smislu ne možemo takmičiti sa proizvodima kao što su , recimo, sirevi iz Francuske i slično. Ali, mi imamo sireve koji imaju specifikum sa određenog geografskog područja. O tome trebamo voditi računa i razvijati se u tom smislu. Dakle, kada Evropska unija to ne prepozna kao konkurenciju za vlastito tržište onda  će, naravno, biti i veća propusna granica. Imamo primjer voća koje veoma puno izvozimo u Evropu s obzirom na veličinu naše zemlje. Hiljade tona šljive izvozimo, pa voće iz Hercegovine koje ranije sazrijeva, a koje opet izvozimo u Norvešku i Skandinavske zemlje. To su naši specifikumi kojima trebamo popunjavati rupe na tržištu. Po tome trebamo biti prepoznatljivi. Prije smo bili prepoznatljivi po izvozu domaćih šljiva, ali treba pratiti tržište i vidjeti šta je to što nedostaje u ponudi.

U BiH je nedavno  uspostvaljena banka gena pri Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu. Šta to ustvari znači?

-Sada to registriramo kao Centar za biljne genetske resurse. Naime, sve stare sorte kultura koje se ovdje odgajaju sto i više godina, kao i sve to što je specifkum za ovo područje, a što se ne može naći u drugim zemljama, to pokušavamo zaštititi i sačuvati. Tu imamo visok stupanj diverziteteta i niko nema taj materijal. To pokušavamo zaštititi. Tako u sklopu našeg oglednog imanja Butmir čuvamo više od 500 različitih sjemena, redovno ih regeneriramo i ispitujemo. U tom pravcu imamo uspostavljenu bazu podataka koja je uključena i u evropsku bazu podataka. Ta sjemena su zaštićena tako  da ih nećemo registrirati kao kulture koje se sutra mogu proizvoditi. To je materijal koji može da se registrira i iskoriti za tržište kao materijal koji se proizvodi samo u ovoj regiji. Znači, mi to sjeme ne prodajemo u Švedskoj ili drugdje. Mi to proizvodimo i čuvamo samo za ovdašnje prilike kako bismo sutra eventualno od tih proizvoda dobivene namjernice mogli plasirati na evropsko tržište.

 

Očuvanjem biodiverziteta povećavamo šanse preživljavanja 

Radi se o autohtonim vrstama, a ne o genetski modificiranoj hrani?

-To i jeste poenta. Gentski modificirana sorta podrazumijeva najčešće sužavanje tog biodiverziteta. Ovo je kontra proces kojim mi nastojimo sačuvati taj sortiment domaćeg tako što ćemo širiti genetske resurse biološkog diverziteta poljoprivrednih kultura.

Zašto?

-To je potreba. Uslijed globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena te stare sorte su prilagođene i uspijevaju samo u ovim uvjetima  koji trenutno vladaju u BiH. Ako se to sutra promijeni one se neće moći adaptirati na novu klimu. Ali, negdje u svijetu će se stvoriti novi uvjeti  koji će ličiti na ove u Bosni i Hercegovini. Tada će tamo biti potrebni kultivatori koje imamo. Zato su svi zainteresirani da očuvaju stare sorte radi biodiverziteta sutra. Ako dođe do nekih katastrofalnih klimatskih promjena to je jedini način da se borite protiv promjena biodiverziteta. Što više imate različitih varijanti veća je šansa da će jedna od tih varijanti moći uspijevati u nekim drugim dijelovima zemlje. Mi, dakle, razmišljamo o tome i imamo planove do 2050.godine. Ko zna, možda će se u našoj banci bio- gena naći kultivatori koji će osigurati preživljavanje masi ljudi. To je sasvim moguće.

S obzirom da dolazi proljeće i vrijeme sjetve, šta je to što biste preporučili našim poljoprivrednicima?

Savjetujem im da prate trendove i da se ne fokusiraju samo na nakakva tradicionalna uzgajanja. Nije dovoljno samo uzgajati kukuruz na određenoj površini, jer njemu  može pasti cijena. Treba se fokusirati na usjeve koji će donijeti profit. Evo, konkretno moj kolega koji je odnedavno asistent ovdje na fakultetu, po povratku  njegove porodice u okolinu Doboja odlučio je uz povrtlarsku kulturu, uzgajati i zasade aronije. To je nova  kultura koja će ,prema njegovom mišljenju, relativno brzo stupiti u rod i time donijeti dobit. To je nešto što mogu savjetovati. To je super voće koje se sada traži na tržištu.

Šta je sa  zasadima malina i jagoda?

-To jeste aktuelno, ali ne treba biti samo usko orijentiran. Ako se vidi da ti zasadi ne donose   profit treba mijenjati kulturu. Na jagodama su pojedinci zaradili, ali to tržište je postalo zasićeno. Ne može se više u poljoprivredi 10 do 20 godina baviti istom kulturom. Druge kulture su pristigle i proširile svoj profit.

Vakufska direkcija je krenula u akciju zasada oraha i jezgrastog voća. Preporučujete li ove zasade?

-Jezgrastog   voća  je uvijek manjak. Za tržište u tom smislu ne bi trebalo imati problema. Jedino je potrebno voditi brigu o specifičnoj tehnologiji o kojoj naši ljudi nemaju iskustva. Nužno je nabaviti sadnice i potom ih znati kalemiti. Na tom polju potreban je viši angažman i znanje iz struke.

Naši  farmeri, odnosno poljoprivrednici u samome pristupu radu nekako plaše se rizika i traže garancije, te potsticaje od države. Je li to nužno?

-Naš prosječan farmer ima poprilično loš mentalitet koji nije rezultat izvjesne kulture kao što je to rezultat življenja u socijalizmu. To smo nekako dobili u naslijeđe. Stalno očekuju ti naši farmer  da će im neko nešto dati. To isto očekuju i oni uspješni farmeri  koji će se  prije požaliti i gotovo nikada se neće pohvaliti da im dobro ide. To je jednostavno u psihi, i to treba prihvatiti i raditi na njenoj promjeni. Mi ovdje na fakultetu nastojimo obučiti buduće generacije agronoma tome, upravo, imajući u vidu da oni mahom dolaze iz ruralnih područja i da će oni zamijeniti svoje očeve i majke. Oni moraju steći drugačiji mentalitet i  navike. Znači, farmeri ne mogu proizvoditi za podsticaj. Rad  farmera može  danas itekako biti profitabilna djelatnost. Uopće rečeno, farmer može jako lijepo da zaradi, i to puno više od nekog državnog službenika. Doduše, ovaj u državnoj službi ima neku sigurnost,  ali ima i ograničenu šansu za profit. Nasuprot, farmer ima rizik, ali puno veću šansu za zaradu. Ako tako pristupe poslu, onda se može očekivati dobit, ali ako očekujete od države da pokriva gubitke, a imaju osiguranje od nevremena, i ako se ulaže u tehnologiju onda će se dobiti i kvalitet. Nije ovo više socijalizam da država pokriva gubitke ako niste ulagali i radili. Jednostavno, sami ste odgovorni za svoj kvalitet. Vi ste  naprosto privatnik i poljoprivrednik ili to već niste.

Zadovoljavamo li mi potrebe za hranom ili smo već previše okrenuti uvozu?

-Mi svoje potrebe za hranom ne možemo u sto postotonom omjeru zadovoljiti. Uostalom, i ne živimo u srednjem vijeku, jer je danas drugačiji sistem života. Mi ne možemo sada svojoj  proizvodnji  jedne kulture, recimo samo žita- sve podrediti. Ne treba nam žito samo za ljude, nego i za stoku. Mi nemamo ni odviše površina za to. Mi nastojimo obrađivati područja za što većim profitom. Nemamo ni tolike ravnice. Međutim, imamo visoravni na kojima možemo uzgajati aroniju i drugo voće. Mi se moramo baviti kulturama koje imaju dobru perspektivu kod nas, a po profitu nabavljati ostalo šta nam je potrebno. Ne možemo biti kao  farmeri u Izmiru, koji su drugi ili treći po proizvodnji paradajza u svijetu, a npr. cijela Turska je tek 46 zemlja po toj proizvodnji na jedinici površine. To nam govori da je njihova efikasnost mala. No, Turska ima te površine, a mi ih nemamo. Stoga mi trebamo puno efikasniji biti u tom smislu. Naše područje je primjerenije za voćarstvo i stočarstvo. 

 

preporod.com

Povezani članci

Back to top button