U svakoj demokratiji problem je dakle u vladarima, ali i građanima koji ih biraju.

Piše: Adis Hasaković

Teško je biti pametan danas u subotu 8. februara/veljače 2014. godine pa pronaći prave riječi za sve što se dešava u proteklih nekoliko dana, a kuliminiralo je paljevinom zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Nevjerica, ogorčenost, bijes, poniženost.

Političari su davno pali na ispitu, a niti građani nisu bili na nivou zadatka. Huligani koji su se ponašali prilično organizirano, potpomognuti naredbom da „niko ne sme da ih bije“, zapalili su pola Bosne, neometano i bez reakcije, što se kaže „na izvol’te“.

Ipak, zašto smo ovdje gdje smo sada?

Kao komunikolog, pokušat ću dijagnosticirati problem iz ugla svoje profesije.

Prava, ali i odgovornosti

Već drugu deceniju živimo u političkom sistemu koji se zove demokratski i koji funkcionira tako što građani imaju slobodu i pravo izbora, biraju svoje političke predstavnike i na taj način direktno sudjeluju u kreiranju vlasti. Takav sistem podrazumijeva i postojanje javnosti koju sačinjavaju ti isti građani, a koja utiče na formiranje stavova grupa i pojedinaca, od čega zavisi u konačnici i pitanje napretka, ili propadanja.

U demokratskom sistemu, temeljenom na višestranačju, slobodnom tržištu, pluralizmu političkih ideja, javnosti i javnom interesu, svi oni koji na institucionalnoj razini žele participirati u vlasti u najširem smislu riječi, svoju odgovornost pokazuju tako što su dužni pitati javnost, tj. građane za svaki svoj pa i najmanji potez.

Svake dvije ili četiri godine građani mogu birati i mogu biti birani. Organiziraju li se, imaju mogućnost osvojiti vlast, ili u najmanju ruku, izabrati predstavnike za koje smatraju da su dorasli zahtjevima ispunjenja javnih interesa.

Ako je tako, zašto imamo najveću nezaposlenost na kontinentu? Zašto smo po korupciji na prvom mjestu u ovom dijelu svijeta? Zašto su bosanskohercegovački gradovi najzagađeniji u Evropi? Zato što, u najvećem broju slučajeva, nismo naučili lekciju iz demokratije. Niko nam nije kazao da već preko 20 godina živimo u jednom novom političkom sistemu, u parlamentarnoj demokratiji!

Svake dvije ili četiri godine građani mogu birati i mogu biti birani. Organiziraju li se, imaju mogućnost osvojiti vlast, ili u najmanju ruku, izabrati predstavnike za koje smatraju da su dorasli zahtjevima ispunjenja javnih interesa.

Građani zapravo nisu niti svjesni koliko su moćni ili koliko mogu biti moćni u jednom demokratskom sistemu, kakav je parlamentarna demokratija. Nasilništvo koje se desilo protekle sedmice nije demokratija, već njen surogat.

Živimo u medijskom dobu, u eri novih tehnologija i nikada nije bilo lakše biti neko i nešto u komunikacijskom sistemu. Zato bi  građanin najprije trebao (na)učiti svoja prava, ali i odgovornosti. Počnimo od naše mjesne zajednice (kladim se da nas najmanje polovina koji čitamo ovaj tekst niti ne zna gdje se nalazi mjesni ured naše MZ), a onda dalje do općine, kantona, entiteta, države, regije, kontinenta. Tek tada možemo biti ravnopravni i kao politički narod koji je odgovoran za svoje postupke, i koji pripada velikoj porodici evropskih naroda i građana Svijeta.

Ako ovo naše aktuelno (komuniciranje) usporedimo sa onim što se naziva političkom komunikacijom u demokratskim društvima, gdje je politčko komuniciranje prije svega uspostava dvosmjerne razmjene informacija, ideja, argumenata između političkih aktera (političari i građani), direktno ili putem medija, a sve sa ciljem artikulisanja i rješavanja društvenih pitanja i problema, jasno je da smislena i svrsishodna politička komunikacija u Bosni i Hercegovini zapravo ne postoji. A, tamo gdje ne postoji komunikacija ili su na sceni njeni „šumovi“ do srazmjera nesnosne buke, nastaju konflikti i zloupotrebe sistema.

Građani u Bosni i Hercegovini i poslije stotina miliona utrošenih putem raznih NVO-a i javnih kampanja definitivno ne znaju svoja prava, a političkim elitama, oligarsima, ili kako god ih zvali, najmanje je stalo do toga.

Građanima niko nije kazao da su političke stranke njihov servis, a ne obrnuto. Stranke koriste tu situaciju, i to sa jednim jedinim ciljem, ostankom na vlasti. Strankama ne treba politička komunikacija. Njima su potrebni mediji koji će samo prenositi njihove poruke.

Moderna društva počivaju na smislenoj komunikaciji. Koliko znamo, toliko nas cijene. Građane u BiH njihove političke elite, izgleda, cijene jako malo.

A izbori su posebna priča. Niti jedna stranka više ne juriša na osvajanje vlasti. Proglašavajući pobjedu, zadovoljavaju se sa po nekoliko mandata u skupštinama, sasvim sigurni da će na taj način biti „faktor“. Jer, uvijek se lakše „dogovoriti“ o podjeli vlasti (resursa) nego zapeti pa raditi na ozbiljnom programu koji bi rezultirao razvojem.

Moderna društva počivaju na smislenoj komunikaciji. Koliko znamo, toliko nas cijene. Građane u BiH njihove političke elite, izgleda, cijene jako malo.

U zemlji u kojoj je moderno i poželjno prećutati sve, ignorisati svašta, i omalovažiti svakoga, ljudi koji primaju plaće i koji su na teret poreskih obveznika, svoju društvenu odgovornost revnosno pokazuju jedino kada se treba legitimisati na biračkim mjestima. Oni ne smatraju za shodno objasniti javnosti zašto nešto rade pogrešno, sa učinkom koji je najgori u Evropi. Oni su iznad svega. Njihov svijet nije naš svijet. Mi nismo isto. Oni ne smatraju potrebnim podnositi račun javnosti.

Njihovi trikovi su dovedeni do perfekcije. Mediji su njihovo oružje. Možete li se sjetiti kada ste u bosanskohercegovačkim medijima čuli, vidjeli ili pročitali nešto značajno, zanimljivo i životno važno, a da niste takav medijski sadržaj morali tražiti lupom!? Život i sve ono što ga čini iz bh. medija je odavno iščezao. Za uzvrat smo dobili paljevine državnih institucija. 

Gotovo kompletna bh. medijska zbilja je čisti spin.

Dimne bombe, šupljiranje, zabacivanje udica, medijsko manipuliranje, postala je jedina strategija većine političara u BiH, koji najvećim dijelom kontroliraju bh. glasila. Problemi koji su stvarni već odavno nisu tema. 

Svi bi da spinuju. Svima je do spina. Samo nikome nije do posla. Političarima ne pada na pamet da, recimo, potaknu dijalog sa biznismenima kako olakšati uvjete za ovo malo privrede što je ostalo da se razvije i počne zapošljavati  nezaposlene. Umjesto prvenstveno onim za što su pozvani,  umjetnici bi se bavili politikom, a intelektualci showbizzom. Publika guta senzacije, jer ne zna za drugo. Novinari nasjedaju na priče o događajima koji se u stvari nisu desili, jer vjeruju da je tako ispravno i ne znaju za bolje.  

I ovdje smo mi građani, pali na ispitu. Nismo prepoznali sve te spinove koji su klasični paraziti i koji se kao takvi hrane svježim raciom svakog od nas. Bez naše pažnje, spin je mrtav. Kada registriramo bilo kakvu informaciju koja nas se u zbilji ne tiče, i što ama baš nikakav značaj ne može imati na naše živote u bilo kom pogledu, i kada na koncu shvatimo da za nas  takva informacija nema nikakvu vrijednost, znajte da imamo posla sa klasičnim spinom. Lijek i najbolja preventiva za spin je ignorisati ga. Koliko smo takvih spinova do sada ignorisali? Sudeći po stanju u državi, premalo.

Opširnije na AJB: 

Država – to smo ti i ja, dragi prijatelju

Biografija autora

Adis Hasaković

Stručnjak za političku komunikaciju. Autor je vlasnik Media Content Management (MCM), agencije za strateško komuniciranje i PR, edukaciju i kreiranje medijskih sadržaja (www.mcm.ba). Dugogodišnji novinar, i medijski menadžer. Isto tako, napisao je knjigu „PRavo na uspjeh – 63 praktična primjera i upute kako do Vašeg PR cilja“ o tome kako se kreiraju, provjeravaju, provode, i kontroliraju PR strategije.

 

balkans.aljazeera.net