Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Da li je moje dijete normalno?

Da li je moje dijete normalno?

Rijetko sam susreo roditelja koji se nije, u nekom trenutku, pitao da li je neki aspekt razvoja njegovog djeteta bio “normalan”. Postoje dobri razlozi za takvo razmišljanje. Prošli su dani kada je proširena rodbina i veliki broj braće i sestara dijelilo zadatke odgoja. Kasno-moderni život čini da mnogi roditelji budu u relativnoj izolaciji, bez akumuliranog znanja ili ruke pomoći od starijih. Također, suočeni smo sa beskrajnim naučnim (i pseudo-naučnim) informacijama o dječijem zdravlju i razvoju. Savjeti o odgajanju su preplavili internet, ali umjesto olakšanja naših strahova, često samo pojačavaju široki spektar potencijalnih problema, piše portal psychologytoday.com.

Dakle, zbog toga ne čudi da su se mnogi od nas upitali “Da li je moje dijete normalno?”

Ali šta se to podrazumeva pod pojmom “normalno?” Koncept je postao ključan, uzet zdravo za gotovo, tako da ima smisla unutar ljudskih varijacija. Međutim, cijela ideja da su neke karakteristike redovne, prosječne ili standardne, se ne pojavljuje u zapadnoj kulturi sve do sredine devetnaestog stoljeća. Kao što ističe Lennard Davis, u svojoj knjizi iz 1995. godine, Sprovođenje normalnosti , prije tog perioda je postojala književna i umjetnička predstava idealnog, ali takvi su oblici bili vezani za božansko i, po definiciji, nisu dostižni ljudima. Tek sa pojavom statistike i nacrta u obliku krivulja, rodila se ideja o “normalnosti” uzmajući korijen u kolektivnoj mašti. “Normalnost” je samo jedan od načina da objasnimo ljudske različitosti.

Ipak, mi mislimo o “normalnom” kao o nepromjenljivoj kategoriji, koja je ukorijenjena u ljudskoj svijesti. Mogli bismo pretpostaviti, na primjer, da je sve što nije normalno ustvari “patološki” – i da nam nauka može pomoći da napravimo razliku. Ova perspektiva ima korisnost u određenim medicinskim kontekstima, ali zanemaruje socijalne dimenzije normalnosti. U svakodnevnom govoru, riječ “normalno” ima moralni značaj, što znači da ne samo da opisuje kako stvari stoje, nego i ukazuje na to kako bi trebale biti. Na ovaj način, “norma” se često odnosi na kulturni ideal.
Ova tačka mi je postala jasna tokom razgovora sa roditeljima srednje klase čija su djeca suočena sa izazovima u rasponu od invaliditeta učenja do ovisnosti o nekoj supstanci. Osim teškog rada sa kojim pokušavaju da zadovolje potrebe svoje djece i, u nekim slučajevima, emocionalnih poteškoća gledanja kako se njihova djeca muče – roditelji su se često borili sa time šta ustvari znači da njihovo dijete ne izgleda “normalno.” Kao i mnogi drugi od nas, oni su ušli u roditeljstvo sa setom neizrečenih, ali moćnih pretpostavki o tome ko će njihova djeca biti i kako će se njihov život odvijati – solidno učenje, dobri prijatelji i vannastavne aktivnosti, te nakon toga, pohađanje koledža, sigurno zaposlenje i vlastita porodica.
Dječja borba često otkriva u kojoj je mjeri roditeljska definicija “normalnosti” u skladu sa pretpostavljenim pretpostavkama o “dobrom životu.”. Zaista, “normalno dijete” iz naše mašte često više govori o mainstream američkim vrijednostima, a ne o neurednom, višeslojnom životu stvarne djece. Sa današnje perspektive, mnogi od roditelja sa kojima sam razgovarao su bili zahvalni za mogućnost da revidiraju svoja očekivanja i reorganizuju svoje prioritete. Oni su vjerovali da su postali bolji i saosećajniji ljudi, zbog toga što su napustili “normalnost”.
Šta sve ovo znači za roditelje koji brinu?

Mnoga djeca se zaista suočavaju sa pravim izazovima, a mnogi uvjeti zahtijevaju stručnu identifikaciju i intervenciju. Čak i sa ovim, razmišljanje o tome da li je dijete “normalno” može učiniti više štete nego koristi. Kada je naš cilj „normalnost,“ skloni smo da posmatramo razlike kao čudne ili nepoželjne. Ovo je dio konceptualne statističke zaostavštine: Većina ranih statističara su bili eugenisti koji su se nadali da će da eliminišu “nepoželjna” odstupanja i poboljšaju ljudsku rasu . Pitanja poput “Koje su potrebe mog djeteta?” Ili “Šta se može učiniti da se poboljša ova situacija?” usmjeravaju našu pažnju na zadatke koji su nam pri ruci. Pitanja o “normalnosti”, s druge strane, su prečesto slojevita sa anksioznošću, krivicom i stidom.

Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top