Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Čija je naša Katarina?

Čija je naša Katarina?

O „bosanskim kraljevima hrvatske krvi“, najviše smo se naslušali tokom ratnih godina, poglavito kroz informativne emisije zagrebačke televizije, pa čak i one vezane za prilike na „južnoj bojišnici“ o kojoj je u svojim uspomenama nedvojbeno svjedočio hrvatski general Janko Bobetko, kao i o agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu.

U doba djelimične detuđmanizacije, iz javnog diskursa su izoslale te rječite političke sintagme o kroatiziranju i bezobzirnom svojatanju ne samo prostora, nego i historije.

Ali, to nipošto ne znači da recentni elaborati o „hrvatskoj Bosni“ nisu čekali spremni, osobito u tim fluidnim prostorima kulturno-religijskiog za koje se misli da mogu poslužiti krajnjem cilju: bosansku srednjovjekovnu historiju – prikazati, u ovom slučaju –  kao hrvatsku srednjovjekovnu historiju.

Prije nekoliko dana portal Bosanski prijatelj prenio je vijest da „Hrvati snimaju film o bosanskoj kraljici Katarini“.

Citiramo: „Reditelj filma je Vlatko Filipović, a u ulozi kraljice Katarine pojavit će se čak četiri osobe, jer film obuhvaća njezin život od malih nogu do smrti.

Film će se snimati na lokacijama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, kao i u Rimu. Scenarist ovog filmskog projekta je Miroslav Arapovitz iz Hrvatske uzdanice Mostar (HUM).

Radi se o propagandnom filmu čiji je glavni cilj predstavljanje Katarine Kosače kao “hrvatske kraljice”.

Scenarist filma Miroslava Arapovitz kaže:

“Katarina Kosača je najznačajnija u povijesti Hrvata uopće. Kraljica Katarina je žrtvovala sebe, svoju obitelj, nije pristala na turski naum da će ona zbog djece doći u Tursku, prijeći na islam, jer tada bi sav narod prešao na islam. Sto posto. Danas Hrvata, katolika ne bi uopće bilo. Imali bi hrvatsku državu u okolici Zagreba i ništa više.”

Narod koji spominje  Arapovitz ne može se pronaći ni u jednom historijskom dokumentu bosanske srednjovjekovne države; spominju se isključivo Bošnjani (kao jedinstven narod rusaga bosanskog). Ni tri stotine nakon pada Bosne pod osmansku vlast, nijedan franjevački ljetopis ne govori ni o jednom drugom narodu osim naroda koji imenuje Bošnjanima ili Bošnjacima (poput Ivan Frane Jukića).

Katarina, kći velikog bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, kasnije tituliranog hercegom, dobro je znala da pri smrti njezinog oca nije bio prisutan nijedan drugi svećenik osim patarenskog gosta Radivoja i, uz njega,  popa pravoslavnoga.

Upravo to je istaknuo u svom govoru čuveni profesor, pokojni Dubravno Lovrenović, u nazočnosti autora ovih redaka, u uvodnom slovu njegovu romanu „Katarina, bosanska kraljica“, u gradu Kaknju jedne skorašnje godine.

„To dovoljno govori da herceg Stjepan nije mogao biti ni katolikom, ni – kako se danas konstruira – Hrvatom“.

Čija je, dakle „naša“ Katarina. To je savršeno jasno: Bošnjanka, patarenka koja je primila katoličanstvo udajući se za kralja po diktatu politike tog vremena.

Ona je neumrla bosanska kraljica koja je pripadala narodu iz kojeg je i dolazila. Tako je, uostalom, i uklesano u ploču nad njezinim grobom u rimskoj crkvi Ara Coeli. Da nije tako, pisalo bi da je „najznačajnija Hrvatica“. A tako ne piše.

Historija poznaje samo dokumente, ništa više. Ko radi drukčije, proizvodi smutnju i unosi nemir.

Piše: dr. Ibrahim Kajan

ins.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top