Bošnjaci koji su za vrijeme Austrougarske djelovali na polju edukacije: Omer ef. Humo

Četvrti dio

Piše: Nedim Botić

1.4. Omer ef. Humo

Omer ef. Humo je rođen 1808., godine u Mostaru, bio je muderis u Konjicu a umro je dvije godine iza okupacije 1880.   Ovo su kao što se vidi prilično oskudni podaci koje imamo o Humi. Ipak se za njega može reći da je bio pravi narodni učitelj. Za ono doba kada je nastava u vjerskim školama odvijala na turskom jeziku zagovarao je i isticao prednost narodnog jezika u sistemu  obrazovanja. Uoči je da način koji se primjenjuje u odgoju i obrazovanju muslimanske djece na turskom jeziku na kojem su bili pisani svi udžbenici ustvari otežava nastavu. Đaci su morali savladavati turski i arapsko pismo što nije bilo nimalo lahko, teško i sporo se učilo isključivo napamet a vrlo brzo se zaboravljalo naučeno. Omer ef., se nije ograničio samo na rad u školi već razvija širu prosvjetnu akciju : obilazio je sela konjičke nahije, držao predavanja i vršio poduku na maternjem jeziku.  Naročito bi tokom ljeta dok su učenici medrese u kojoj je predavao  bili na raspustu, išao po selima uz Neretvu pozivajući i upućujući ljude u vjeru, te vršeći vjerske obrede. Tvrdi se da je i posljednje bogumile uveo u islam. Svoje napredne da’vetske misli i ideje unio je, kako u nastavi u medresi , tako i u narodni odgoj i pozivanje u islam.[1] 

    Omer ef., je jedan od  prvih Bošnjaka poslije Omer ef. Novljanina koji se odlučio da štampa svoj ilmihal  pod nazivom  « Sehletul-vusul» na bosanski jezik. Ovo je prvo djelo štampano na našem jeziku posebnom vrstom pravopisa i arapskim slovima, a štampano je u Sarajevu 1875. godine, u vilajetskoj štampariji. [2]   

Ovaj Humin pokušaj imao je svoje pristalice ali i protivnike što će se pokazati i 30 godina kasnije kada Džemaludin Čaušević  nailazi na  razne poteškoće i suprotstavljanja konzervativne uleme  ovakvom načinu reforme i  novim idejama u oblasti obrazovanja. Bilježi se da  je jedan od prvaka autonomnog pokreta Ahmed-aga Henda iz Sarajeva  u svojoj vakufnami izričito zabranio da se u njegovu mektebu koriste udžbenici pisani arapskim pismom a narodnim jezikom.[3] Međutim Humo je živio u Hercegovini  i  imao je podršku jednog djela manje konzervativne uleme. Na ovakav način je Humo stavio do znanja da iako 400 godina prisutan turski jezik u BiH on ipak nije razumljiv širokim narodnim slojevima i treba se okrenuti i onome što narod razumije od čega će biti veće koristi. 

    Koliko je značajno i  korisno  da učeni ljudi  obilaze  narod  i da ih usmjeravaju  govori i slijedeći primjer: ” U Hercegovini u mjestu Kljuni koje je udaljeno od Nevesinja 14 km na relaciji  Nevesinje- Kruševljani  u jednoj muraseli nevesinjskog kadije  Mustafe iz 1796. godine Kljuni se nazivaju Hodanići što je stariji naziv za ovo mjesto. U ovom mjestu sačuvao se velik broj srednjovjekovnih stećaka  što svjedoči da je ovaj kraj u srednjem vijeku bio naseljen bogumilima. Kada su Turci zauzeli ovaj dio Hercegovine, bogumili su primili islam. Pošto u početku nisu imali nikakve vjerske organizacije niti daija koji bi ih poučavali u novu vjeru  počeli su se vraćati u staru vjeru i kasnije opet prelaziti u islam ( hodati ) pa je zbog toga kako se u narodu priča ovo mjesto dobilo naziv Hodanići.  Nakon što su im turske vlasti sagradile džamiju i dobili imama nisu se više vraćali u staru vjeru. ” [4]

Omer ef. Humo  je  bio svjestan šta znači posjećivanje i upućivanje naroda po selima da je to jedini način da se kod njih sačuva vjera. Jer da ih je čekao da mu oni dođu u Medresu da slušaju vaz  ili predavanje teško da bi ikoga dočekao.  Humo nije sjedio  kao drugi i vodio rasprave on se razlikovao od mnogih drugi svojih savremenika, koristio je svaku priliku da posjeti udaljena  muslimanska sela i njegove mještane poučava vjeri. Činio je to posebno tokom ljeta kad bi drugi odmarali on sebi nije davao vremena za odmor. Organizirao je učenje djece po kućama u ovim selima, držao predavanja na sijelima te na ovakav način pokazao ličnim primjerom mnogima a posebno svojim učenicima da daija nema raspusta već djeluje kroz čitavu godinu, kako u urbanom djelu tako i na periferiji. On je dobar primjer i danas jer najčešće najudaljeniji džemati su i najviše zapostavljeni njih malo ko posjećuje  i o njima se najmanje vodi briga. 

 Fusnote:

[1] Vidi: Handžić Mehmed, Eseji, rasprave i članci, knjiga VI , str. 163.

[2]  Vidi: Kemura Ibrahim, Glasnik VIS-a  u SFRJ, br. 5-6, Sarajevo 1969., god.,str. 210.

[3] Vidi :  Isto , str. 213.

[4]  Vidi : Hivzija Hasandedić,  Islamski spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik, VIS-a, broj 7-8, str.336.

LITERATURA

                                                            KNJIGE:

1.       Korkut Besim, Kur’an s prevodom, Sarajevo, 1977.,god.
2.       Bojić Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
3.       Ćurić Hajrudin,  Muslimansko školstvo u BiH do 1918. godine, Sarajevo, 1983.
4.       Karić Enes i Mujo Demirović,  Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Sarajevo, 2002.
5.       Traljić Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, 1988.
6.       Traljić Mahmud,  Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, Svjetlost-Štampa, Sarajevo, 1998.
7.       Serdarević Muhamed, Fikhu-l-ibadat, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1968. god.
8.       Spahić Mustafa,  Povijest islama, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995.

                                                           ČLANCI:

1.       Hivzija Hasandedić, Islamski  spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik, VIS-a, br., 7-8., Sarajevo, 1969.
2.       Karčić Fikret,  Naslijeđe prošlosti- izazovi budućnosti, Muallim br. 6, Udruženje ilmije Islamske  zajednice  u BiH , Sarajevo, 2001.,
3.       Kovačević Salih, Merhum Ali-Fehmi ef. Džabić, Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 4-5-6., Sarajevo 1968. godina.

Akos.ba