Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Iz pera Alije Nametka: Sjećanja na Bašagića

Iz pera Alije Nametka: Sjećanja na Bašagića

Redakcija portala Akos.bA će u narednom periodu objavljivati birane tekstove iz izuzetno vrijedne kolekcije probranih tekstova objavljenih u IIN Preporod u periodu između 1970. do 2000. godine.

Piše: Alija Nemtak

Pročitavši u 24. broju “Preporoda” od 15. XII 1975. Sjećanja H.Đ. o dr. Safvet-begu Bašagiću (Mirzi Safvetu), a bivši prisan osobni prijatelj i poznavalac posljednjih četiri godina njegova (Bašagićeva) života, htio bih malo osvjetliti njegov lik i nedaće njegove osobne i naše (muslimanske) općenite.

Samo stariji ljudi znaju kakve su bile imovinske prilike bosanskohercegovačkih muslimana iza Prvog svjetskog rata. Zemljoposjednici, uglavnom gradsko stanovništvo pogođeni su agrarnom reformom. Istina, jedan mali broj velikih bogataša bivših veleposjednika, veletrgovaca i bankara, imao je sredstva da bi mogao otkupiti Bašagićevu biblioteku, ali uz bogatstvo treba imati i smisao za kulturu, a uostalom, stara je riječ: “Ne pravi pitu ko ima nego ko je naučio.”  U ovo vrijeme, koliko mi je poznato, bibliofili među nama (bh. muslimanima) mogli su se nabrojati na prste jedne ruke: Hamdija Kreševljaković i Ahmed Dedić u Varcar-Vakufu. (Drago bi mi bilo kad bi neko od čitalaca “Preporoda dopunio ove podatke i upozorio na bogatije bibliofile iz onoga vremena, a i sada.)

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, bio je centralistički sistem vladavine: sve se uglavnom odlučivalo u Beogradu, a maćehinski se odnosilo naročito prema Bosni i Hercegovini. Jedina znanstvena ustanova. Zemaljski muzej za BiH u Sarajevu, jedva je izdavala svoj Glasnik Zemaljskog muzeja (u smanjenom opsegu prema predratnom) za cijelo vrijeme stare Jugoslavije. Muzej nije imao nikakvih sredstava da bi otkupio Bašagićevu biblioteku. Orijentalna zbirka Jugoslavenske akademije znanosti (JAZU) u Zagrebu umnožavala se uglavnom poklonima po- jedinih mecena (iz Sarajeva je dobila veoma vrijedna materijala od Aleksandra Poljanića, direktora Zemaljske banke) a nešto je kupovano posredstvom njemačkog orijentalista dr. Franza Babingera za JAZU. Očita je šteta što je tako vrijedna biblioteka otišla u inozemstvo, ali u toj nesreći je sreća što je ostala kompaktna, na jednom mjestu, u Bratislavi.

Dr. Safvet-beg Bašagić je iz Prvog svjetskog rata bio činovnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a od 1927. bio je penzioner. Kao predsjednik, odnosno potpredsjednik, Bosanskog sabora, a za vrijeme rata voditelj kancelarije Sabora, imao je velika materijalna primanja, dok mu se iza rata plaća osjetno smanjila. Odmah iza rata htio se baviti politikom, pa je osnovao i političku stranku koja je imala svoje glasilo, što je odnosilo njegove prihode, a nije mu pribavilo nikava političkog uspjeha, jer su na površinu izbile druge, prodornije ličnosti, koje su zadobile povjerenje biračkih muslimanskih masa. Naučen na život na visokoj nozi, a uz to oboren na postelju-uz druge porodične nedaće, bio je prisiljen prodati biblioteku i sreća je da je našao kupca.

Međutim, htio bih spomenuti da je dr. Safvet-beg Bašagić bio cijenjen, poštovan uvažen, pa i materijalno pomognut jednom prilikom. Povodom 55-godišnjice Bašagićeva života i 35- godišnjice njegova književnog i općekulturnog rada, održana je prigodna proslava u Mostaru, u okviru Zanatlijskog udruženja “Ittihad”, koje je priredilo svečanu zabavu i izdalo skromnu spomenicu. Pored prihoda od zabave (odnosno proslave) kojoj je bio glavni inicijator prof. Salih Baljić, ondašnji narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije, sakupljeno je 25.000 dinara narodnog dara Svome pjesniku. To nije bilo previše, a nije ni malo. Za taj se iznos mogao u ono vrijeme napraviti trosoban stan.

Ah više od ove materijalne pažnje, Bašagić je bio do smrti okružen prijateljima i poštovaocima. Vrlo česti gosti su mu bili Hamdija Kreševljaković, Fehim-ef. Spaho, Edhem Mulabdić, dr. Ahmed-beg Rizvanbegović, h. Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević, dr. Mehmed Spaho, dr. Muhamed i dr. Ševala Iblizović, Šemsi-beg Salihbegović, Asim-beg Mutevelić, pa i ja, koji sam mu sredio za štampu biografski leksion “Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini”, koji mu je štampala Matica hrvatska u Zagrebu godine 1931. Posljednje pjesme koje je spjevao i članke koje je napisao u tim godinama dao mi je da ih objavim u “Novom Beharu”.

Spominjem još da je Šerijatska gimnazija u Sarajevu, pod rukovodstvom Velije Sadovića, omogućila prvo javno izvođenje Bašagićeva “Mevluda” u bašči Đačkog doma Šerijatske gimnazije (danas zgrada Gazi Husrev-begove medrese u Dobrovoljačkoj ulici). Usput da spomenem da sam u korespondenciji Bašagićevoj našao jednu anonimnu kartu, u kojoj ga dotični moli da spjeva “Mevlud”, jer nije razumio turski (Sulejman Čelebijin) Mevlud, koji se “uči u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a Gaševićev prepjev da nema u sebi poezije. Po datumu na toj dopisnici može se zaključiti da je neposredno iza nje Bašagić pristupio pjevanju Mevluda.

Bašagić je bio voljen i među duhovnom elitom kao i u najširim slojevima naroda. Njegova zbirka pjesama “Trofanda” iz hercegovačke dubrave (1896.) štampana je u hiljadu primjeraka i začas rasprodana, kad nije u Bosni i Hercegovini bilo ni hiljadu evropski opismenjenih muslimana. To se desilo i s njegovom “Kratkom uputom u prošlost Bosne i Hercegovine” (1900.) i s “Bošnjacima i Hercegovcima u islamskoj književnosti” (1912.). Neke pjesme iz njegove “Trofande” i kasnijih zbirki pjesama postale su narodne pjesme, sevdalinke, pjevale su u muslimanskim kućama i baščama i dobile narodnu melodiju (npr. “Golubice, sivoga ti perja”, “Seničice, sitno sjeme” itd.) za koje danas mnogi i ne znaju da su to Safvet-begove pjesme.

Safvet-begovu je odmah iza njegove smrti, 9. IV 1943. ukazana najveća narodna počast. U čaršiji je pao prijedlog (prvi je tu misao javno iznio Ibrahimaga Zlatar) da se Safvet-beg pokopa u haremu Begove džamije, što je i učinjeno, bez ikakva miješanja odozgo, uz ogromno učešće naroda. Samo su u nepunoj deceniji iza Safvet-begove smrti bile veće dženaze reisu-l-uleme hadži Mehmed Džemaluddin-ef. Čauševića i dr. Mehmeda Spahe.

I Bašagićev nadgrobni spomenik je djelo njegovih poštovalaca, uz malo učešće uže porodice.

Neposredno poslije Bašagićeve smrti redakcija “Novog Behara” posvetila je ovom narodnom preporoditelju, učenjaku i pjesniku, jedan trobroj s brojnim člancima i studijama njegovih prijatelja – književnika.

Danas su cijenjeni književnici, kojima se o većim obljetnicama života i književnog rada iskazuju poštovanja, dodjeljuju im se prigodne nagrade i odlikovanja za životno djelo, ali u vrijeme života Safvet-bega Bašagića i povodom njegove smrti, u ondašnjim uvjetima odnosa književnik-narod-država, nije bilo uobičajeno novčano nagrađivanje književnika, a rijetko je bilo i odlikovanje ordenom.

februar 1976. godine

Preuzeto iz: Preporod – izbor tekstova: 30 godina: 1970 – 2000.

Priredio: Aziz Kadribegović

Izdavač: El Kalem 2000. 848 str. tvrdi uvez

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top