Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Aziz Kadribegović – sjećanja na Husein ef. Đozu

Aziz Kadribegović – sjećanja na Husein ef. Đozu

 Iz Takvima za 2014.

 

Prošle godine (2013) navršilo se stotinu godina od rođenja i tride­set godina od smrti Husein-ef. Đoze, jednog od dugogo­dišnjih urednika TAKVIMA i jednog od naših najpoznati­jih alima, profesora i teologa. Naš urednik u ovom tekstu donosi nekoliko medaljona sjećanja na lik i ponašanje ove znamenite ličnosti s kojom je imao čast družiti se u redakciji Preporoda te u Vrhovnom islamskom starješinstvu.

OLOVKA PIŠE, PIŠE SRCEM: Sve svoje tekstove Husein- ef. Đozo je pisao grafitnom olovkom. Nebrojeno puta sam ga zaticao kako, čini mi se sa nekim posebnim senzibilitetom i uži­vanjem šilji ili oštri olovku, baš kao da se radi o nekom čudo­tvornom oruđu kojim treba zaorati duboku brazdu u predjelima mišljenja. U ladici stola za kojim je sjedio u kancelariji bilo je tuce različitih grafitnih olovaka koje je donosio sa putovanja ili nabavljao u sarajevskim knjižarama, kao da se bojao da bi mogle nestati, potrošiti se i tako ga ostaviti bez najznačajnijeg “naoruža­nja”. Zajedno sa olovkama u ladici je držao i po nekoliko svježih limunova koje bi redovito cijedio u čaj na jutarnjem razgovor­nom ritualu sa reisu-l-ulemom i bližim saradnicima prije početka posla. I dan-danas kada prođem pored kultnih sarajevskih kafana Parkuše (kako je narod zove) i Imperijala, a ranije kafane Du­brovnik, sjetim se nezaboravne slike: za stolom, uz samo vanj­sko staklo, da bi imao što više svjetlosti, obično u uglu, u skoro sasvim praznoj, tek otvorenoj kafani, uz šolju čaja koja se puši. sjedi Husein-ef. i piše grafitnom olovkom po listu papira. Svježi­na jutra je, sigurno, korespondirala sa svježinom misli, mada je mogao pisati čak i kada je kafana bila puna, ljudska vreva i gužva ga nisu posebno ometali. Grafitna olovka i bjelina papira su bili poput nekog otoka, sredstva svojevrsne izolacije i prepuštanja idejama i mislima koje su ga okupirale. Interesantno, privlačio ga je ambijent kafane, kao da je u njemu bilo nečeg boemskog, jer kod kuće (a kuća, odnosno stan mu je bio u samom centru grada, pored neke od kafana) iz ko zna kojih razloga, uopće nije volio pisati. Međutim najteže mu je bilo naći onoga ko će mu tekstove prekucavati i pripremati za moguće objavljivanje. U tadašnjem Vrhovnom islamskom staiješinstvu daktilografkinja je bila priu­čena higijeničarka, koja je pravila brojne greške i pogrešno čitala njegov rukopis, što ga je dodatno iritiralo i provociralo njegovu ljutnju, naročito nakon ispravljanja njenih pogrešaka i besmisle­nih njenih konstrukcija i “iščitavanja”.

Nikada nije naučio pisati na pisaćoj mašini, a od kompjutora tada nije bilo ni traga ni glasa. U nekoliko navrata, naravno na­kon ženine smrti, a rahmetli Almasa mu je preselila na ahiret u decembru 1971. godine, kazao bi mi, pola u šali a pola ozbiljno, da kada bi se ponovo ženio oženio bi – dobru daktilografkinju!

DJECA SU VOJSKA NAJJAČA: Djecu i omladinu posebno je volio. Vrlo često bi se znao zaustaviti i sa grupom djece za­podjenuti razgovor, kao sa sasvim relevantnim sabesjednicima, kao što bi sa omladinom znao satima razgovarati o različitim te­mama i pitanjima. Gledajući u globalu, on se, zapravo, daleko više družio sa mladima nego sa svojim vršnjacima. Predavanja u Carevoj džamiji, a zatim u Ilmijji, bila su posvećena uglavnom omladini, baš kao što je omladina bila većinski dio tih i drugih manifestacija i susreta. Interesantno, o svojoj djeci je rijetko ili nikako govorio, a njegova djeca se nisu družila sa djecom, odno­sno omladinom koja je djelovala u okviru Islamske zajednice, u prostorijama Ilmije i sl., niti ih je ko viđao po džamijama, bar po onim džamijama po kojima se većina nas kretala.

Kada smo odmah po pokretanju Preporoda organizirali prvu posjetu Žepi, u jesen 1970., čitav mali autobus bio je prepun omladine. Kad smo došli pred žepačku džamiju, tamo su nas do­čekali buljuci djece dok je džamija bila prazna.

–     Pa što ne ulazite u džamiju – zapitao ih je Husein-ef.?

–     Ne daju nam – horski su odgovorila djeca!

–     Kako vam ne daju u džamiju – iznenađeno je on upitao?

–          Ne daju nam jer smo gologlavi, nemamo kapa – opet su u horu odgovorila djeca.

–          Ma, ulazite, kakve kape, kakvi bakrači – kazao je Đozo i prokrčio put do vrata kao oslobodilac džamije, uz opću radost i povike djece koja su nahrlila unutra!

Tako su, zahvaljujući Husein-ef., gologlava djeca prvi put ušla u džamiju u Žepi. Neki od tih dječaraca su kasnije, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu postali šehidi, braneći svoj to- prak, svoju Žepu. Danas, nažalost, u obnovljenu žepačku džami­ju ulazi nekoliko staraca. Sa kapama.

PRIRODA: Najbolji odmor mu je bio planinarenje. Ne pla­ninarenje u klasičnom smislu (osvajanje vrhova i pentranje po stijenama), već šetnja po okolnim sarajevskim brdima. Znao je često otići pješice na Pale ili do samog vrha Trebevića, a da se ne govori o njegovim zijaretima Vratniku, Podhrastovima, Sedre- niku, Baricama i dr. U te šetnje odlazio bi ranom zorom, nakon sabaha, i to uglavnom sam, ako se ne računa štap koji bi nosio onako reda radi, a možda da se odbrani od neke zmije ili sličnog gmizavca. Govorio mi je kako mu je osama u prirodi najljepši odmor a i mogućnost za razmišljanje, a da mu je priroda naj­ljepša knjiga koja govori o Božijem postojanju i veličanstvenom Allahovom, dž.š., stvaralaštvu. Često bih, rekao mi je nekoliko puta, veličinu Allaha, dž.š., doživljavao mnogo snažnije u prirodi nego u džamiji, a to ne bih smio pred svakim reći da me ljudi ne bi pogrešno razumjeli. Jer u džamiji je obično gužva, stiska, sve se radi nabrzinu, nema koncentracije, a u prirodi mali mrav koji nosi teret veći nekoliko puta od sebe je dova u slavu Allaha, dž.š., sama po sebi.

Ponekad bi mu se neko pridružio usput, očito protiv njegove volje, ali ljude nije mogao odbiti.

–  Najgora su mi ona klepetala – baš tako je rekao – klepetala

–    koja ne uvlače jezik u usta, te mi pokvare cjelokupnu šetnju – kazao bi, navodeći čak i imena nekih od njih, jer su to uglavnom bili ljudi u Islamskoj zajednici i oko nje, ali pošto su svi oni na ahiretu ne bi bilo lijepo da navodim njihova imena.

O tim svojim šetnjama i razmišljanjima dok je prolazio po­red objekata ili ljudi koji su, prije ili kasnije, nešto značili, na nešto asocirali, pobuđivali njegovu pažnju, koje je on nazivao antikama, Husein-ef. je ostavio brojne zapise u rubrici “Sjeća­nja” i “Radi ibreta”, koje je objavljivao u “Preporodu”, a koje smo kasnije objavili u posebnoj knjizi u okviru njegovih sabranih djela koje je objavio “El-Kalem”.

K’O ŠVICARSKI SAT: Jedna od njegovih osobina bila je preciznost. Kada ste sa njim zakazali bilo kakav sastanak, on je uvijek stizao na vrijeme ili prije zakazanog vremena. Čini mi se da mu je ta osobina posebno formirana dok je bio na službovanju u Njemačkoj, kao tabor-imam a zatim i upravitelj jedne škole. Sjećam se da smo jednom nas nekolicina, okupljenih oko “Pre­poroda”, zakasnili na zakazani sastanak s njim jer je padala jaka kiša, te smo smatrali da će to i za njega biti dovoljan razlog da ne dođe na vrijeme. Međutim on je došao te nas dvadesetak i više minuta čekao po najvećoj furtutmi. A kad smo mi stigli, uslijedila je eksplozija ljutnje, bijesa, pogrdnih riječi zbog našeg ponašanja i naše indolencije. Čini mi se da nikada Husein-ef. nisam vidio tako ljutog, tako povrijeđenog. Mislim da nam je tada, naravno kad se malo smirio, ispričao koliko on drži do vremenske pre­ciznosti i kako mu je najveća uvreda ostaviti nekoga da bezra­zložno čeka, te da su Nijemci u takvim situacijama znali i pištolj potezati. I stvarno, desetak godina koliko sam se sa njim družio, što u “Preporodu” što u Vrhovnom islamskom starješinstvu, ne sjećam se da je Husein-ef. ikada zakasnio, bez obzira bio to dola­zak u kancelariju ili neki drugi sastanak ili susret.

SKROMNOST: Bio je maksimalno skroman, naročito kad se radilo o onome što je pisao, a skromnost je pokazivao i na mno

gim drugim područjima. Kada smo mu Hilmo (Neimarlija) i ja predložili da bi, nakon toliko godina njegovog pisanja i objav­ljivanja po našim listovima i časopisima, neke njegove izabrane tekstove trebalo donijeti, odnosno sačuvati u obliku knjige, on se tome strašno opirao, navodeći sada već i ne znam kakve razloge, tako da smo ga, na jedvite jade, poslije dužeg vremena ubjeđi- vanja, jedva privoljeli i objavili njegovu prvu knjigu “Islam u vremenu”. Mada je na mjestu na kojem je bio i u poziciji koju je imao, mogao objaviti na desetine knjiga, on je otišao na Onaj svijet sa tom malom (naravno vrijednom) knjižicom. Kad danas pomislim koliko je onih koji su objavili brojne knjige (ako se sve što je ukoričeno može tako nazvati) a još se nisu ni čestito opismenili, skromnost ovog velikog čovjeka zadobija nove vri- jednosti i nove moralne kvalitete.

RACIONALIZAM: Iako na ovom mjestu nemam namjeru govoriti o njegovim tekstovima, moram, bar načelno, spomenu­ti njegovo pisanje, naravno bez pretenzija bilo kakve sustavne analize, izuzev koliko se kroz njega manifestiraju njegovi ži­votni stavovi ili poimanja. Hoću da kažem, naravno govoreći i veoma uvjetno i sasvim globalno, kako bi se za neku primarnu fazu moglo reći da je u njoj racionalizam preovladao, sa primje­sama krutog materijalizma. Sjećam se kada je, nakon raspisanog konkursa za novi Mevlud, na opće iznenađenje, pobijedio tekst Redšada Kadića, Đozo je u predgovoru Mevluda otprilike kazao kako su njegove osnovne vrline racionalnost i realan pogled na svijet, te kako tamo, recimo, nema klanjanja Meke i Medine, kad se rodio Allahov Poslanik, niti drugih bajki koje su bile sko­ro sastavni dio u drugim ranijim mevludima. I u drugim svojim tekstovima (posebno u odgovorima na pitanja čitalaca) on se bo­rio protiv, kako je on to nazivao, praznovjerja, različitih kerame- ta, izvitoperivanja i drugih čudesa smatrajući da sve to odvodi na krivi put. Ne znam koliko je njegovo mišljenje posredovalo u Kemurinoj (Sulejman Kemura – tadašnji reisu-l-ulema) zabrani rada tekija, ali je sasvim izvjesno da je i ono bilo na tragu takvog pristupa.

Međutim, osobito u poznijim godinama, taj njegov pogled je drastično evoluirao i on se počeo družiti sa dervišima, posjećivati tekije, naročito mu je bila draga tekija na Oglavku, te ispisivati tekstove koji su neka vrsta blagog demantija onoga što je pisao u prvoj fazi.

ODNOS PREMA VLASTI: Iako je tokom svog cjelokupnog rada u Islamskoj zajednici (Vrhovno islamsko starješinstvo) Hu- sein-ef. Đozo imao veoma tolerantan, pa prema nekima i pre­tjerano podanički odnos prema aktuelnoj vlasti, on nikada nije zadobio njeno povjerenje, nakon odležane petogodišnje robije zbog učešća kao tabor-imam u SS diviziji u Njemačkoj. Desetine pa i stotine njegovih tekstova govore o humanizmu, toleranci­ji, međuvjerskoj i međunacionalnoj saradnji, te o socijalizmu s ljudskim likom, koji je za njega potpuno prihvatljiv, ali aktuelnu komunističku kliku ništa nije moglo odvratiti da Husein-ef. ne tretiraju kao građanina drugog ili trećeg reda, preciznije kazano kao neprijatelja koji se mora konstantno držati na oku i u svim njegovim gestovima, ma koliko oni bili dobronamjerni, pronala­ziti nešto što će biti potvrda njihovih uvjerenja. Sjećam se samo ponižavajućih “informativnih razgovora” u policiji, prilikom svakog odlaska na neki od kongresa u inozemstvu, te polaganja računa policijskim balavcima s kim je bio i šta je tamo radio, kao i neizvjesnosti hoće li mu biti oduzet pasoš.

Takav odnos je kulminirao nakon svečanosti otvorenja dža­mije u Poriču kod Bugojna 1979., kada se on skupu obratio ri­ječima: “Braćo muslimani”, mada su tamo bili prisutni i pred­stavnici Katoličke i Pravoslavne crkve te predstavnici raznih društveno-političkih organizacija. Uslijedila je takva hajka da je bila neprimjerena i najrepresivnijim režimima, kada su svi mediji (i printani i elektronski) horski napadali čovjeka, izričući naj­odvratnije osude, koji apsolutno ništa nije skrivio, ali, eto, po nečijem nalogu trebalo ga je ustrijeliti, možda i stoga što je on, i pored svih režimskih prepreka, uspio izgraditi autoritet i imati nesumnjiv utjecaj na mnoge, posebno mlade.

Od tada pa sve do svoje smrti, Husein Đozo je bio u svoje­vrsnoj vrsti psihološkog ropstva. Iako nije bio zatvoren, sigurno više od zatvora boljela je nepravda koja je dolazila od društva koje je on istinski želio prihvatiti i pomoći u njegovom razvoju i napretku (čak je informacija stigla i do tadašnjeg predsjednika Tita, koji je, naravno, podržao harangu), ali i zbog odnosa ne­kih njegovih najbližih saradnika iz Islamske zajednice, koji su ga javno osudili, a da mu nikada nisu uputili ni riječ izvinjenja, ako su na takav čin već bili natjerani!

Vijest o njegovoj smrti stigla nas je na povratku iz Beograda 1982., sa sjednice Vrhovnog sabora Islamske zajednice u Jugo­slaviji. Iako je i Husein-ef. trebao na njoj prisustvovati, on je odustao od puta iz ne znam kojeg razloga, mada se osjećao sa­svim dobro. Ili, znam: smrt ga je čekala u Sarajevu!

 

Aziz Kadribegović

Takvim za 2014.

 

rijaset.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top