Kako efektivno povećati motivaciju

U knjizi „Psihologija obrazovanja“ (2003) na pitanje kako povećati motivaciju, autor Vizek–Vidović i drugi, ističu tri bitne stavke, odnosno naslova: Nagrađivati učinak i zalaganje; Potaknuti motivaciju za postignućem i Potaknuti motivaciju za učenjem. Kroz ovaj rad, mi ćemo se naročito kretati u okvirima prve dvije stavke: Nagrađivati učinak i zalaganje i Poticati motivaciju za postignućem.

Kada sam bila na seminaru Menadžment sebe, jedna od meni najkorisnijih ideja, kojom sam se dakle istinski u praktičnom životu obogatila, bila je sasvim jednostavna. Voditelj grupe rekao je: „Ja vam garantujem da ćete uvijek biti motivisani i da ćete postizati više, ako imate samo dvije teke – teku pohvala, i teku planiranja. U teci planiranja trebate svaki dan unaprijed pisati vaše obaveze i učenje. U teci pohvala svaki i najmanji i najveći uspjeh samo – zapisujte. Molim vas, kupite te dvije male teke već na povratku kući!“

Na početku se nisam baš pridržavala ovih uputa. Kupila sam dvije teke, ali one su dugo stajale neiskorištene. Ubrzo, došao je period velikih obaveza. Morala sam u isto vrijeme završiti dodiplomski rad, nekoliko eseja, dva seminara, a sve iz različitih oblasti i u periodu od nekih trideset dana. Poznajući svoj princip da ako nešto radim želim da to bude kvalitetno, te da ću se za svaki od tih radova baviti istinskim istraživanje i obilnom literaturom, da je minimum koji očekujem od sebe jedna zaslužena devetka na svim radovima a desetka ono što će mi tek dati povratnu informaciju koja će me učiniti zadovoljnom svojim radom, stoga znala sam da imam itekako mnogo posla. Kupila sam nekoliko knjiga o temama dariovitosti, nekoliko posudila iz biblioteke, pronašla na internetu određene članke, i počela raditi na seminarskom radu o istom.. Iako sam voljela predmet o nadarenima, i krenula od onoga što mi je najlakše, najzanimljivije i najuzbudljivije, sama činjenica da moram toliko mnogo uraditi za kratko vrijeme, stvorila je kod mene blokiranost, apatiju, pritisak, i na kraju odustajanje od zadatka.

Ali ne, nisam se smjela predati. Pomislih: „Ovo je pravi trenutak da probam vratiti motivaciju s onim tekama!“ Žurno sam otrčala do prve prodavnice i kupila dvije male teke. Upisala sam odmah u teku pohvala, svaki svoj i mali uspjeh za taj dan: „Napisala sam nekoliko kvalitetnih paragrafa“…“Pročitala sam pedeset tri stranice i dobro ih razumjela“…“Došla sam na novu ideju“… U teku planiranja sam opet upisala „obračun“ koliko dnevno moram čitati, pisati, te detaljan plan za svaki dan uz određenu fleksibilnost i mogućnosti izmjene.

Ono što je bio rezultat, jeste da sam zaista svakodnevno doživljavala osjećaj uspjeha upisujući svoje male podvige u teku pohvala, ili pak osjećaj usmjerenosti ka cilju i samokontrolisanosti upisujući svakodnevno vlastite ideje i planove za naredni dan. Rezultat je bio to da sam uspjela odgovoriti na zahtjeve i očekivanja i od same sebe i od strane profesora. Osjećala sam veliko zadovoljstvo i sreću u samom putu ispunjavanja svih tih zadataka, jer sam zbog stalne kontrole i planiranja imala osjećaj mira, a ne pritiska; dok sam zbog upisivanja uspjeha svakodnevno doživljavala „samopovratnu“ informaciju koja me je hrabrila, osnaživala da nastavim dalje, i bila moj najjači motivator.

Navedeni događaj bio je veoma upečatljivo iskustvo za mene, jer je za kratak vremenski period ispunjeno i ono unutrašnje i ono vanjsko, jer je dalo određeni osjećaj potpunosti, potpune motivacije, i nanovo mi je osvjedočilo šta znači istinski povećati motivaciju, i još bitnije – kako to sam činiti.

Željela sam shvatiti sa apsekta pedagoške psihologije zašto je ovo iskustvo bilo uspješno? Na koji način je motivacija povećana? Analizirala sam „teku pohvala“ i „teku planova“ kroz sadržaje Psihologije obrazovanja (2003) u autora Vizek –Vidović i drugih, kroz podnaslove o povećanju motivacije: Kako nagrađivati učinak i zalaganje i Kako potaknuti motivaciju za postignućem.

U kontekstu naslova „Kako nagrađivati učinak i zalaganje?“ navedeni autori navode kako je bitno osigurati sljedeće: pohvalu, samopohvalu, suradničko učenje i takmičenje sa samim sobom. Autori tvrde da je pohvala bitna da bi učenik znao šta je to precizno, što dobro radi, te nastavio sa istim. Samopohvala može podrazumijevati i samoprocjenjivanje jer kako isti autori vele – i samo obilježavanje onoga što smo učinili podrazumijeva istu. U kontekstu takmičenja sa samim sobom govori se o bodovima napretka koje nastavnik, odnosno učenik treba dati sebi u onoj situaciji kada sam sebe nadmaši, kada njegovi rezultati u upoređivanju sa NJEGOVIM prethodnim rezultatima su bolji i kvalitetniji (a ne upoređivanjem sa vršnjacima). Suradničko učenje je također jedan vid nagrađivanja uspjeha i zalaganja jer je timski rad sam po sebi uzbudljiv a time i prilagođen principima Brain Based Learninga.

U kontekstu analiziranja „teke pohvala“ i povećanj Amotivacije, nama su naročito zanimljivi princip pohvale, samopohvale i takmičenja sa samim sobom. Nije li teka pohvala upravo dala priliku za pohvale, samopohvale i takmičenja sa samim sobom, nije li ona bilježenje uspjeha, a kao što smo vidjeli, samo obilježavanje i procjenjivanje onoga što jesmo uradili (a ne onoga što nismo!), motivira nastavak. Govoreći o motivaciji, sa apsekta različitih teorija – teorija potreba, kognitivnih i socio-kognitivnih teorija – ono u čemu su svi autori složni jeste da ja najveći motivator – osjećaj uspjeha koji upravo ova „teka“ nudi.

S druge strane, Jensen(2000), upozorava da pretjerane pohvale od strane autoriteta mogu povećati pritisak da se izvede aktivnost, umjesto da budemo usmjereni ka samoosotvarenju i istinskom učenju. Iako smo u ovom radu usmjereni prije svega na povećanje samomotivacije, te stoga i samopohvale, navedeno upozorenje može se dakakako primijeniti na princip samopohvaljivanja. Nisu slučajno složni autori u tome da pohvale i samopohvale ne trebaju biti općenite i pretjerane, već precizne i konkretne – takve da predstavljaju samo drugu varijantu povratne informacije i izvještaja šta sam tačaru ondio/la. Stoga prilikom (samo)pohvaljivanja i vođenja „teke pohvala“, valja poštovati principe kao što su – bilježiti svaki uspjeh precizno i operacionalizirano, veoma često (jer osjećaj uspjeha je najveći motivator), i brzo, t.j. odmah nakon uspješno urađene aktivnosti.

U kontekstu naslova „Kako potaći motivaciju za postignućem“ u navedenoj literaturi, se ističe sljedeće: poticanje očekivanja uspjeha, poticanje težnje ka uspjehu, riješiti problem izbjegavanja neuspjeha i naučene bespomoćnosti. Kada se govori o očekivanju uspjeha, pozitivno izražavanje od strane autoriteta i bliskih uticajnih osoba stvara i pozitivna očekivanja učenika od sebe samog. Ako se vratimo na „teku planova“ ona je bitna jer mi možemo planirati i atmosferu očekivanja uspjeha. Kako? Ako ne možemo birati roditelje, autoritete na poslu, u školi, a koji će primijetiti potencijale u nama i vjerovati u nas, možemo birati prijatelje. Jedna savremena doktorica sociologije na Harwardu, dr. Martha Beck, ističe da jedna od najznačajnijih stavki na putu samorealizacije jeste – otkrivanje, biranje i prepoznavanje prijatelja koji će podsticati naš rast. Poistovjećuje „očekivanja autoriteta“ sa sintagmom „naši svi“, te da mi pozivajući se na „Svi kažu…“ zapravo mislimo na maksimalno šest osoba koje najviše utiču na naše živote. Upozorava da će osoba, koja se, na primjer, nalazi u grupi koja snažno izražava mišljenje – težiti da iskaže isto, iako se prvotno nije slagala, a u najmanju ruku će šutjeti. Dr. Martha Beck objašnjava da sama izloženost grupi ili našem odabranom krugu „svih“, i često ponavljanje te izloženosti – mijenja našu ličnost, i ima psihološke efekte kao što su u fiziološkom smislu – efekti virusa. Virusi mogu biti i pozitivni i negativni. Stoga, nije na odmet planirati i dobru atmosferu, dobre prijatelje – a time i očekivanje uspjeha i povećane motivacije!

Poticanje težnje ka uspjehu ističe važnost sudjelovanja i uključenosti u aktivnosti, zahtjeve umjerene težine (niti prelahke, niti preteške), i kvalitetan menadžment vremena. U planiranju je IZUZETNO važno planirati realno vrijeme, postavljati realne i ostvarljive ciljeve. Osoba koja postavlja sebi nerelano visoke ciljeve zapravo pribjegava racionalizaciji opravdavanja neuspjeha unaprijed, jer ako ne postigne cilj – opravdano je, s obzirom da isti svakako bio neostvarljiv. Ukoliko postavi sebi prelahak zadatak, zapravo opet je orijentisanje na izbjegavanju neuspjeha, jer osoba „ide na sigurno“, radi minimum koji svakako mora proći a ne ulaže veći napor, niti je spremna da riskira sa novim idejama, kreativnošću, originalnim zaključcima u radu i učenju.

U kontekstu poticanja težnje ka uspjehu, jako je bitno znati se izboriti sa problemom postavljanja izbjegavanja neuspjeha kao prvotne orijentacije umjesto očekivanja uspjeha. Vizek – Vidović i drugi autori, u preporukama za odučavanje od naučene bepsomoćnosti, ističu sljedeće:

• Natjecati se sa samim sobom, a ne sa vršnjacima

• Prakticirati suradničko učenje

• Dijeliti zadatke na manje dijelove

• Nei zjednačavati sposobnosti sa osobnim vrijednostima

• Naglašavati pozitivno

Vidimo da se natjecanje sa samim sobom, naglašavanje pozitivnog, zadaci primjerene težine i suradničko učenje nanovo pojavljuju, i u kontekstu odučavanja od naučene bespomoćnosti, kao što se pojavljuju u kontekstu nagrađivanja zalaganja i uspjeha, što nas navodi na zaključak da je postavljanje zadataka umjerene težine, natjecanje sa samim sobom, naglašavanje pozitivnog, te suradničko učenje i uključenost – od izuzetnog značaja u kontekstu povećanja opće motivacije.

Osvrnemo li se ukratko na naslov a koji smo pomenuli u samom uvodu rada, t.j. „Motivacija za učenjem“, vidjet ćemo da se u navedenom ističu upute poticanja ekstrinzične i intrinzične motivacije. Ekstrinzična motivacija se potiče kroz nagrade i česte, precizne povratne informacije.

S druge strane Jensen (2000) skreće pažnju na štetnost materijalnih nagrada usljed „efekta droge“ – mozak traži sve veće nagrade, i s treće strane nagrade postaju svrha same sebi a ne željeno ponašanje i rast. Pa je uputno nagradom smatrati saamo učenje, te istu zamijeniti proslavama, veoma često povratnom informacijom i drugim uputama za poticanje intrinzične motivacije, a koja ima dugotrajne kvalitativne efekte u kontekstu učenja i motivacije općenito.

Intrinzična motivacija se potiče prilagođavanjem sadržaja interesovanjima ulenika, unošenjem noviteta i raznolikosti, sudjelovanjem i brzom povratnom informacijom, poticanjem radoznalosti i povezivanjem sadržaja sa osobnim životom (što se opet moglo staviti pod rubriku povezivanja sa interesovanjima učenika) (Vizek –Vidović , 2003. Opaska E.A.)

Primjećujemo da se u kontekstu povećanja motivacije nanovo spominje – sudjelovanje i uključenost, što navedene elemente, u kontekstu začajnosti, dodatno povećava. Nije uzalud menadžer svjetskog glasa, Stepehn R. Covey, rekao: “Bez uključenosti, nema posvećenosti!“

U zaključku, ostaje pitanje: Da li znamo kako povećati motivaciju? Moj prijedlog odgovora je: Da! Kroz vlastitu teku pohvala i teku planova. Mi ne možemo uvijek očekivati podršku i motivaciju od strane autoriteta ili pak prijatelja. Stoga, moj prijedlog je – samomotivacija. Naša porodica, naši učitelji puni ohrabrenja i pedagoškog umijeća, naši voljeni prijatelji s najboljim namjerama kadkad su tu, kadkad ne – svejedno da li ih je odnijela bolest, smrt, novi poziv i obaveza ili pak trenutno neraspoloženje. Ali naše male teke – teka pohvala i teka planova – mogu biti uvijek uz nas. Preostaje samo da naučimo kako pohvaljivati/nagrađivati i kako planirati.

Dakle, preostaje samo da, bilježeći svakog dana vlastite uspjehe – budemo precizni u istima, dajemo bodove samonapretka i samonadmašivanja, trenutno upišemo uspjeh ili pozitivnu povratnu informaciju, kažemo sebi i „Bravo!“ i time povećamo očekivanje daljeg uspjeha, osjećaj uspjeha – najveći motivator u nama; i da, kada bilježimo svoje planove – planirajmo da budemo uključeni, da surađujemo, planirajmo druženje sa onima koji će potaći naš rast, planirajmo okruženje u kojem moramo uspjeti, i najvažnije – planirajmo zadatke umjerene težine.

Time ćemo prestati voditi kukavički život bježanja od odgovornosti i biti oni koji su istinski motivisani.

Piše: Emina Ašćerić Selimović